ŠOK, ŠOK, ŠOK... Nijem, sjedim pred računalom i razmišljam – "Pa kuda ovo više dovraga i bestraga ide??? Danima zbrajam utiske, noćima ne spavam, tuga, očaj, nevjerica, svi doma plačemo, više čak ni ne razmišljamo kako platiti režije, što sutra jesti, djeca su prestala buljiti u smartphone, sad bulje u sliku Dežulovovićevu (ja ga objesio na zid), ma čak nismo više ni gladni, televizori ugašeni, ptičica spustila glavu, komarci teturaju, jednom rječju - živi očaj!!! Il to bjehu dvije? Vidite u kakvom sam stanju... Plače i Dežulović Plače čitav svijet   Nakon početnog šoka i nevjerice svijet ipak odluči uzvratiti udarac zlu. I sile tame pobijediti ujedinjeni pod vodstvom kancelara Palpatina ili je sad Ban Ki Moon, nemam pojma, jel vidite u kakvom sam očaju? No što se zbivalo prije toga? U Africi su izbili masovni neredi, svi nose transparente s likom uplakanog heroja Dežulovića, majice s natpisom "Heroj, a ne plačipička Dežulović", prosvjedi i prosvjednici usmjerili su se na Vlade i vladajuće. Prvi put u povijesti bijelci i crnci drhtali su zajedno nad sudbinom plačipč..., pardon, heroja Dežulovića. Masai pleme okupilo je vijeće, prema najnovijim vijestima kreću u pohod na Hrvatsku. Prema zadnjim izvješćima Mugabe je doživio srčani udar, ISIS i Kurdi zajedno plaču i ljube sliku Dežulovićevu, riču neutješno, razmjenjuju konzerve i bombe, ukratko - kaos. Azijske zemlje također u kaosu, japanski vlakovi kasne po dva dana, skoro pa više i od hrvatskih, strojovođe se ubijaju, Jen je pao 60%, privreda u kolapsu, mlade Japanke vrište po ulicama, užas i tuga, nevjerica na licima kompletnog Japana. Poznati japanski duh je potpuno slomljen. Plače i Kim Jong Ping Pong, i prijeti, "Sravnit ćemo Ameriku", riče ovaj pravednik među narodima i Dežulovićev omiljeni političar. Na pitanje: "Zašto baš Ameriku, a Hrvatska upropasti ovog velikog mališana?" Kim Jong odgovori: "Amerika je sve kriva, Hrvatska je morala poslušati Ameriku i dati otkaz Debilžuloviću, ali nije problem, spalit ćemo i sravniti i Hrvatsku". "Ali Dežulović živi u Hrvatskoj, Hrvati ga hrane i oblače", ustvrdi novinar. "Dobro, njega ćemo izvući i dati mu posao kod nas, on će biti naš Ministar istine, zaslužio je", poentira Kimi i upuca novinara. Kina i Tibet na rubu su rata, podli Tibetanci tvrde da je Dežulović samo čovjek, a što je izazvalo momentalnu reakciju Kineske narodne partije, nakon sjednice Kinezi su poslali 2 milijuna vojnika na Tibet, s obrazloženjem da svijet ne smije tolerirati takvu zadrtost i primitivizam. "U pitanju su civilizacijske vrijednosti, u pitanju je opstanak civilizacije i svako drukčije mišljenje treba se tretirati kao zločin protiv nečovječnosti, ili čovječnosti", kineski je pomalo težak za prevesti... "Degenžbulović će biti naš Ministar istine", izjavi Kineska ministrica nečega. U USA konsternacija, gladni, žedni, bogati, mršavi, siromašni, debeli, crni, bijeli, rozi, plavi, zeleni, ljubičasti, gay, neonacisti, KKK, Talibani, svi se drže za ruke i gledaju velike ekrane na kojima rida Dezulovik, svi kriomice brišu suze, KKK crncima, neonacisti i crnicima i gay-evima, gay-evi djevojkama, debeli i bogati malim slatkim dječacima i djevojčicama, siromašni sami sebi, Talibani djele bombone i tješe ove debele, debeli i bogati neutješno plaču i ridaju, još jače stiskaju dječake i djevojčice i žale što Dezulovic nije u S. D. Obama drži govor: "Draga nacijo, Dezulovik... i zarida iz sve snage, kamere se ugasiše, teletabisi preplaviše ekrane... Neki drvosječe, u sred Amerike, prijaviše da im se, kad su porušili šumu, na panjevima ukazala slika Dezulovika, svi popadoše ničice i slaviše svetog panja Dezulovika. UN sazva hitnu sjednicu, tema: Dezulovic! Na sjednicu se odazvaše svi predsjednici i svi izaslanici i Dezulovic, kojega unesoše onesviještena od bola. Ban Ki-Moon otvori sjednicu. Svi ustadoše, brada Ban Ki-Moona tresla se dok je plačnim glasom protisnuo: "Dezulovik" Dežulović vrisnu iza sna, neki se onesvijestiše, neki se uhvatiše za srce, potraja, ali se svi smiriše i uperiše očajničke poglede u Ban Ki Moona. "Dezulovik", opet protisnu Ban... "Dezulovik je dobio otkaz zbog vrijeđanja i prostačkog govora", nastavi Ban. "Hrvatski sud je presudio i time napravio presedan u svijetu!" "Blasfemija", zaurlaše neki. "Ludilo", zarikaše drugi. "Osveta, osveta...", zaderaše se treći. "Glad u svijetu, ropski ugovori, djeca robovi..." javi se jedan