"Kapetan Dragan se nikada nije bojao bilo kojeg suda, ali ima paničan strah od hrvatskog zatvora. Govorio mi je da se boji kako će ga tamo mučiti ili otrovati. Rekao mi je kako živ neće doći u Hrvatsku. Ta rečenica mi i danas odzvanja u glavi", kazao je Savo Štrbac povodom odbijanja kapetanove žalbe za izručenjem u Hrvatsku. Za Savu Šrbca je, čini se, "kapetanov" strah od trovanja u Hrvatskoj sasvim moguć i izvjestan, iako normalnim ljudima takvo što nikada ne bi palo na pamet. Osim ako ne polaze od sebe... Zanimljivo je da Savi "ne odzvanja u glavi" kako je ova užasna metoda lišavanja života rezervirana upravo za pripadnike srpske vojske koju zdušno brani i u kojoj, po njegovom mišljenju, nije bilo ratnih zločinaca. Iako malo stariji građani Hrvatske, a posebno pripadnici hrvatske vojske, jako dobro znaju protiv koga su ratovali i što je srpska paravojska činila na hrvatskom tlu, nije na odmet povremeno ponuditi na uvid dokumente iz kojih doznajemo, koliko je daleko sezala maštovitost Srba kada je u pitanju bilo "uništavanje neprijateljske sile". Samo jedna od njih je, a u to se možete uvjeriti iz priloženih spisa, je i trovanje hranom. Do stravičnih dokumenata došli smo zahvaljujući Vladi Radošiću, pripadniku specijalne policije „Zebre“ iz Nove Gradiške, umirovljenog u zvanju glavnoga policijskog inspektora. Radošić je do iznimno vrijednih dokumenata srpske vojske došao u vihoru rata, a zahvaljujući onima iz logora Stara Gradiška postao je i autorom knjige o kalvariji hrvatskih zatočenika. Tako je, dakle, jedna od njegovih silnih, autentičnih bilješki pisanim na ćirilici, otkrila i zle nakane srpske vojske spram bihaćkog narodam a u njoj piše sljedeće: JEZIVI IZVJEŠTAJ "KOMANDA 15. KORPUSA Organ bezbednosti 28.05.1995. Prepuštanje tri šlepera robe: IZVEŠTAJ U cilju priprema i izvođenja ofenzive na snage 5. Korpusa Armije BiH, izvođene su određene pripreme i akcije zatvorenog tipa, radi čega me komandant 15. Korpusa uključio u iste i saopštio mi sledeće: Dana 25.05.1995. lično ja, (Borić), sa obaveštajnim organom rezervnim kapetanom Drakulić Mimom, da se nađemo na zadnjem punktu i da preuzmem dva teretna m/v reg. Oznake 68-45 i 68-46 (bez oznake grada) i da obezbedim prolaz ktoz punkt civilne policije u Ličkom Petrovom Selu, koji ide dalje za Bihać. Komandant 15. korpusa, pukovnik Ševo Stevo potencirao je da akcija bude strogo zatvorenog karaktera, a da je roba zatrovana i da se mora obezbediti prolaz , a sve u cilju nanošenja gubitaka stanovništvu i borcima 5. korpusa pre otpočinjanja ofenzive na isti. Zadatak sam ozbiljno shvatio i tokom dana isti realizovao." Bihać, koji je 1201 dan bio u srpskom okruženju, poharala je neimaština i glad koja je tamošnje i civile i vojnike natjerala da kupuju i konzumiraju "prošvercanu" hranu i ostale potrepštine i to upravo od srpskog neprijatelja. Jedan od graničnih prijelaza između okupirane Hrvatske i tog dijela BiH, bio je toliko prometan da je od naroda ironično prozvan "Šentilj". Mile Mrkšić, koji je za zločin na Ovčari dobio zatvorsku kaznu od 20 godina, je kao komandant srpske vojske u ovom "švercu" uočio sjajnu priliku da prije općeg napada na Bihać oslabi muslimansko stanovništvo, kao i njihovu vojsku. Osmislio je jezivu operaciju poznatu pod imenom "Mač1", te o tome informirao Milu Martića: OTROV TESTIRAN NA HRVATSKOM ZAROBLJENIKU "Komandant SVK je odlučio da upotrebom bioloških sredstava metodom trovanja artikala široke potrošnje (brašno, ulje, šećer, tekući deterdžent za pranje posuđa) ilegalnom trgovinom i time izazove masovna oboljenja boraca i njihovo izbacivanje iz stroja", doznao je Mile Martić i dao zeleno svijetlo za početak akcije. Otrov koji je ubrizgavan u hranu, testiran je na jednom hrvatskom zarobljeniku, nakon toga ubačen u šest šlepera te poslan u bihaćki džep koji je četiri godine bio u izolaciji. Pretpostavlja se da je dio potrošen za potrebe Armije BiH, a da je ostatak završio na crnom tržištu u Bihaću i drugim gradovima te regije. Munira Mihelčić iz Zavoda za javno zdravstvo Unsko-sanskog kantona kazala je kako su u ratu "po 700 – 1.000 maraka plaćali brašno", ne znajući kako im je srpski neprijatelj prodao "fino upakiranu smrt". Otrovni bijelih prah koji je ubacivan u vreće s brašnom djelovao bi u roku od pet do sedam dana, a “pri normalnoj uporabi” izazivao želučane tegobe, grčeve u želucu, glavobolje i druge bolove. Konzumiranje većih količina otrova, koji je ubrizgavan i u šećer, ulje i druge artikle, nerijetko je izazivao smrt. Informacije o porastu broja oboljelih od karcinoma probavnog trakta i drugih bolesti probavnih organa u ranim, poslijeratnim godinama naknadno nisu službeno ni potvrđene, ni poreknute jer se do danas nije napravila temeljitija studija o ovom ratnom zločinu nad Bošnjacima. Ipak, potvrđuje znakovitu činjenicu da je nakon rata u Unsko-sanskom kantonu primjećen ekstreman porast pojave karcinoma, a to je najčešće u obliku raka probavnog sustava. Vratimo se na početak... Priča o trovanju neprijatelja od strane srpske vojske poznata je i javna dugi niz godina. Nažalost, kao i sve, vremenom blijedi. Možda ne bi bila potegnuta niti danas da se trovanja nije dotakao lakomisleni Savo... Zanimljivo je, dakle, da Savi Štrbcu koji se boji trovanja kapetana Dragana ovi podaci "ne zvone u glavi". Vjerojatno stoga jer je svjestan kako je ovaj nehumani način ratovanja srpske vojske jedna od većih mrlja njihove vojne prošlosti koju nadilazi samo Srebrnica i još pokoji masovni zločin. Izvorni članak možete pogledati OVDJE