Steže se obruč oko UDBE (Perković planira atentat na hrvatske emigrante Stjepana Bilandžića i Franju Goretu)

10.08.2013. 13:18:01

Osim za ubojstvo Stjepana Đurekovića, Nijemci sumnjiče Perkovića 'da je s još jednim djelatnikom tajne službe u studenome 1977. nagovarao jednog Hrvata da ubije dvojicu hrvatskih emigranata u Njemačkoj'. Radi se o planiranju atentata na hrvatske političke emigrante Stjepana Bilandžića i Franju Goretu, u kojem je Perković djelovao u tandemu s operativcem Drugog odjela Centra SDS-a Osijek Ilijom Svilarom, a izvršitelj naloga trebao je biti suradnik Centra SDS Osijek kodnoga naziva 'Hamilton', a pravoga imena Josip Müller
Vesna Pusić i Slavko Goldstein pokrenuli su 1993. časopis 'Erasmus Gilda', koji su predstavljali kao 'nevladin, nestranački projekt za promicanje kulture demokracije'. U životopisu Vesne Pusić na Wikipediji piše: 'Već u prvom broju časopisa ostaje zapažen njen tekst o diktaturi s demokratskim legitimitetom' (hr.wikipedia.org/wiki/Vesna_Pusić). Najpoznatiji takav slučaj 'diktature s demokratskim legitimitetom' u novijoj povijesti jest Treći Reich nakon pobjede Adolfa Hitlera na demokratskim izborima 1934., a odmah potom,  insinuira Vesna Pusić, dolazi Republika Hrvatska nakon pobjede HDZ-a i dr. Franje Tuđmana na prvim višestranačkim izborima 1991. Glavnog krivca za 'Tuđmanovu diktaturu' Pusićeva otkriva u eseju 'Hrvatska borba za demokraciju' ('Revija za demokraciju', Zagreb, 1977.), u kojem je za navodni nedemokratski razvoj hrvatskog društva optužila 'jednu novu političku snagu koja je izbila na površinu od samog početka događanja', a to je hrvatsko političko iseljeništvo. Pusićeva je cijelo desetljeće nakon uspostave neovisne hrvatske države provela djelujući na njezinu osporavanju, krivom tumačenju i ozloglašavanju – sve pod krinkom zagovaranja demokratskih standarda njezina unutarpolitičkog uređenja. Sjetimo se samo da je – uz Slavka Goldsteina, Stipu Mesića, Antu Nobila i brata Zorana Pusića – bila jedna od najgrlatijih zagovaratelja teze o 'Oluji' kao 'zločinačkom poduhvatu s ciljem etničkog čišćenja'. No u određenim međunarodnim krugovima, počela se sama raskrinkavati stavivši se u funkciju opstrukcije njemačkog pravosuđa i suđenja u Münchenu, da bi danas definitivno otkrila svoje pravo lice pokušavajući zaštititi osumnjičene Udbine zločince od progona za zlodjela najgore vrste, ubojstava političkih protivnika i državnog terorizma u inozemstvu. Štiteći udbaške zločince, usprkos preuzetim ugovornim obvezama prema Europskoj Uniji te legitimnim političkim i pravnim stajalištima predstavnika međunarodne političke zajednice, Vesna Pusić ne samo da narušava ugled hrvatske države i radi na njezinu ozloglašavanju (na novi način, ali s istom pozadinom), nego i na najizravniji mogući način radi na opstrukciji njezina političkog i gospodarskog pozicioniranja u Europi i svijetu. Takav odnos prema vođenju hrvatske vanjske politike posljedično može kobno utjecati na cjelokupni razvoj hrvatske države te njezinu orijentaciju, koja je danas nedvosmisleno okrenuta prema Europskoj Uniji i općenito prema Zapadu, nasilno preusmjeriti prema 'regionu' i dalje prema (sjevero)istoku. Slučaj 'Hamilton' Tijekom rasprave o međunarodnoj tjeralici i EU-uhidbenom nalogu za Josipom Perkovićem svjesno ili nesvjesno previđa se jedna važna činjenica, da njemačko