glas, ali ga drugi nadglasaše, "proklet bio životinjo, kako se samo usuđuješ u ovom strašnom trenutku, kakave veze imaju izrabljivana djeca sa ovako strašnim slučajem Dezulovik?" Napadoše ga pravednici među narodima. "Polako, polako", sabra se Ban Ki Moon, "po redu, molim vas". Ostavimo sad sve drugo po strani, ostavimo gladnu djecu, djecu robove, ratove, izbjeglice, mrtve i ranjene, propalu ekonomiju, beskućnike, ostavimo sve i koncentrirajmo se na bitno, najbitnije: Dezulovik!!! "Tako je", zaurlaše mudri vođe naroda i izbaciše van onoga diverzanta. "Vode", zastenja Dežulović, "Vode mi dajte i plaću od bar 30 000 kuna", promrlja onako u polusnu. "Vidite li ove muke i ovu bol ovog velikog prostaka, pardon, pisca kolumni, vidite li kakvo je stanje u Hrvatskoj i kolika je potreba da se pod hitno uvede red u tu zemlju?" "Tako je", opet zaurlaše pravednici. "Vode i kuna", zavapi opet Dezulovik. Svi se stresoše od patnje tog barda pišane riječi. I tako nastaviše raspravu o načinu na koji kazniti Hrvatsku, tako da nikad nikom više ne padne na pamet dati otkaz Dežuloviću, neki predložiše da se hrvatsku djecu odvede u roblje, neki predložiše da se spali sve žito po Hrvatskoj tako da bar polovica zlotvora umre od gladi, neki..., ma nebitno... U međuvremenu, u Hrvatskoj, novinarka Hrga napala je na pravdi Boga Dežulovića i postavila pitanje njegovog Božanskog prava na bar 30 000 kuna po svakom ugovoru sa novinskim kućama, usput se još usudila spomenuti razliku između novinara i kolumniste, za razliku od novinara koji informacije skupljaju na razne pa i krvave načine, kolumnisti uglavnom čitaju tuđe izvještaje i daju nekakva svoja mišljenja. Naravno da je ovo pogodilo jadnog malog siromašnog Dežulovića, zna Dežulović da je njemu Hrgovićka poručila: "Mišljenje je kao šupak, svi ga imaju, nisi poseban, parazitiraš i lešinariš po Hrvatskoj, glumiš facu, a cmizdriš i lelečeš kad dobiješ otkaz na jednom poslu iako ti ostaje još hrpa drugih, cmizdriš ko zadnji papak, prijetiš i pišeš otvorena pisma, pamflete, panegirike sam sebi ko zadnji bijednik, tisuće djece jede po javnim kuhinjama dok ti bereš desetke i stotine tisuća kuna mjesečno i živiš ko krez, i zbog tebe su ova djeca gladna..." A što je ovog brižnog čovjeka, koji nadasve voli, poštuje i obožava sebe, jako naljutilo pa joj onako, sav u bolu, odgovori: 'Hrgino je 'Optužujem!' klasični, kako se to sad učeno kaže, case-study o čudesnoj preobrazbi Tuđmanove göbbelsovsko-ždanovljevske propagande u takozvano profesionalno novinarstvo, koje sa svih svojih udžbeničkih pet W – od what the fuck! do what the hell! – tako ozbiljno računa na kratku pamet svoje publike, da je preraslo čak i trpanje među veterane 'prašine i straha', pa je sad još i ljuto na njih što umjesto vijesti iz pakla Sarajeva imaju o njemu, vidi drskosti, svoje vlastito, privatno mišljenje.' Što je pisac hotio reći ostat će u vječnosti nerasvijetljeno, neki psiholozi tvrde da je Dežulović bio pod sedativima dok je ovo pisao, neki psihijatri tvrde da je ovaj odgovor klasična reakcija potpuno slomljenog i izgubljenog čovjeka, filozofi se zadubiše da raspletu ovaj koloplet nebuloza, al im baš i ne ide, a neki oduševljeno klimaju i govore: "Baš joj je dobro odgovorio", ako ih upitate: "A što joj je to odgovorio?" odmah vas napadnu da ste katoliban, ustaša i slično, jer – šupak, pardon, mišljenje druga Dežulovića se ne preispituje, ma koliko besmisleno bilo. Bilo kako bilo, saga o Dežuloviću kao jedinom građaninu svijeta koji ne smije dobiti otkaz, nastavlja se, on će svoja jedinstvena prava istjerivati do kraja svijeta, do tada: gladna djeca nek' čekaju, djeca kojoj trebaju lijekovi nebitna su, roditelji koji ne primaju plaće i nemaju što dati jesti svojoj djeci također su nebitni, kao i oni koji dobiju otkaz pa ne mogu više živjeti s mišlju da nemaju sutra što za jesti. Svi su nebitni, jedini bitan je uplakani i bogati Dežulović! Mi ćemo doma cijelu noć moliti za Dežulovića da ne izgubi te desetke tisuća kuna od tog jednog od mnogih primanja, molit ćemo se dok ne umremo od gladi, a sutra odmah idem sve što iza nas ostane prepisati na njega pa da ima još više i da više ne plače po svim mogućim portalima i tv programima. Molim sve dobre građane Hrvatske da odvoje sve što mogu i nemogu od usta svoje djece i pošalju Dežuloviću, dajte mu sve, jer njemu najviše treba, on je jedan i jedini, definitivno jedinstveno siromašan.