TEŠKA PRIČA HRVATSKOG RATNIKA: ‘Izvlačio sam jednog Tigra…

TEŠKA PRIČA HRVATSKOG RATNIKA: ‘Izvlačio sam jednog Tigra… Vidio sam mu srce i pluća kroz odvaljenu plećku…’ "Blatnjava i mokra uniforma se zalijepila na moje utrnule noge. Neću imati što obući, a ujutro treba otići i pogledati što ima novo kod ove naše gamadi. Opet me boli želudac, hladno mi je i ljut sam što je ovako tiho. Nema gorega od tišine", dio je ispovijesti hrvatskog branitelja. Hrvatski ratnici sve više otvaraju dušu i svoje misli pretaču u iskrene retke ispovijesti koje su najčešće mučne, teške i gotovo nečitljive. Hrvatski branitelj Mario Eržak podijelio je dio svog ratnog iskustva sa samo jednim ciljem – da mladi naraštaji shvate kakav je, zapravo, bio Domovinski rat: “Opet nisam oka sklopio, a treba odguliti do šest ujutro. Ispijem još gutljaj crnjaka i bacim redenike u tačke. Tako smo radili i oko Gradiške, a ovdje je još gore, strmo i stjenovito. Jedva čovjek gura tačke pred sobom, a bura baš svaki put tuče u prsa, kud god kreneš. Ali evo ide moj pajdo, nas dva možemo pojesti tačke, a redenike za salatu. Sila smo mi, držimo sami šest kilometara crte, ne može ni muha proći. “Ajmo, dečki čekaju” – reče moj pajdo, zgrabi stvari kraj tački i krenusmo u mrklu noć. Bura nosi rijetke kapi kiše u oči, nema mjesečine, potipljemo se i mi i tačke. Svakih par metara smažem od kakvu kamenčinu, pa opsujem što ovi kreteni nisu odnijeli to prokleto kamenje kad su bježali, a toliko vole to naše kamenje, ginu za njega. Namjerno lupim nogom od tačke, da nas dečki čuju i ne pucaju po nama, ako su uopće tu. Ako nisu, onda smo imali peh. Aaaa, tu su ! – “Bog ! Šta ima ? – Ma gore po onoj cesti se vidi neko svjetlucanje, mora da je pojačanje iz Benkovca, a pucali nisu” Pogledam na noćni dalekozor. Ne znam kako se lošije vidi, na njega ili bez njega. Hmm! Gdje su oni vidjeli svjetla? Uvučem se u već utabano gnijezdo, pajdo do mene. Zamotamo se u šatorska krila, pa još prebacimo ceradu preko nas. Sad je već bolje! Pajdo se dograbio dalekozora, a ja samo što ne zaspim. Bura pojačava, a i kiša ne ostaje dužna. “Jesi šta spavao?” – pita pajdo. –“ Ma kakvi! -Pa nećeš valjda sad? – Ma kakvi” odbrusim mu. Kako sam štakore mlatio šljemom! Mislim da neću tu vani zaspati od ovolike bure i kiše kao što sam znao u, sada razvaljenoj hacijendi. Kad su nas prekjučer direktno pogodili, debeli trupci su letjeli kao čačkalice. Dobro smo prošli, bez ogrebotine. Pa neka mi još netko kaže da nema Boga! Sad neka pada po nama kiša u pomoćnom rovu, ima i gorih svari, ali te svari noćas neće padati. Mislim da ću ipak zaspati. Nema nikakve razlike kad zatvorim oči, ne vidi se ništa. Evo sad vidim velikog, crvenog štakora kako mi njuška šljem. Teško mi je vaditi ruke zamotane u ceradu i šatorsko krilo, pa ga puknem šljemom i on odjuri. Pa to nije normalno, crveni štakori, možda su komunisti, sve se urotilo protiv nas. Kiša ne pada, ide vodoravno nošena jakom burom. Miris snijega s Velebita, podsjeća me da su gore naši Brođani. Moji prijatelji, susjedi i školski kolege, kao i ovi što su neki dan izginuli. Još ne znam tko je poginuo, niti koliko ih je bilo. Neće nitko da mi kaže, da nešto ne bi napravio. Ali napravit ću i tako i tako. Noćas neću, ništa se ne vidi. Malo spustim šljem na oči da se zaštitim od bure i kiše. E lijepa moja Slavonija, tamo nema takvih gluposti. Kad padaju granate, legneš i ko bog. Padne tri metra od mene i ništa, a ovdje ubi geler, ubi kamen. Srećom pa ne pada po pet tisuća komada na dan kao u Gradiški. Uvrće me opet u stomaku. Jučer sam povratio sve što sam pojeo i popio. Žao mi je samo crnjaka, a ono janje je i tako imalo unučad. Tonem