pravosuđe ne traga za njim samo zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. U međunarodnoj tjeralici, pod stavkom 2., pisalo je: 'Traženi Josip Perković, nadalje, osumnjičen da je s još jednim djelatnikom tajne službe u studenome 1977. nagovarao jednog Hrvata da ubije dvojicu hrvatskih emigranata u Njemačkoj.' Upućeniji su odmah znali da se radilo o planiranju atentata na hrvatske političke emigrante Stjepana Bilandžića i Franju Goretu, kao i da je Perković djelovao u tandemu s operativcem Drugog odjela Centra SDS-a Osijek Ilijom Svilarom, rođenim 10. prosinca 1939. u Pečanima. Izvršitelj njihova naloga trebao je biti suradnik Centra SDS Osijek kodnoga naziva 'Hamilton', a pravoga imena Josip Müller, rođen 25. ožujka 1942. u Osijeku. Međutim, Müller je bio dvostruki agent koji je s Perkovićem kontaktirao prema instrukcijama njemačke tajne službe, o čemu je svojedobno opširno svjedočio autoru ovoga feljtona: 'Ja zapravo nikada nisam radio za njih, već sam se preko Nikole Čuturila, policijskog istražitelja iz Osijeka, uspio ubaciti u njihove redove. Jugokomunisti progonili su moju čitavu obitelj. Oni su u mene usadili mržnju prema Jugoslaviji. Dolaskom u Njemačku, odlučio sam im se osvetiti. Mislim da je bila 1972. kad me Čuturilo pozvao da dođem u Osijek. Bio sam svjestan opasnosti, ali to me nije moglo pokolebati. Doduše, odlučio sam iskoristiti ta putovanja i za malu zaradu. Ponio sam sa sobom nekih dva kilograma zlata. Zlato sam nabavio večer uoči polaska. Međutim, glavni razlog zbog kojega su me tada uhitili bila je osveta zbog prekidanja kontakata s Udbom nakon moga prvog odlaska iz Jugoslavije. Htjeli su me zatvoriti i na taj način ucijeniti na čvršću suradnju. U istražnom zatvoru proveo sam tri mjeseca. Tada su me posjetili Marko Bezer i Josip Perković. Ispitivali su me u svezi hrvatske emigracije u Njemačkoj. Pokazivali su mi razne knjige i fotografije. Kad su vidjeli da im je posao uzaludan, organizirali su suđenje i dobio sam dvije godine zatvora. Kaznu sam izdržavao u Srijemskoj Mitrovici' (Josef Müller, transkript razgovora, Zagreb, 16. kolovoza 1992.) Perković uhićen u Švicarskoj No nakon nekog vremena Josef Müller ipak je odlučio, u zamjenu za slobodu, prihvatiti ponudu i otpočeti suradnju s osječkom Udbom: 'Nakon petnaestak mjeseci posjetio me Nikola Čuturilo. Predložio mi je da se pismeno javim osječkom SUP-u. Pristao sam na to jer mi je zatvor teško padao. Nekoliko dana nakon toga bio sam pomilovan i otpušten. Nikola Čuturilo mi je rekao da ću morati ozbiljnije surađivati s Udbom. On je trebao biti veza između mene i Josipa Perkovića. Kako je unaprijed smislio, Müller je ovoga puta neposredno nakon dolaska u Njemačku cijelu stvar prijavio tamošnjoj tajnoj policiji te je nastavio surađivati s Perkovićem prema instrukcijama njezinih djelatnika: 'Obučili su me. Iskreno su mi rekli da život stavljam na kocku. Perkoviću sam najprije davao sitne informacije o kretanju emigranata. Većinu tih informacija sastavljali su njemački obavještajci i putem mene plasirali. Oni su se čudili kako Udba dobro prihvaća bezvrijedne informacije. Nešto im je bilo sumnjivo. Pretpostavljali su da Udba priprema neki značajniji zadatak za mene. Ta pretpostavka ubrzo se i ostvarila. Nakon nekoliko mjeseci Perković je počeo inzistirati na neposrednom sastanku. Susreli smo se 