STAZAMA SRPSKE PROPAGANDE: SJEĆATE LI SE "SRPSKE MAJKE IZ SELA PREKALE"?

Jedna od najvećih propagandnih prijevara što ju je srpska tvornica laži iskonstruirala osamdesetih godina XX stoljeća, započela je sasvim slučajnim dolaskom novinarske ekipe beogradskog lista Politika  u kosovsko selo Prekale (općina Istok). Bilo je to rujna 1988. godine, u vrijeme kad se srpski "Vožd" Slobodan Milošević već čvrsto ustoličio na čelu CK SKS i uvelike vodio borbu za "jedinstvenu Srbiju" koristeći kao glavne poluge moći propagandu i "narod" masovno organiziran u populistički pokret. U toj sveopćoj velikosrpskoj histeriji Srbija je vodila bitke na više fronti: protiv "autonomaša" u Vojvodini, crnogorskog "birokratskog rukovodstva", "zapadnih republika" koje su "pružale podršku albanskom separatizmu i terorizmu" (Slovenije i Hrvatske), a nastavljena je i bjesomučna kampanja usmjerena prema kosovskim Albancima koji su od ožujka 1981. godine bili proglašeni "najvećom opasnošću po Srbiju i Jugoslaviju". Pacificirati Kosovo i Jugoslaviji podrediti srpskim interesima bio je glavni cilj u okviru kojega su "antibirokratska revolucija" i projekt "jedinstvene Srbije" bili samo jedna etapa, prvi korak ka konačnom cilju čija je krajnja konzekvenca bila stvaranje "Velike Srbije". U takvoj atmosferi, novinari beogradske Politike (najtiražnijeg, najčitanijeg, najuglednijeg i najutjecajnijeg srbijanskog dnevnog lista u to vrijeme), pod dirigentskom palicom direktora i glavnog urednika Živorada Žike Minovića (čovjeka od posebnog Miloševićevog povjerenja), rastrčali su se diljem Kosova prikupljajući "dokaze" o "teroru i genocidu" nad Srbima i Crnogorcima. Tragajući za zanimljivim pričama i fotografijama kojima bi se dokazala "ugroženost" tamošnjih Srba i Crnogoraca, fotoreporter iz Politikinog tima Mioljub Jelesijević sreo je u selu Prekale seljanku Veru Racić, Srpkinju koja se s djecom zatekla na polju u blizini kuće i napravio nekoliko fotografija. No, ubrzo je zaključio kako sve skupa djeluje prilično obično, svakodnevno, mirnodopski i da tako "idilična" slika ničemu ne može poslužiti, pa se dosjetio kako će fotografiju učiniti "življom". Na um mu je pala originalna ideja. Od susjeda seljanke (Vere Racić) pozajmio je na kratko lovačku pušku i tako je nastala jedan od najpoznatijih slika "Srpske Heroine", "Majke iz sela Prekale" koja noseći dojenče u rukama hrabro gazi preko polja s puškom o ramenu, odlučna svojim životom braniti djecu i obitelj. Na originalnoj fotografiji ona je okružena s još troje djece - sva dječaka i djevojčicom (uzrasta 12-14 godina), ali su na objavljenim fotografijama oni izostavljeni (budući da jedan od dječaka u rukama drži ispruženu poljoprivrednu alatku za skupljanje sijena ili slame - vile, a djevojčica nosi posude nalik na kante za vodu napunjene kojekakvim raslinjem - koje su očito sve troje skupljali na livadi). U fokusu je bila samo majka i dojenče, što je (uz pušku okačenu o rame) davalo sasvim drugačiji dojam i budilo emocije. Fotoreporter Jelesijević zacijelo nije ni sanjao kako će slavan postati i u što će se sve izroditi njegova manipulacija. Srpski propagandni stroj dohvatio se "Majke iz Prekala", pa je ona s naslovnice Politike u nekoliko dana prešla na duplerice svih tjednih i dnevnih novinskih izdanja. Uskoro je tiskan i poseban plakat, a fotografija je distribuirana diljem Jugoslavije i svijeta, zauzimala zapaženo mjesto na izložbama fotografija, gurana na sve moguće natječaje "za najbolju fotografiju", ovjenčana brojnim nagradama i priznanjima - jednom riječju, fama oko "Majke iz Prekala" koja je pripravna i puškom braniti dojenče što ga drži u naručju, postala je simbolom "ugroženosti srpskog bića" na Kosovu, ali i spremnosti na žrtvu i obranu po svaku cijenu. Tako je - nakon izmišljenog "nabijanja na kolac Đorđa Martinovića", srpska propaganda izgradila još jedan mit, ovoga puta uz pomoć jedne jedine namještene novinske fotografije. Prijevara je otkrivena godinama poslije, sasvim slučajno. Naime, nakon što je postala "slavna", Vera Racić je (kao "ugrožena Srpkinja) počela dobivati materijalnu pomoć iz Srbije, Europe i svijeta, pa su ona u muž Vukoje izgradili novu kuću, obnovili pokućstvo i počeli život na "visokoj nozi". I to se susjedu i vlasniku lovačke puške nikako nije svidjelo, jer on od svega nije profitirao iako su zahvaljujući njegovom rekvizitu Racići zgrnuli čitavo bogatstvo. I susjed Srbin odluči sudskim putem potražiti pravdu i od svojih "ugroženih" susjeda Racića zahtijevati dio materijalne naknade za koju je smatrao da mu pripada, budući da je u cijeloj priči njegov rekvizit (lovačka puška) odigrao glavnu ulogu. Čovjek je ne bez razloga smatrao kako mita o "Majci iz Prekala" ne bi bilo da on nije tako predusretljivo i ljubazno ustupio svoju dvocijevku fotoreporteru Politike. Ne zna se (ili barem srbijanski mediji o tomu nisu izvijestili) kako je završena parnica i je li susjed Racićevih ikad dobio dio kolača zbog doprinosa scenografiji i stvaranju kulta "Majke iz Prekala". [caption id="attachment_120363" align="aligncenter" width="521"] "Majka iz Prekala" na spomen-ploči (motiv koji je osvijetljen)[/caption] To što je ova krivotvorina raskrinkana, međutim, nije predstavljalo nikakvu smetnju da se mit o "Majci iz Prekala" održi do današnjih dana i kao mnoge druge izmišljotine srpske propagande uđe u nacionalnu riznicu "mučeništva i herojstva" naših istočnih susjeda, tog "nebeskog" i "izabranog" naroda koji je već odavno izbrisao sve granice između istine i laži, mita i stvarnosti, fikcije i realnosti. Dana 24. ožujka 2017. godine, na zdanju Doma vojske Srbije u Beogradu, otkrivena je brončana reljefna spomen-ploča (dimenzije 1000x700 mm) s likovima 9 "znamenitih žena" iz srpske povijesti na kojoj je ispisano: "Bdijući nad kolevkama, bdile ste nad sudbinom naroda". Uz majku svetog Save (Anastasiju), kneginju Milicu, Dianu Budisavljević i druge, mjesto na spomenutoj spomen ploči dobila je i Vera Racić, "Majka iz sela Prekale". Srbija je zemlja u kojoj nema granica niti skrupula kad je u pitanju propaganda. U borbi za "nacionalni interes" dopušteno je sve, pa i najgnjusnija laž, krivotvorina, podvala. Tako bilo, tako i ostalo. Nažalost.   Zlatko Pinter