tiho u san razmišljajući hoću li ikada vidjeti svoju djecu. Zašto naša svaka druga generacija mora ginuti za taj mali komadić zemlje i slobode? Zašto roditelji sahranjuju sinove a djeca odrastaju bez očeva i djedova? Sad je sigurno gotovo s tim. Hladno mi je, rov je pun vode, boli me želudac… Ovo mi je prva akcija gdje smo stvarno nadmoćni i ljudstvom i tehnikom, bez drvenih topova. Ne moramo srljati u smrt i otimati oružje i municiju, imamo svega koliko ti volja, čak i granata! Do sada je naše najjače oružje bilo srce. A najbolje je to što na cesti iza nas stoji putokaz za Knin i Benkovac. Knin, naša prijestolnica, sada je njihovo leglo, iz kojeg je sve počelo. Ali kad smo već tu, riješit ćemo i taj slučaj. Odjednom me iz polusna probudi udarac pod rebra. Pajdo mi se uzjogunio, “Ajd` budi se, slušaj koliko okolo šuška, a ti spavaš ko da si kod kuće. U isti mah osjetih da sam sav mokar i da se naš rov napunio vodom! Da nije tako tamno, pao bi mi mrak na oči. Stvarno, šuška, ali to su oni naši crveni štatori, grizu i vuku komade drveta od našeg razrušenog skloništa, naše hacijende. Skinem sa prsa moje pancirke jedno kinder-jaje, izvučem osigurač, pa ga bacim tamo gdje najviše se čuju. Nakon praska popada po nama nešto malo kamenja i drveta, pa nasta tajac. “Evo, sad više ne šuška.” Puknemo si peticu, malo sačekamo, da ne bude kakve reakcije, pa se izvučemo iz potopljenog rova. Blatnjava i mokra uniforma se zaljepila na moje utrnule noge. Neću imati što obući, a ujutro treba otići i pogledati što ima novo kod ove naše gamadi. Opet me boli želudac, hladno mi je i ljut sam što je ovako tiho. Nema gorega od tišine, kada se ne puca. Osjećam se kao medo na biciklu, kao da mi nije tu mjesto. Tamo od Šibenika se počinju nazirati oblaci. Budi se novi dan, jos uvijek sam živ, valjda. Iz daljine začujem repetiranje oružja, jedan Kalaš, jedan PM. Naša smjena. Na lozinku nisam odgovarao, baš sam povraćao. Bolovi u stomaku postaju neizdrživi. Pozdravimo se s dečkima i objasnimo im za bombu. Kažu da su nas probali dobiti žicom, ali nije išlo. A kako će ići, telefon leži u blatu i vodi, a radio vezu ne koristimo. Krenusmo nazad u selo, ovaj put niz brdo, a u našim čizmama žmikće voda pomiješana s crvenom zemljom i kamenčićima. Neka! To je hrvatska zemlja i hrvatski kamenčići! Zastadoh kraj razrušene štale, tu ima vaga, moram se izvagati, nije dobro kakvu stolicu imam i kako povraćam. A tu zna i biti pokoje jaje, pa ga mogu popiti. Pokupi kiselinu, pa se čir na želudcu malo umiri. Veterinar mi je “skrpao” slomljeni prst… Valjda ću moći opet svirati Odbacim nešto opreme u stranu i stanem na vagu. Sranje! Oslabio sam trinaest kila, sigurno mi je pukao čir, a ono u stolici i što povraćam nije crnjak, nego krv. Zaboravio sam pogledati ima li jaja, pa krenemo dalje. Bura i dalje brije, ali ponekad i to ima prednosti. Mogu naložiti vatru, neće se vidjeti dim, pa ću se malo zgrijati i osušiti uniformu. Sjedeći ispred vatre onako polugol, gledam svoj srednjak, slomljen netom prije akcije. Kako je ostao grbav, ne vjerujem da ću s njim moći zasvirati. Nikakvo čudo sto mi je prst takav, doktor koji mi ga je krpao, ustvari je veterinar. Pričao mi je kako on tako nešto radi na svinjama. Ali sada je važno da mogu vrtiti pištolj. Naučio sam ga vrtiti lijevom rukom, dok sam nosio longetu, eto sad mogu s obadvije ruke! Pa ako ne budem mogao svirati, kad prođe rat i zvijeri odu, mogu snimati kaubojske filmove. Indijanci su ionako crveni! Ne volim crvene! Glava mi klanja, moram u krevet, osjećam se kao da me pregazio tramvaj. “Ajde, idemo!” začuo se Marijanov glas iz vana. Kad me ugledao kroz najlon na prozoru, onako