Previše je žuči izliveno i izrečeno teških riječi na račun pape Franje posljednjih mjeseci, a pogotovu od kad je dao svoju posljednju izjavu vezano za kanonizaciju našega blaženika Alojzija Stepinca. Ne tvrdim kako nema razloga za nezadovoljstvo mnogim postupcima Svetoga Oca, pa i njegovim ne rijetko neodmjerenim i nepriličnim izjavama koje više sliče politiziranju Crkve i vjere nego promišljenom i suvislom nastupanju onoga koji sjedi u stolcu svetoga Petra, ali mislim kako su nam danas mir i staloženost potrebniji nego ikad. Euforija ne može donijeti ništa dobro i u afektu se često čine pogrješke koje je poslije jako teško ispraviti. Moramo prije svega shvatiti i prihvatiti činjenicu kako pape nisu bogovi i da su skloni (u većoj ili manjoj mjeri) griješiti kao i svi drugi ljudi - mišlju, riječju, djelom i propustom. Da nije tako, ne bi morali imati svoje ispovjednike i tražiti od Boga oprost za svoje grijehe jednako kao i mi "obični" smrtnici. Dakle, nitko nije imun na propuste, greške, zablude i grijeh, pa ni sadašnji poglavar Katoličke crkve. Papa jeste nepogrešiv, ali samo ,"kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve." (Prvi vatikanski koncil, Pastor aeternus, 4; preuzeto iz: http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/autoritetcrkvemnu/239-nepogreivost-pape/; stranica posjećena 10.5.2019.) Nepogrešivost pape se, kako je vidljivo, odnosi na vjeru i moral i u istom su smislu nepogrešivi i biskupi kad iznose nauk vezano za vjeru i moral. U svim drugim slučajevima - a naročito kad je riječ o pitanjima koja zadiru u društvenu i političku sferu, papa i biskupi su jednako skloni greškama kao i drugi ljudi. Utoliko je čudnije, zapravo neshvatljivo, da ima onih koji bi zatvorili usta svima koji se danas ne slažu s postupcima ili izjavama pape Franje - a u njima, istini za volju, ima dosta onoga što je najblaže rečeno nejasno, nerazumljivo pa čak s našega ljudskog, laičkog stanovišta i logički neprihvatljivo. Jasno i glasno se mora reći, kako svatko od nas, bio vjernik ili ne, ima legitimno pravo izreći svoj stav o svemu, pa i ponašanju bilo kojega crkvenog poglavara, uključujući i papu. To se pravo niti može niti smije uskratiti bilo komu, ni po Božjim ni po ljudskim zakonima. Naravno, javno izražavanje mišljenja podrazumijeva razinu sukladnu civiliziranim uzusima, ali to opet ovisi od savjesti svakoga ponaosob. Nije istina da papa Franjo "ne voli Hrvate" Mnogi smatraju kako je današnji papa po nekim pitanjima u krivu iz neznanja i zablude. Sklon sam vjerovati u to i unaprijed isključujem svaku mogućnost zle namjere Svetoga Oca prema bilo komu, pa i nama Hrvatima, jer za nas se u Vatikanu ne od jučer zna tko smo, što smo i koliko smo kroz sva minula stoljeća bili vjerni Kristu i Materi Crkvi. O tomu svjedoči i spomen ploča koja je 12. studenoga 2018. godine otkrivena u Bazilici sv. Petra u Vatikanu, a na kojoj stoji: "U SPOMEN EVANGELIZACIJE HRVATA, PRVOG OD SLAVENSKIH NARODA. – PAPA IVAN IV. POSLAO IM JE OPATA MARTINA 641. – PAPA IVAN VIII. BLAGOSLOVIO JE U OVOJ BAZILICI KNEZA BRANIMIRA I NJEGOV NAROD NA BLAGDAN GOSPODINOVA UZAŠAŠĆA G. 879. – SV. PAPA GRGUR VII. OKRUNIO JE ZVONIMIRA ZA KRALJA PO RUKAMA OPATA GEBIZONA G. 1076. – SV. PAPA IVAN PAVAO II. SVE OVO SPOMINJUĆI U OVOJ JE BAZILICI SLAVIO SV. MISU NA HRVATSKOM JEZIKU G. 1979. – SPOMEN PLOČA POSTAVLJENA JE OVDJE 2017. G. U VRIJEME PONTIFIKATA PAPE FRANJE"   Na sredini ploče, iznad teksta, nalazi se hrvatski povijesni grb i križ s krstionice kneza Višeslava - kao simboli državnog i vjerskog identiteta hrvatskoga naroda. Kako se vidi, među ukupno imenom spomenutih petoricom papa, nalazi se i ono današnjeg prvaka naše Crkve, pape Franje. Teško je zamisliti da bi papa koji nam je "nesklon" učinio takvu gestu. Zato budimo obzirni kad donosimo sudove o njemu i odnosu Svete Stolice prema Hrvatskoj i našem narodu. Ivan Pavao Drugi - papa i svetac koji nas je volio i štovao blaženika Stepinca Čini mi se da smo ipak (u najvećem dijelu) mi