Stožer za obranu Vukovara treba odbaciti prijedloge plana predsjednika Josipovića

Ako Hrvati grada Vukovara sada ne postignu željeni cilj proglašavanja Vukovara gradom od posebnog pijeteta, to neće uspjeti ni generacijama koje dolaze. Koji su idući zahtjevi srpske manjine može se pretpostaviti.

Stožer za obranu Vukovara i građani grada heroja, moraju odmah i energično odbaciti plan predsjednika Josipovića. Svako prihvaćanje toga plana koji je široj javnosti u svojim elementima nepoznat, za Vukovarce bi značio prihvaćanje ćirilićnih natpisa koji su već postavljeni i to na način koji Josipović ni jednim istupom nije doveo u pitanje. Sada bi po njegovom prijedlogu ti natpisi ostali, ali bi se možda o njima moglo razgovarati i zajedničkim dogovorom utvrditi da u Vukovaru žive Srbi koje netko s Hrvatima zavadi, a ostalo je sve građanski rat.

Stožer mora provoditi svoj plan koji su bezbroj puta istaknuli otvoreno, a najvažniji elementi su utvrđivanje stvarnog broja Srba u gradu Vukovaru, koji je zadnjim popisom očito izmanipuliran, te inicirati promjenu Statuta Grada uvažavajući žrtve Domovinskog rata u kojem je grad na Dunavu doživio najteža razaranja i podnio najveće žrtve. Tom planu treba dodati i problem udžbenika povijesti za osme razrede srpske manjine u kojima se neistinito tretira Domovinski rat. Naime taj udžbenik autorice Snježane Koren, obrađuje Domovinski rat na 3 stranice, dok onaj iz kojeg uče ostali đaci Domovinski rat obrađuje na 8 stranica. Ne treba spominjati kako u tom udžbeniku nema ni riječi o istinskim uzrocima i samome karakteru Domovinskog rata, te izbjegavajući spomenuti heroje Hrvatske vojske doprinosi veličanju velikosrpskih prisezanja i potiče na relativnost ratnih zbivanja. Da stvar bude još žalosnija pobrinuo se saborski zastupnik Vojislav Stanimirović izjavljujući nedavno za srpske medije golu istinu kako oni imaju drugačiji pogled na Domovinski rat, pa je zaključiti kako ni ono malo istine u obveznim knjigama ne obrađuju.  Dakle djeca srpske nacionalnosti u Vukovaru uče povijest po Iliji Garašaninu i memorandumu SANU.

Za povijest ne možemo reći da je egzaktna znanost, ali notorne činjenice i dokumenti, pa i deklaracije međunarodnih tijela i Sabora republike Hrvatske nedvojbeno govore dovoljno o ratu i agresoru na ovim prostorima. Hrvatska ne može zahtijevati od drugih država da slijede povijesne činjenice i uče naraštaje po našim saznanjima, ali neprihvatljivo je da pripadnici srpske manjine imaju ekskluzivno pravo učiti drugačiju povijest od svojih vršnjaka drugih nacionalnosti unutar iste države. To je neozbiljna država i ako su Njemci mogli učiti svoju bližu povijest i pomiriti se sa činjenicom fašizma, onda bi to morali moći i pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj.

Taj problem tišti i druge nacije unutar Europe, pa tako mješovita komisija njemačko – poljskog pomirenja ne može uskladiti ni kronološke elemente u novijoj povijesti, tako da je višegodišnji rad jednak nuli. Nije bolje ni u odnosu Engleza i Njemaca, gdje na Jadranu možemo svjedočiti kako se i dan danas na organiziranim izletima ne miješaju turisti pripadnici tih dviju nacija, ali zato od jednih i drugih dobijamo packe za netoleranciju, nesnošljivost ili razne fobije.

Članovi Stožera za obranu Vukovara u ovom trenutku imaju posebnu i veliku odgovornost ustrajati na svojim zahtjevima ne obazirući se na prijedlog predsjednika Josipovića koji ima trojanski prizvuk, sudeći po njegovom dosadašnjem djelovanju neumornog balkanskog putnika – mirotvorca i statusu najpopularnijeg političara u regiji. Predsjednik Ivo Josipović mora naučiti da se stradalniku ne smije dokinuti pravo na emociju i sjećanje, bez obzira na postotak manjinskih zajednica u nekoj sredini. To načelo su najbolje provele židovske zajednice u brojnim državama, pa se tako na njemačkom tlu u Dachau ne smije izvjesiti njemačka zastava i za nijekanje Holokausta se može dobiti zatvorska kazna. Mi u našem promišljanju promjene Ustava moramo precizirati da je u Hrvatskoj stradalnik bila većina gledajući s pozicije agresije, što ne dokida mogućnost da je i srpska zajednica bila ponegdje u poziciji stradalnika, ali treba naglasiti da ta zajednica snosi krivnju za agresiju, pa u tom slučaju potrebno je historiografski i stručno napraviti distinkciju između civila i civila pod oružjem.  Dok se to ne dogodi Josipovićev plan ćemo doživljavati samo kao ponovno tepanje partizanskoj „troroguši“ ili kao trostruko ljubljenje Tomine kokarde.

  Izvornu vijest možete pogledati OVDJE