25. studenoga 1975. u Zürichu. S Perkovićem je bio neki Alija Džonlić; izgledalo je kao da ima jednu nogu kraću. On je hodao ili iza nas ili ispred nas. Švicarska policija nas je cijelo vrijeme pratila i na kraju uhitila svu trojicu. To je bio dogovor između njemačke i švicarske tajne službe kako bi došli do podataka o Perkoviću i za dossier o njemu. Cijelu noć su ga policijski obrađivali. A rekli su mu da su ga uhitili zato što je bio u društvu sa mnom. U zatvoru smo proveli jedan dan. Otpušteni smo i protjerani iz Švicarske. Nakon dva dana, Perković me nazvao i pitao što je bilo. Rekao sam da se sve zbilo zato što me je pratila švicarska policija, jer sam se tada bavio trgovinom oružjem. Nakon toga je izbjegavao direktne susrete, pa je u tri navrata slao Čuturila k meni u Ludwigshafen.' Perković želi likvidirati Stipu Bilandžića U nastavku svoga svjedočenja Müller je opisao dolazak Perkovića u Njemačku s namjerom konkretnog organiziranja likvidacije Stjepana Bilandžića, predsjednika emigrantske organizacije 'Hrvatski narodni otpor' (HNO): 'Perković mi je već ranije ponudio šezdeset tisuća maraka za ubojstvo Stjepana Bilandžića. Nijemci su mi rekli da prihvatim sve što mi Perković predloži. Zato sam prihvatio Perkovićevu ponudu. Rekao mi je da ću pištolj s prigušivačem dobiti u Njemačkoj i da otvorim račun u nekoj švicarskoj banci. Nijemci su htjeli odigrati igru do kraja kako bi imali potpune dokaze protiv Udbe. Na zadnjem sastanku s Čuturilom, 13. rujna 1977., ja sam mu predao fotografije zgrade u Kölnu u kojoj je Bilandžić živio i razne druge podatke koji su trebali dokazati da ću zadatak izvršiti bez problema. U stvarnosti, ja do tada nikada nisam bio u Kölnu. Bilandžića sam nekoliko puta vidio na nekim priredbama i demonstracijama, ali se nismo upoznali. Te fotografije i podatke dali su mi ljudi iz njemačke tajne službe. Ja sam do tada imao visoko profesionalno mišljenje o Udbi, ali sam tada vidio da su to najobičniji majmuni. Nitko mi ne može reći da lažem, jer sve moje kontakte s Perkovićem su snimale njemačka, švicarska i talijanska tajna služba. Oni imaju trake, fotografije i pisma. Perković mi je javio da će doći kod mene u Ludwigshafen na konačni dogovor, ali nije rekao kada. Njemačka policija mu je pripremila zamku. Prisluškivali su sve moje telefonske brojeve te stalno nadzirali moj restoran i sve okolne ulice. Odlučili su ga uhititi. Perković je nazvao u moj lokal 22. studenoga 1977. i rekao mi da se nalazi u blizini. Pozvao me da dođem u ulicu nekoliko stotina metara dalje. Rekao sam mu da dolazim za desetak minuta, jer moram završiti neki posao u lokalu. Htio sam dati vremena njemačkim policajcima da opkole mjesto na koje me je Perković pozvao. Pošao sam tamo i iz daljine sam vidio Perkovića. S njemačkom policijom sam se dogovorio da im dam znak kad mi Perković bude predavao oružje. Htjeli su ga uhititi u tom trenutku. Ali Perković mi se samo približio, predstavio mi čovjeka koji će dalje sa mnom kontaktirati i udaljio se nekoliko koraka. Taj drugi (Ilija Svilar - op.a.) me je pozdravio, zavukao ruku ispod sakoa i htio mi nešto predati. Stara tjeralica za Perkovićem Na kraju svjedočenja Müller je opisao kako je Perkoviću bilo pripremljeno uhićenje koje je on sretnim stjecajem okolnosti za sebe izbjegao: 'Mislio sam da se radi o pištolju i dao sam ugovoreni znak njemačkim