Susjedi šokirani: Ubojice se vraćaju na mjesto zločina

Ono čega su se stanovnici Keršovanijeve ulice u Osijeku godinama pribojavali, dogodilo se! Ubojica se vratio na mjesto zločina - Dražen Požežanac, mladić koji je 2005. u neubrojivu stanju krvnički usmrtio svoju majku, prije tri tjedna mirno je sjedio ispred svoje kuće, a da nije završio liječenje u Neuropsihijatrijskoj bolnici "Ivan Barbot", u Popovači. - U prvi trenutak uopće nisam shvatila da je to on. Prošlo je dosta godina, no kad sam se uvjerila da on doista sjedi ispred kuće gdje je brutalno usmrtio svoju majku, sledila sam se! Nisam izlazila četiri dana koliko je on bio kod kuće, a navodno noću tamo nije spavao. Vidjeli smo svjetlo, čuli smo čak da pušta glazbu. Onda sam kasnije vidjela da se srdačno pozdravljao s nekim susjedima, ispričala je susjeda, koja u ovom slučaju skriva svoj identitet zbog vlastite, ali i sigurnosti svoje obitelji. Prije 30-ak godina Dražen je bio samo jedan od omiljenih dječaka iz ulice. Toga siječnja 2005. raskomadao je svoju majku, a kuća ispred koje je prije tri vikenda sjedio, bila je poprište zločina za kojeg su i policajci koji su bili na očevidu govorili da tako što nisu vidjeli. Krvi i dijelova tijela bilo je posvuda, a kad je konačno pao u ruke pravde i kako nije imao nikoga od rodbine tko bi o njemu skrbio, kuća je zapečaćena. Tek prije dvije godine otvorena je prvi put, i to kad su službe, na inicijativu novinarke, deratizirali prostor koji je godinama ostao natopljen krvlju, a iz nekadašnjih grmića izraslo je divlje žbunje iz kojega su izlazile zmije i štakori. Susjedi su se nadali kako se kuća otvara posljednji put prije Draženova konačnog izlaska iz bolnice. Ali nije bilo tako. Otvorio ih je upravo ubojica, i to prije samo tri tjedna... - Navodno nije spavao u kući, ali meni nije bilo važno je li dan ili je noć. Doslovce nisam izlazila ni na dvorište, a vjerujem da su i drugi susjedi postupili slično. Nije stvar u tome jesam li ga htjela pozdraviti ili ne, problem je u tome da smo mi susjedi trebali biti obaviješteni o njegovu izlasku iz bolnice da bi se unaprijed mogli pripremiti. Štoviše, smatram da nas je trebalo i educirati. Što da je on očekivao da ga pozdravim, a nisam. Ili da ga je razljutio moj pozdrav jer ga nije želio - pita se Ivana, koja je mišljenja da svi takvi trebaju najprije "odguliti" svoju kaznu, a potom tek ugledati svjetlo dana. Dobro to zna i Mariška Kokl, u čiju su kuću 1998. upali pljačkaši koji su je izudarali i vezali, a njezina supruga ubili. Krvnici njezina supruga dolazili su u Osijek na vikende, a nakon odslužene kazne danas šetaju gradom na Dravi. Katkad i tik do Mariškine kuće, no ipak ne bliže od 500 metara, koliko im je zakonski određeno. Sve bliže njima je zabranjeno, no ona danas kaže da je od toga nesretnog događaja molila Boga svakoga dana da ne sretne one koji su u samo jednoj noći brutalno prekinuli sretan brak između nje i njezina supruga. Da izlaze na vikende Mariška je imala običaj doznati s raznih strana. Nikada službeno. I kako kaže, bila je u pravu kad je govorila da ubojice ne treba puštati na vikend. Naime, prilikom jednog vikenda ubojica se drznuo čak pucati na policiju. Pogodnosti izlaska iz požeškog zatvora policajca je mogla stajati glave, a Mariška kaže da je bilo tko mogao biti na policajčevu mjestu. Čak i ona sama. - Moram priznati da sam dobila nekakvu neobjašnjivu snagu nakon toga događaja. Mislila sam, uništili su mi obitelj, ubili supruga i ništa mi se gore ne može dogoditi, pa se nisam bojala za sebe. Ne znam kako to opisati, iako bih griješila kada ne bih rekla da sam bila smirenija dok su bili iza rešetaka nego sad kad slobodno šeću Osijekom. Oženili su se, zaposleni su, te iako možda sad i vode normalne živote, moj to više nikako nije. Ono što je ključno u svemu je to što je Hrvatska, to odgovorno tvrdim, jedna od rijetkih država koja ubojicama daje pogodnosti izlaska na vikende. To treba zaustaviti - poručuje Mariška. Prije nego Ministarstvo pravosuđa možda i posluša posredne ili neposredne žrtve nekih od najkrvavijih zločina, valja otvoriti oči, i to posebice subotom i nedjeljom. Vikend je i nikad ne znamo tko je u zatvoru, a tko nije. Tko ruča u bolnici, a tko u nekom od osječkih restorana. Baš to boli one koji su imali tu nesreću i našli se s ubojicama oči u oči. Ne na sudu, već sasvim neočekivano - na ulici. Ni naša sugovornica nije se nadala da će u očima mladića vidjeti nekadašnjeg nestašnog dječaka, pa već u sljedećem trenutku hladnokrvnoga ubojicu svoje majke, njezine susjede. Je li prije tri tjedna Dražen koji je ondje sjedio imao 30, ili samo pet godina, ona nije znala. A da je to doista nešto negativno, govori i to da se podatak o njegovu puštanju na vikend i to prvi put nakon brutalnoga ubojstva, gradom proširio poput munje. Iako ni sada Neuropsihijatrijska bolnica "Ivan Barbot" iz Popovače nije odgovorila na naš upit, susjedi znaju koga su vidjeli. I koga će, čini se, katkad viđati i nadalje. Možda već za dva ili pet vikenda. Možda na samo dva, ili četiri dana, koliko je sad boravio u kući, gdje je i počinio masakr. - Znam da će ponovno dolaziti, i to je ono što nije dobro. Ne znaju to oni koji su dali potpis za njegov izlazak, nego mi koji ga znamo. Ili bolje rečeno, uopće ne znamo, zaključuje Ivana.