polugolog, samo je odmahnuo rukom. “ Jeli bilo što noćas? – Ništa, ali bit će da su dobili pojačanje, pazi se!” Već sljedeću sekundu sam duboko spavao, sanjajući kako me žuljaju redenici na goloj koži. Poslje rata ću spavati deset dana u komadu, da ovo sve nadoknadim. “Diži`se” , gurnu me Tunja, “Idemo na minobacač! Vidi kaki si blijed! Šta ti je?” Oblačim polumokru uniformu, zima mi je. “Izgleda da mi je pukao čir, jel opet sranje?” “- Sranje, Marijan je najebo” “-Jel puno?” Pogleda me tupo. “Poginio je Marijan, dečki ga već izvlače!” Zašto nisam išao s njim? Makar i gol, pa nek me žuljaju redenici! Mislio sam da ću eksplodirati! “Smiri se, vratit ćemo im sve s kamatama”. Istresem kamenčiće iz čizmi, pokupim opremu, pa se uputišmo prema minobacaču . Prije smo imali Zis, ali je otišao tamo gdje je potrebniji. Kopčao sam usput opremu po sebi i nije mi Marijan izlazio iz glave. Pa malo prije sam ga vidio pred sobom s Dragunovom u ruci, a sada ga nema više! “A ovi naši dečki neki dan?” Pitam Tunju. “Samo je jedan ostao živ, momak iz Podvinja, znaš ga sigurno, preživio je dva tuceta prostrijela.” Toliko mrtvih, jedan bez očiju, jedan bez lica… Da. Znam i sve ove što su izginuli. Toliko mrtvih, jedan bez noge, jedan bez očiju i lica. Neki dan sam kroz minsko polje izvlačio jednog raskomadanog Tigra. Kažu da je preživio. Vidio sam mu srce i pluća kroz odvaljenu plećku, umotavao ga u šatorsko krilo da može udahnuti. Drago mi je da je bar on preživio. Mislim da ovih dana neću ići po mladi luk u srušene plastenike. Smrt mi dahće na uho, popušta koncentracija. Napustilo me ono šesto čulo za hodanje između gusto posađenih mina. Da li je to strah, ili sam samo jako umoran? Čim smo otkrili ceradu s minobacača, dovukao sam pet – šest sanduka osamdesetdvojki. Najviše volim kad natrpam dvadesetak komada, pa sve budu u zraku. Sad ćemo još žešće udariti. Evo sad ih je već puno nebo. Tunja se smješka razgovarajući na poljski telefon. To je dobar znak! Izvršimo korekcije šutajući nogama minobacač koji je već jedva virio iz zemlje. Sljedeća serija bila je još bolja. Javljaju nam da će doći neki generali da vide kako pucamo. Pomaknemo se na rezervni položaj, ako budu vratili, tu ćemo biti sigurni. Uskoro ugledamo zapovjednika kako vodi nekoliko hrvatskih visokih časnika. “Vidi kakvi dečki, pravi specijalci!” reče jedan dok smo se rukovali. Mi ponovimo svoj ritual s minobacačem, šutajuci ga nogama, opet puno nebo granata, a tek poslije redom padaju. “Kakva je sigurnost pogodaka pri takvoj metodi djelovanja?” Upita jedan časnik. “Sigurnost? Sigurno ni jedna neće ostati gore, sve će negdje pasti!” odgovorim. Časnici prasnuše u smijeh, a zapovjednik ih odvede nabrajajući im što smo sve pogodili do sada. Tunja i ja pokupimo krpice, pokrijemo našu duudu i krenemo lagano u Bazu. “Ajmo u Zadar” reče Tunja. “Ajmo, moram se javiti kući, moji se sigurno brinu, pogotovo ako su čuli nešto od ovog što se tu događa.”Gledam Tunju, oko očiju ima tragove kao da se sunčao, ali to je od ove proklete bure. Šutke idemo uz brdo, osjećam Tunjine misli u prostoru oko nas. Petnaestak godina nas dva tumaramo po bijelom svijetu skupa, susrećemo se slučajno na raznim mjestima. Znamo šta koji misli, a mislimo često na iste svari i na isti način. Ponekad pomislim da sve nas koji se borimo za ovu našu Hrvatsku veže neka nevidljiva veza, od Prevlake do Piranskog zaljeva, Dunava, Drave i Raše. U svima nama kuca jednako veliko hrvatsko srce. U spomen ne sve one koji su svoje živote podarili tisućljetnom snu malog naroda da živi u slobodi i miru na svojoj rodnoj grudi. Neka im anđeli pjevaju najljepše pjesme.” Bog i Hrvati! Vaš Mario Eržić