Predsjednik HSS-a Krešo Beljak tvrdi da je bio pripadnik jedinica HOS-a u vrijeme Domovinskog rata. Za Zorana Milanovića se zna da nije branio Hrvatsku kao tisuće njegovih hrabrih vršnjaka. Dapače, čak je u vrijeme rata u Hrvatskoj otišao u inozemstvo, u mirovnu misiju OESS-a u tisućama kilometara udaljeni Azerbejdžan.

Danas je Milanović predsjednik Hrvatske koji bi bacao ploče s imenima mrtvih junaka HOS-a, pa je zanimljivo čuti: što o tome misli bliski politički saveznik SDP-a i pripadnik HOS-a Krešimir Beljak?

Skandalozna i sramotna izjava predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića o poginulim junacima i mladićima u obrani Hrvatske u borbi s neprijateljskom JNA i četnicima potresla je cijelu Hrvatsku.

“To treba maknut’, bacit’ negdje. To nema veze s Domovinskim ratom. Svi znamo da je predsjednik Tuđman samo vrebao priliku kada da paravojne formacije pripoji pod svaku cijenu Hrvatskoj vojsci i to je uspjelo odmah ’92. godine. Onaj tko se borio za Hrvatsku i misli da se borio ’91. godine pod ‘Za dom spremni’, nije se on borio za hrvatsku državu, odnosno, nije se borio samo za hrvatsku državu nego i za restauraciju države iz ’41. godine. I to je potpuno jasno”, rekao je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović.

Jedan od onih koji je, prema svojim riječima, branio Hrvatsku kao pripadnik HOS-a, bio je i predsjednik HSS-a Krešo Beljak. Zanimljivo je da je HSS koalicijski partner SDP-a, čiji je najistaknutiji član Zoran Milanović predsjednik Hrvatske, pa je dobro pitanje: što misli o Milanovićevim riječima Krešo Beljak?

Ima li i Beljak želju „baciti“ ove ploče s imenima mrtvih branitelja? Ako ne dijeli mišljenje Milanovića, zašto se javno ne oglasi?  Ili je Beljak dobar Milanoviću i Milanović Beljaku za pokušaje osvajanja vlasti, pa će prijeći preko ovog skandala?

Zoran Milanović nije bio sudionik Domovinskog rata i to je vrlo dobro poznato.

Donedavno nismo znali da je bio pripadnik Komunističke partije Jugoslavije, postavši njen član tijekom služenja vojnog roka JNA u Beogradu. Bilo je to vrijeme kada su mnogi već bježali iz Komunstičke partije, ali je mladi Milanović očito vidio razloga zašto postaje član omražene totalitarne organizacije.

Milanović nije uzeo pušku u ruke, premda je u vrijeme početka rata imao 24 godine i bio potpuno sposoban i spreman za obranu Hrvatske. Dapače, nakon završetka fakulteta, zapošljava se u Trgovačkom sudu, a nakon toga 1993. u Ministarstvu vanjskih poslova. Dok njegovi vršnjaci ginu diljem Hrvatske, Milanović za vrijeme rata odlazi iz Hrvatske: u mirovnu misiju OESS-a u Azerbejdžan. Premda je najveća mirovna misija za svakog mladića domoljuba bila u to vrijeme Hrvatska: trećina Hrvatske bila je okupirana, a nad hrvatskim narodom na tom području bio je počinjen genocid. Na toj jednoj trećini hrvatskog teritorija više nisu živjeli Hrvati – bili su ubijeni ili prognani.

Još uvijek su bila okupirana mjesta čija su imena ostala u bolnom sjećanju Hrvata kao mjesta masovnih četničkih pokolja: Vukovar, Ovčara, Bogdanovci, Dalj, Erdut, Tovarnik, Petrinja, Kostajnica, Glina, Hrvatska Dubica, Slunj, Saborsko, Drniš, Kijevo, Benkovac, Kruševo… sve su to bila mjesta u kojima su pobijeni i prognani Hrvati, porušene katoličke crkve, zapaljenje kuće, preorana groblja.

Zoran Milanović je išao „mir“ dijeliti u mirovne misije tisuće kilometara daleko od Hrvatske.

Poginuli mladići iz HOS-a, kojima se Milanović narugao, već godinama su bili tada mrtvi, jer su poginuli u obrani Jasenovca početkom listopada 1991. godine. Ginuli su zajedno sa svojom „braćom po oružju“: zengama, mupovcima, dragovojcima, Hrvatima Jasenovca i okolnih sela koji su u trapericama branili svoj dom, rame uz rame s HOS-ovcima.

Tako je bilo diljem Hrvatske od početka rata, napada JNA i četnika na Hrvatsku, a Zoran Milanović to dobro zna.

Tada još nije bilo Hrvatske vojske (HV), nije bilo oružja, nije bilo uniformi, sela su gorjela, ljudi bili klani i ubijani na kućnim pragovima ili mučeni u srpskim logorima. Zato su svi koji htjeli braniti Hrvatsku činili to na razne načine i kako je bilo moguće. A jedan od njih je bio pristupanje postrojbama HOS-a. Jer Hrvatska je krvarila, bila je na umoru, oružja nije bilo. Tako su mnogi na prve linije odlazili u trapericama i tenisicama, čak i bez naoružanja.

Tolika je bila ljubav te mladosti prema Hrvatskoj da su činili nemoguće stvari da je obrane.

Zoran Milanović nije bio dio te priče.

Nije bio niti rame uz rame s HOS-ovcima, niti bilo kojim drugim hrvatskim mladićima u ratnim postrojbama strašne 1991. godine. Niti kasnije.

A mogao je biti jer je bio: mlad, zdrav i najboljih godina.

Odabrao je „braniti“ Azerbejdžan, ali je zato 2020., nakon svega, odlučio pljunuti na one koji su branili Hrvatsku i dali život za nju, dok je on bio na ‘prvoj crti’ na obalama Kaspijskog jezera.

Krešo Beljak, Milanovićev politički saveznik, tvrdi da je bio u HOS-u, pa je zanimljivo čuti: slaže li se on sa Zoranom Milanovićem ili je zbog političke vlasti spreman šutnjom pristati na Milanovićeve mučne i morbidne riječi?