SUZE ZA VUKOVARSKOG KOŠARKAŠA: 'Trebao je biti slavan... Spriječila ga je granata zbog koje je iskrvario na cesti. Imao je 19 godina...'

Pao je na cestu pokošen granatom kod pravoslavne crkve. Geler mu je raznio nogu, ali nije se ostavljao puške. Pucao je i štitio dečke koji su se izvlačili sve dok nije iskrvario – s tugom priča Petar Čikotić koji danas, kao 70-postotni invalid, šeta ulicama Vukovara, istim onim po kojima je s puškom trčao njegov pokojni sin. Petar Čikotić obrani Vukovara priključio se prvoga dana. Svoju priču podijelio je s nama dok je šetao gradom herojem za kojeg tvrdi da je prelijep. Međutim, nije uvijek bilo tako... - Ja sam '46. godište i svašta sam prošao. Ipak, taj rat koji nam se dogodio obilježio je naše živote više nego išta do tada. Moj naročito, jer je moj 19-godišnji sin Zoran iskrvario na vukovarskoj ulici i ja sam ga zauvijek izgubio – kaže Čikotić koji se prisjeća kako se odmah s početcima nevolja u Vukovaru priključio Merčepovcima. - Moram li opisivati kako je izgledao rat u Vukovaru? Rekao bih da moram jer mi se čini da niti nakon dva desetljeća mnogi nisu svjesni pakla koji se tamo događao... U svakom slučaju, kad sam stupio u ZNG-e, priključio se i moj sin. Ja moram biti iskren i kazati da sam učinio sve da ga u tome spriječim. Bio je vrhunski sportaš, košarkaš pred kojim je bila karijera. Ma, bio je divan dečko. Želio sam ga maknuti negdje, bilo gdje, u Njemačku... Mislio sam, ako već ja ratujem i riskiram glavu, neka barem on preživi. Ali, on se jednostavno nije dao – sjeća se nesretni otac Petar. Iako ga je uspješno skrivao od odlaska u JNA za koji je dobio poziv, u obrani njihova rodnoga grada nije ga uspio spriječiti. - Ja sam 16. 9. teško ranjen u trbuh i u plahti prevezen u Zagreb gdje su me na Rebru tri mjeseca pokušavali zakrpiti. Usljedio je oporavak u toplicama, kada me zatekla vijest o smrti moga sina. Poginuo je 18. 11., na dan pada grada. Umro je u borbi... Pao je na cestu pokošen granatom kod pravoslavne crkve. Geler mu je raznio nogu, ali nije se ostavljao puške. Pucao je i štitio dečke koji su se izvlačili sve dok nije iskrvario. Nađen je naknadno u jednoj grobnici, išli smo ga identificirati – s tugom priča Petar Čikotić koji danas, kao 70-postotni invalid, šeta ulicama Vukovara, istim onim po kojima je s puškom trčao njegov pokojni sin. - Boli, naravno da boli što današnja djeca ne znaju da su za njih ginula neka druga djeca. Nemojte izdvajati moga sina... Znate koliko je takvih heroja diljem Hrvatske? Ne razumijem, zar ih se sramimo? Moja supruga i ja osjećamo samo ponos. Tugu i ponos istovremeno. Moj Zoran sahranjen je na Sv. Antuna i njegova majka i ja smo svake nedjelje na groblju. Nijemo stojimo i gledamo. Ja sam ga vidio kao proslavljenog košarkaša, a on je duboko pod zemljom. Teško je... - tuguje Petar. Ne krije da ga ljuti današnja slika Hrvatske i Vukovara. Pita se, je li sve vrijedilo i beskrajno se ljuti na uvođenje ćirilice u njegov grad: - Ne da mislim kako sad nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru. Mislim da nikad nije vrijeme za to. Ćirilica je doslovno ubijala moje sugrađane i branitelje. I na čahuri granate koja je ubila mog sina pisalo je ćiriličnim slovima. Ćirilica je ubila ovaj grad i taman kad smo ga počeli graditi i oživljavati, pojavila se opet. Smatram da je to namjerno, nekome paše nered u Vukovaru. I da se razumijemo, uopće ne mislim da na tome inzistiraju susjedi Srbi. Njima je dobro i ovako, smatram da žive bolje od nas. Ćirilicu nam uvaljuju njihovi predstavnici i političari. Smatram, dakle, da lokalni Srbi nisu krivci za to, iako, ne mogu ne primijetiti kako je grad pun onih koji su tada bili na drugoj strani. Najnormalnije rade i žive kao da se ništa nije dogodilo. A ja i moja supruga smo osuđeni dovijeka živjeti u tuzi zbog Zoranove pogibije – završio je svoju ispovijest vukovarski branitelj, ratni vojni invalid i otac mladog heroja koji je štitio svoje suborce, doslovno, do zadnje kapi krvi. O Zoranu postoji i pjesma koju je napisao njegov suborac i uz svijeću je ostavio na njegovu grobu:

Kako si mi dragi prijatelju moj Zaboravljen pod blatnim slavonskim poljem Da li još uvijek negdje biješ boj Ili si možda u nekom svijetu boljem

Sjećaš li se dragi prijatelju moj Maturalnog plesa osamdesetdevete Posljednji trenuci razuma zdravog Dok nisu zavladale laži i klevete

Za djevojke smišljali smo razne priče Kleli se nebu u bile i plave Slušali Haustor, Pušenje i Azru Pozitivnim mislima punili glave

Kako smo bili puni života Pred nama cijeli bio je svijet Mislili smo zaustaviti neće nas ništa A onda su nam krila skinuli pred let

Pjesme, filmove i romane Zamijeniše neke parole i govori Kafiće, igrališta i školske klupe Srušene kuće, puške i rovovi

Pamtiš li rastanak one noći 18. 11. na kalendaru Ja sam razmijenjen, a tebe su našli Mnogo godina kasnije u nekom bunaru

Boli li te prevara prijatelju moj Prvi smo išli kad su nas zvali A sada više ne pitaju za nas Tek možda pred izbore netko nas hvali

Padne li ti na pamet prijatelju moj Kako je trebalo biti sada Naša su djeca trebala trčati Obalom Dunava, istim onim ulicama grada

Ne dolazim često prijatelju moj Jer sva sjećanja odmah mi se vrate I na licima ljudi ne vidim osmijeh Vrijeme ovdje stoji, svi još uvijek pate

Tužna je istina prijatelju moj Boli jače neko ikoja rana Na kojem god sada bili svijetu Svi smo mi umrli toga dana Valja mi poći prijatelju moj Na grobu ti ostavljam pjesmu i svijeću Ne zamjeri ako više se ne vratim Jer misliti na tebe prestati neću

• Autor: Snježana Vučković
• Photo: facebook/Blago Zadro

Izvorni članak pogledajte OVDJE