Hrvati - katolici još uvijek pod tako jakim dojmom pontifikata Ivana Pavla Drugog, da možda čak i nesvjesno povlačimo paralele između njega i pape Franje i "uspoređujemo" ih, iako je riječ o po mnogo čemu potpuno različitim osobama i karakterima iz čega nužno proizlaze i brojne razlike u vođenju Crkve, pa i pristupu nama kao narodu i vjernicima. Naš omiljeni papa i svetac Ivan Pavao Drugi bio je moralna vertikala XX stoljeća i osoba u svemu dostojna prvaka Crkve i nasljednika prvoga apostola. Uz to, on je poznavao povijest Europe i naroda koji žive na njezinu tlu bolje nego mnogi povjesničari. Bio je to papa-apostol, papa-putnik, papa-ekumenist, papa-filozof, papa-pjesnik, ali iznad svega Duhom Svetim nadahnuti propovjednik vjere i Evanđelja, filantrop i humanist kojemu skoro neće biti ravna. Njegova knjiga Sjećanje i identitet daje nam odgovore na brojna pitanja ne samo teološke naravi, nego i vezano za Europu, Domovinu, vjeru, naciju, narode i njihove identitete, ali i povijest ovih naših prostora i dokaz je kako se i najsloženija filozofska pitanja mogu izraziti običnim i svakomu razumljivim riječima. I taj i takav papa, Poljak Karol Wojtyla, čovjek koji se nije mirio s nepravdom, farizejštinom i nasiljem nad ljudskom osobom, u više od 26 godina svoga pontifikata nikad nije izgovorio ni jednu jedinu riječ oko koje je bilo dilema i nedoumica, pa i onda kad je izražavao stavove o političkim i društvenim pitanjima. Ono što je taj nesporni moralni i duhovni autoritet našeg doba poručio Hrvatskoj i svijetu u svojoj propovijedi u Mariji Bistrici (3. listopada 1998. godine) na svečanoj Misi u povodu proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca i danas odzvanja u srcima svih nas koji smo tako željno očekivali ovu beatifikaciju i treba nam služiti kao putokaz: "U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor. Znakovite su u svezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada se Europa nalazila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: 'Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva... odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih.'" (Vidi: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/rekli-su-o-stepincu/pape/sveti-ivan-pavao-ii-papa/216; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.5.2019.) Ne možemo od svakog pape očekivati tako rezolutan stav i takvu riješenost da se uvijek i po bilo koju cijenu bude svjedokom istine. Veliki i hrabri Wojtyla govorio je i i bez ostatka zastupao tu istinu i kročio Kristovom stazom u vrijeme bezbožničkog komunizma neovisno o tomu što mu je život bio u stalnoj opasnosti. Kao tvrdi svjedok vjere, oprostio je i onomu koji ga je pokušao ubiti unajmljen od sila zla. Prvi je papa koji je ušao u sinagogu i džamiju pokazujući tako na djelu širinu kršćanske duše i poštujući dostojanstvo svih religija. Nas Hrvate je naročito volio. U najtežem razdoblju naše novije povijesti bio je uz nas, a svojim nam je postupcima davao do znanja kako imamo posebno mjesto u njegovom srcu. Malo je naroda koji su doživjeli čast da im takav moralni i duhovni autoritet zahvali na gostoprimstvu, kao nama, riječima: "Ljubljeni moj puče hrvatski…" On je uistinu poznavao našu povijest i dušu hrvatskoga naroda i znao je s kakvim smo se zlom suočavali u prošlosti, pa i tih 90-ih godina XX stoljeća  na putu ka svojoj slobodi. Zato nam je prvi dao potporu kao poglavar Vatikana kod međunarodnog priznanja, zato nam je dolazio u pohode u tri navrata, kao ni jednoj drugoj zemlji, u manje od 9 godina (rujan 1994. - lipanj 2003.) i zato nam je upućivao poruke iskrene bratske i pastirske ljubavi i ohrabrenja, jednako kao i svojim sunarodnjacima Poljacima. Na grobu našega blaženika i budućeg sveca Alojzija Stepinca u dva je navrata klečao, On, glas savjesti tog doba, i molio skrušeno i usrdno za njegovu dušu, hrvatski narod i našu Domovinu. Znao je Ivan Pavao Drugi jako dobro kako je u porobljenoj Europi koja je klečala pred Hitlerom nadbiskup zagrebački