STRUČNJAKINJA POJAŠNJAVA ‘FRKU OKO SAVJETA’: Smiju li znanstvenici imati pravo na mišljenje ako se ono ne sviđa Plenkoviću?

Odgovore smo potražili kod stručnjakinje za odnose s javnošću Ankice Mamić koja je rekla da je iz perspektive PR-a priča ‘loše odrađena’.

“Ako ih je premijer odlučio razriješiti, na što ima pravo – imenovao ih je, imao ih pravo i opozvati – Vlada se trebala oglasiti priopćenjem i zahvaliti na suradnji. Ovo je s profesionalne strane jako loše odrađena priča“, kaže.

Kad je riječ o disonantnim tonovima unutar Savjeta, Mamić kaže da je to u ovakvim tijelima poželjno.

“Po meni je Plenković dobro postupio kad je u Savjet uključio ljude koji imaju posve oprečna mišljenja. Ovo je potpuno novi događaj, kriza kakvu nikad prije nismo doživjeli i u kojoj se za nikoga ne može reći da otprije ima neko iskustvo, osim načelno kriznog menadžmenta. Mišljenja sam da Savjetu čak i nedostaje nekih struka, primjerice, nekoga tko bi procjenio troškove za zdravstveni sustav, posljedice pandemije na društvo…”, pojašnjava.

No, to što unutar Savjeta postoje različita mišljenja ne znači da ista trebaju servirati prema van.

“Kad pristanete biti član Znanstvenog savjeta, naravno da imate pravo na svoje mišljenje. I naravno da se u raspravi koja se odvija na sastanku Savjeta ili zatvorenom dijelu sjednice trebate ‘do zadnjeg’ boriti za svoje mišljenje. Ali, onog časa kad izlazite van, u javnost, vi ste i dalje član Vladinog savjeta. Po meni, gledajući iz perspektive komunikacije, ključni problem koji je rezultirao svim sljedećim problemima bio je taj da su članovi Znanstvenog savjeta nastupali kako god su htjeli. Nitko njima ne uzima legitimitet, ali onog časa kad ste ušli u Savjet vi ste se stavili na raspolaganje Vladi da ona donese odluke koje su u konačnici – političke. Ključna odgovornost je na premijeru, politika je ta koja donosi odluke.”

Istaknula je da su neke greške učinjene već na početku.

“Od početka su neke stvari nejasne, mi nismo znali tko je Vladin savjet, nisu predstavljeni javnosti, nego smo zapravo iz njihovih komentara – što po društvenim mrežama, što po medijima – zaključili da su oni ti ljudi. Kao što smo znali tko su članovi Stožera, isto tako smo trebali znati tko su članovi Savjeta. Ne zato što bi netko trebao sporiti njihovu stručnost, već zato što je to javni posao. Kad govorimo o teorijskom dijelu kriznog komuniciranja, u svakoj krizi se mora znati tko govori, i točka! Dakle, jedna ili dvije osobe, i onda ne bi imali nikakav problem. Ovako imamo sve probleme.”