Svjetlucava traka završetka

22.05.2021. 12:01:00

Ne mogu se sjetiti posljednjih riječi koje sam mu uputio kad je odlazio. Nisam ga uspio pozdraviti. Nisam bio svjestan da ga tog dana gledam posljednji put i da se nikad više neće vratiti. Moj je otac samo zatvorio vrata... i otišao. Kad bolje razmislim, na neki je način najavio svoj odlazak. Očevi djece koju sam poznavao, nisu bili poput mog oca. Bili su drukčiji. Njihov odnos prema vlastitoj djeci, bio je drukčiji. I to mi je oduvijek bilo jasno. Bilo mi je jasno i gotovo normalno da mom ocu nešto nedostaje. Da postoji neka sila, neki mrak, nešto nedokučivo u njemu što mu ne dopušta pokazati i uzvratiti onu emociju koju su oni drugi očevi, oni koje je rat ostavio neokrznute - uzvraćali svojoj djeci. Za nas ostale, rat je davna prošlost. Nismo mogli ući u taj njegov svijet i pomoći mu s njegovim bitkama koje nisu nikada prestajale. Osjetili smo da traju, ali prijeći tu nevidljivu i nama nepoznatu granicu koja nas je podijelila u onom trenutku odlaska i povratka u svijet koji nije poznavao rat – nismo mogli. Nismo znali. Nije nas htio u tom svijetu jer to bi značilo vidjeti sve ono što nam nije htio pokazati. Sve ono što nije htio podijeliti s nama i od čega nas je, svojim odlaskom, htio zaštititi. Imao je 18 godina kada je otišao. Bio je samo godinu dana stariji od mene danas. Otišao je na svoj rođendan. Ne mogu zamisliti sebe ili nekog vršnjaka kako odlazimo u Gospić ili na sva ona mjesta koja je sada teško zamisliti drukčijima, razorenima, sivima, krvavima, ranjenima... Ne mogu zamisliti što se tada događalo u glavi jednog mladića koji je preko noći postao ratnik. Ne mogu se sjetiti svih njegovih priča. Pitam se je li ih sve ikad uspio ispričati? Je li ih želio ispričati? Skupljam djeliće njegove prošlosti, sastavljam ih s majkom, pokušavajući spojiti nespojivo, pokušavajući naslikati sliku nečijeg života, stradanja i laganog umiranja, pokušavajući pronaći dijelove nas o toj slici u kojoj će komadići mozaika ostati zauvijek neispunjeni, nejasni, mutni i tamni. Ali to je slika mog oca. Slika koju mi je takvu, nikad završenu - ostavio. I to je njezina vrijednost. Upravo ti nejasni, mutni dijelovi, sastavni su dio onoga što pamtim. Želim ispričati njegovu priču, ali ne znam odakle početi. Ne znam mogu li je razumjeti svi oni kojima su to samo priče? Mogu li razumjeti svi oni koji nikad nisu bili dio neke slične priče jer svaka je priča dovoljno strašna, teška i bolna pa nitko ne želi ući u nju. Žele ju samo poslušati, vidjeti, ali sa sigurne udaljenosti. Žele ju ostaviti u priči. Moj je otac bio među najmlađima u svojoj skupini. Ali ludo hrabar, kako nam je kasnije pričao njegov zapovjednik. Na nezaštićenom terenu s crvenom kapom koja je imala logo Coca-Cole, jedan ga je neprijateljski vojnik pokušavao pogoditi snajperom. Nedaleko svojih nogu, vidio je ravnu, oštru crtu prašine koja se upozoravajući, uzvitlala. Nije obraćao pažnju. Išao je naprijed. Sa svojom Coca-Cola kapom kojom je pokušao zadržati onaj zadnji dodir s nestvarnim, dječačkim, dalekim životom koji je ostavio iza sebe. Sve dok nije čuo glas zapovjednika koji je viknuo: - Lezi! Prašina se polako slijegala. Snajperist je promašio. Ovaj put je preživio. Dio mozaika njegove priče sjeda na svoje mjesto. Prizivam u sjećanje fragment u kojem odlazi u selo, na područje u kojem nema naših vojnika. Bez oružja. Ima samo bombu. Ni sam ne zna što učiniti s njom ako naiđe na nekoga. U jednoj kući pronalazi čovjeka. Ako iskoristi samo to što ima, ostat će potpuno nezaštićen, a tko zna tko se sve nalazi po tim napuštenim kućama. Zbog straha, ludosti, panike govori tom čovjeku kako se neće ustručavati aktivirati bombu ako ovaj nešto pokuša. Nije pokušao. Povjerovao je. Povjerovao je i on sam sebi. I ponovno preživio. Još jedan komadić koji dodajem njegovoj slici. Još jedan bljesak njegove prošlosti. Ali slika je i dalje nejasna. Nejasna – meni. Znao se buditi usred sna. Paliti svjetlo. Tražiti. Gledati oko sebe praznim, upalim očima u kojima je bilo teško nešto razaznati. Povezujem to s njegovom pričom o najstrašnijem mjestu na kojem je bio. U gustoj šumi, sam, na straži. Mrak je bio toliko težak i neprobojan pa nije mogao vidjeti svoju ruku u kojoj je držao pušku. A bilo je bučno. Jezivi zvukovi dolazili su odsvakuda. Čuo je zavijanje životinja