bio svjetlo nade, lučonoša kršćanskih vrednota i zaštitnik progonjenih i nije slučajno ukazao toliku čast i nama i njemu. Pa zar se nakon svega toga, mi koji imamo na nebu takvoga zagovornika u svecu Ivanu Pavlu Drugom trebamo nečega bojati? "Ne bojte se!" - poruka je koju je ne bez razloga kršćanima uputio na svojoj prvoj svetoj Misi poslije izbora za papu, listopada 1978. godine. Budimo vjerni Kristu i Crkvi i hrabro svjedočimo istinu, jer na to nas obvezuje naša vjera. Poslušajmo i danas Ivana Pavla Drugog, sveca koji nas je volio i moli za nas u Kraljevstvu Nebeskom. Ne zaboravimo njegove riječi. Ne smijemo izgubiti dušu Istina je na našoj strani. Istina je na strani blaženika Alojzija Stepinca. Istinu sadrže i arhivi, dokumenta sabrana u postupku kauze, proces kanonizacije je završen i sve je dalje u rukama Duha Svetoga, jer on vodi našu Crkvu i njome upravlja. Tu istinu ne mogu zasjeniti a još manje poništiti nikakve politikantske izjave, zablude, zlonamjerne laži, krivotvorine, proizvoljne i paušalne tvrdnje bez osnova, klevete, pa ni krivotvoreni "dokazi" o suradnji Stepinca s nacistima, s koje god strane dolazili. Nju ne može zaustaviti ni promijeniti ni Jorge Mario Bergoglio (koliko god bio Rimski papa), još manje intimus ratnog zločinca Vojislava Šešelja i promicatelj ideje "Velike Srbije", huškač i šovinist Miroslav Gavrilović (srpski patrijarh Irinej), a jednako tako niti velikosrpski fašisti i suborci Šešelja i Arkana iz 90-ih, episkopi Amfilohije Radović i Irinej Bulović koji već više od 30 godina (s većinom drugih episkopa iz redova SPC) šire otrovnu mržnju i zlu krv. Potonja dvojica su, na žalost i na sramotu Katoličke crkve i svih nas (ali prije svega Vatikana i pape Franje) bili u sastavu Mješovite komisije koja je cijelu jednu godinu raspravljala o životnom putu blaženog kardinala Stepinca i njegovom ponašanju tijekom Drugoga svjetskog rata. Pripadnicima institucije (SPC) koja počiva na karizmi fašista Nikolaja Velimirovića Žičkog (duhovnog oca Dimitrija Ljotića i velikog obožavatelja nacizma i Adolfa Hitlera) dopuštati da uopće raspravljaju o toj temi, svojevrsna je blasfemija bez presedana. Mi katolici u Hrvatskoj jako dobro znamo na čemu smo kad je u pitanju Srpska pravoslavna crkva. Dok njome upravljaju "nikolajevci" i "justinovci" (sljedbenici fašista i moralnog degenerika Nikolaja Velimirovića Žičkog i "svetosavskog" ideologa Justina Popovića) i dok se njezino "poslanje" i djelovanje temelji na duboko antikršćanskoj militantnoj naci-fašističkoj ideologiji ("svetosavlju") koja je u suštini uperena i protiv Boga i protiv čovjeka, mi s te strane ne možemo očekivati ništa drugo nego uvrede, klevete i mržnju. Oni za koje je ekumenizam "svejeres" i koji stavljaju svoj egoistični nacionalni interes ispred i iznad vjere,  Vatikan nazivaju "satanskim leglom" a naše biskupe "ustašama", ne znaju i ne mogu drugačije. Njih vodi mržnja, a ne kršćanska ljubav. Za sve te izgubljene duše, a i za našega Jorge Maria Bergoglia (koji očito ne zna s kime ima posla), možemo samo zamoliti Gospodina: "Oče, oprosti im, ne znaju što čine". Neka im dragi Bog otvori oči i prosvijetli pamet. A mi ne dopustimo da nas obuzmu malodušje i mržnja. I ne zaboravimo riječi našega blaženika i budućeg sveca Alojzija Stepinca koji je u mraku mržnje i zla Drugoga svjetskoga rata, u porobljenoj Europi bio svjetionik Kristova Evanđelja i glas kršćanske savjesti: "Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno." Ne ljutimo se na našeg papu Franju. On još uvijek ne zna da je Alojzije Stepinac već za života bio svetac i da njegova svetost ne ovisi o bilo čijoj volji. Pape i pontifikati su prolazni. Samo je dragi Bog, gospodar svijeta i vremena, vječan. On je put, istina i život. I Njegova je zadnja. Sjetimo se tog 3. listopada 1998. godine i proglašenja blaženim Alojzija Stepinca, uzdajmo se u Boga svemogućega i molimo da nas poštedi svakog zla i mržnje . Neka bude uz nas i pomogne nam da ne izgubimo dušu.

  Zlatko Pinter