policajcima. Njih je bilo desetak u blizini. Neki su se ponašali kao prolaznici, a neki su bili prerušeni u čistače ulica. Odmah su se bacili na tog Perkovićeva suradnika. Na kraju se ispostavilo da mi taj nije imao namjeru predati pištolj, već kuvertu s dvije tisuće maraka kao akontaciju za likvidaciju Stipe Bilandžića. Njega su uhapsili, a Perković im je pobjegao. Išao sam na prepoznavanje u zatvor. Kada sam ušao u njegovu ćeliju, on je sjedio na krevetu i plakao. Rekao sam: 'Serem se na takvu Udbu'.' Dok je Svilar ležao u njemačkom zatvoru, Udba je razmišljala kako ga izvući. U Beogradu se nalazio njemački državljanin Eberhard de Haan, službenik njemačkog radničkog sindikata. Njega su jugoslavenske vlasti uhitile 10. veljače 1978. ispred beogradskog hotela Park i prebacile u Ljubljanu, gdje je optužen zbog navodnog nagovaranja jugoslavenskog konzula u Frankfurtu Edvina Zdovca na suradnju s njemačkom obavještajnom službom. Nakon nekoliko mjeseci izvršena je razmjena – Svilar za de Haana. No međunarodna policijska tjeralica za Perkovićem postoji još od 22. studenoga 1977., kada je izbjegao uhićenje u njemačkom gradu Ludwigshafenu. U tjeralici koju je potpisao sudac njemačkog Vrhovnog saveznog suda (Bundesgerichtshof /BgH/) Buddenberg opisani su razlozi njezina raspisivanja:  'Nakon više sastanaka Josipa Müllera s osumnjičenim Josipom Perkovićem, visokim oficirom jugoslavenske tajne službe, i njenim suradnikom, osumnjičenim Nikolom Čuturilom, koji su se odvijali u raznim zapadnim zemljama i u Njemačkoj, Perković je obećao Mülleru visoku novčanu nagradu ako likvidira Stjepana Bilandžića, hrvatskog emigranta koji je živio u Njemačkoj. Kao daljnja žrtva spomenut je Franjo Goreta. (...) Kako je u međuvremenu utvrđeno, osumnjičeni Perković je, u pratnji suosumnjičenog Svilara, 21. studenoga 1977. zrakoplovom doputovao u Frankfurt. Obojica su se smjestili kod jedne jugoslavenske obitelji u Pforzheimu. Povratak su rezervirali za 23. studenoga 1977. Prijepodne 22. studenoga 1977. pozvali su Müllera na sastanak u Ludwigshafenu. Čim su se sreli, Svilar je Mülleru predao 2.000 DEM i pozvao ga da sljedećeg dana dođe na sastanak u jedan restoran na TV tornju u Stuttgartu. Dodao je da će Müller tamo 'još nešto' dobiti. Time je, prema stanju stvari, mislio na pištolj.' Perković priznaje plan ubojstva U njemačkim tjeralicama nalazi se i Perkovićevo lažno, alias ime pod kojim je putovao u Njemačku - Tomislav Novaković. Na kraju krajeva, cijeli slučaj opisao je i sam Perković nakon povratka u Osijek. Da se radilo o specijalnom zadatku, priznao je u uvodu Izjave: 'U toku septembra, oktobra i novembra ove godine vršene su pripreme za kontakt sa saradnikom 'Hamilton' koji je trebao uslijediti u SR Njemačkoj da bi se saradniku prenijeli specijalni zadaci' (Josip Perković: Izjava o neuspjelom izvršenju operativnog zadatka u SR Njemačkoj 22. 11. 1977. godine, SDS - Centar Osijek, 24. studenoga 1977.). Prethodno je Perković referirao i o uhićenju u Švicarskoj u Izjavi u vezi hapšenja od strane švicarske policije u Zürichu dana 25. 11.1975. godine (SDS - Centar Osijek, 3. prosinca 1977.). (U sljedećem nastavku: Klevetnica na čelu ministarstva vanjskih poslova)
Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
labrador_21_4_20130810_1228594130

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.