čiju udaljenost nije mogao procijeniti. Ti su ga jezivi zvukovi preplavili. Nije znao odakle dolaze, samo su tutnjali i približavali se. Počeo se gubiti. Nije više znao procijeniti je li to zavijanje, krik, urlik, zvuk ili muk šume koji se pretvara u gromoglasno urlanje koje je sve više i više ulazilo u njega. Nije znao što učiniti. Sam, u potpunome mraku s puškom koju može osjetiti samo zbog njezine hladnoće, ali je ne može vidjeti, koliko god se trudio prepoznati njen obris u tom mraku, zaglušen zvukovima prirode, zvijeri, čovjeka... tko će ga znati? Onda se kroz svu tu buku, u tom potpunom mraku probilo neko svjetlo. Osjetio ga je, na svojim ramenima. Nije mogao vidjeti to nešto što mu se približilo, ali znao je da je tu. Nazivao ih je kasnije – anđelima. Crni i bijeli anđeo, tako je govorio o njima. Bijeli je rekao: - Umiri se, proći će. Crni je rekao: - Pucaj! Poslušao je prvoga. I još jednom preživio donoseći mi novi komadić slagalice koja nikada neće biti složena. Kada je te 1995. godine odlazio u Oluju, majci je rekao da se vjerojatno neće vratiti. Nije bio jedini koji je tako razmišljao, ali izrekao je to naglas. I ovaj put se vratio. Bio je to njegov zadnji povratak. I ovaj put je preživio, ali posljednji put. Ipak, donio je nešto sa sobom, nešto što je nosio duboko u sebi, nešto što ga je razdiralo iznutra, nešto od čega se više nije mogao odvojiti, koliko god puta pokušavao. To nešto, meni i mami nepoznato, sada se uselilo u naš dom i tamo živjelo. Postao je drukčiji. I nije bio jedini. Njegovi prijatelji, suborci, ljudi koji su ispunjavali sve one dijelove priče u koje mi nismo nikad uspjeli ući, proživljavali su isto. Neki su to breme nosili teško, neki o tome nisu govorili, neki su se samo predali, ali nije postojao nitko tko je tek tako odbacio taj teret koji je donio sa sobom jer to je teret koji uprtiš na svoja leđa, znajući da je tvoj zauvijek i da ga nikad nećeš moći odložiti i s lakoćom nastaviti dalje. Moći ćeš zastati, odmoriti, predahnuti, i nastaviti hodati. Pa dokud ide. I uz sav taj teret koji je nosio onim dijelom puta kada sam ja koračao uz njega, znao sam da mu nešto nedostaje. Nešto što mu nije dopuštalo da bude poput drugih, teretom neokrznutih očeva. I koliko god mi je nedostajalo ono što su drugi imali, znao sam da je to cijena koju moram platiti. Cijena koju je jedan osamnaestogodišnjak, odlazeći u rat, platio i predao meni na čuvanje. Zajedno sa svojim otkrivenim i sakrivenim sjećanjima, predao ju je nesvjesno. Kada je otišao posljednji put, nismo se pozdravili. Samo je zatvorio vrata. Je li znao da je ovo njegov posljednji odlazak, nikad neću saznati. Teret koji je nosio, odjednom je postao pretežak. Više nije mogao zastajkivati, odmarati se jer nije pronalazio snage ni razloge za stajanje. Odlučio je doći do cilja brže nego ostali. Pridružio se svojim suborcima, mladićima, svima onima koji su projurili kroz tu traku završetka koja je svjetlucala na suncu. Zatvorio je oči i prošao kroz cilj. Neki su do tog cilja stigli zato jer nisu uspjeli izbjeći snajper koji ih je tražio s nekog skrovitog mjesta, neki su samo učinili pogrešan korak, nagazili na krivi komadić zemlje i prešli crtu, neki su onu bombu koju su držali u rukama jednostavno potegnuli jer su spašavali svoje suborce, neki su nestali u tmini noći prekriveni urlicima zvijeri za koje nisu znali procijeniti blizinu, a neki su kao moj tata, jednostavno zatvorili vrata. Onda kada je sve završilo, nakon povratka iz svih akcija, odlučili su sami završiti svoju priču. Moj otac mi je ostavio mozaik uspomena. Mozaik koji ne mogu složiti do kraja. Mozaik koji će se još dugo vremena slagati sam. Neke će uspomene izblijedjeti, neke se izoštriti, neke nove pojaviti, a neke potpuno nestati. Nisam ga pozdravio kada je odlazio, ali svaki put kad prebirem po tim uspomenama, osjećam ponos. Sada znam zašto je taj osamnaestogodišnjak otišao, taj mladić s logom Coca-Cole na šilterici. Prestrašen, hrabar, sam i napokon bezbrižan. Otišao je zbog slobode koju sada živim i koju možda ne bih mogao prepoznati da ne znam kakva se sve snaga uspomena nalazi u našoj priči. Priča koja ne nestaje s mojim tatom. Priča koja postaje dijelom mene. Sada smo u njoj, napokon zajedno. Svatko sa svojom slobodom.

Izvor: Portal dnevnih novosti

Izvorni autor: Dražen Šemovčan Šeki/Foto: fah

Autor: