Sve sam mislio da neću morati ništa pisati na ovu temu, s obzirom da su godine prošle, ali zaborav osim u nekim dijelovima nije nastupio. Kolovoz, rujan, listopad…1991…mjeseci kada je bilo upitno hoće li Hrvatska država opstati ili će ju četnici, srpski agresori, tzv. JNA, uništiti. Svakodnevno prateći kronologiju, negdje je bio napad na neko mjesto, negdje je srpska gamad počinila zločin nad djecom, civilima, braniteljima.

               Pitam se zašto mi je krevet mokar, zašto nemirno spavam, zašto su mi noćne more prisutne svaku noć? Pitanje ima samo jedan odgovor. Netko je bio na Banovini, netko u Zadru i zadarskom zaleđu, netko branio Nuštar. A ja? Bio sam s nekoliko stotine hrvatskih branitelja u Pakracu. Ovih dana, Pakrac je trebao pasti u ruke srbočetniče gamadi, no nisu uspjeli. Da jesu, danas bi bili statističke brojke.

               I još nekako bih to stanje lakše proživljavao da nije ove političke klike, koja želi (mada je to skoro učinjeno) izjednačiti žrtvu agresora i napadnutog hrvatskog naroda. Igrokazi oko pomirbe, oko oprosta, popuštanje tj. provođenje Zakona o općem oprostu ne funkcionira. Trebali za isto teretiti DORH ili političku stranku na vlasti. Ma koji želudac imate, „branitelji“ u Saboru, osim nekih, da sjedite i pružate ruke (samo pazite da Capak ili Božinović ne vide), da vam je moralna vertikala Milorad Pupovac. Da se govori u Hrvatskom državotvornom saboru na ekavici, da se ne poštuje Ustav RH. Imali smo priču iz kolone, imali smo nastup Dragane Jacekov (a što ti je bio stari?)o ustašama, ma ne zanimaju nju ustaše, već da povrijedi hrvatski narod, da unese kaos u hrvatsko društvo, da ponizi hrvatske branitelje.

               Pa premijeru, jesi li ti svjestan što Srbija radi? Tiho preuzima Crnu Goru, Dodik pripaja Republiku Srpsku, zove ga se u Hrvatsku, a sve smrdi na SANU 2? Ili ste slijepi pored zdravih očiju ili imate neke druge planove. U izbornoj kampanji, za vrijeme parlamentarnih izbora, koristili ste sva sredstva da se uništi tzv. Desna opcija okupljena oko Miroslave Škore. Oni su veći neprijatelji, nego Milorad Pupovac, Kajtazi i svi oni koji gledaju svoje osobne interese.

               Pa je li lako danas biti hrvatski branitelj? E pa nije, borimo se sami protiv svojih mora, svojih proživljenih trauma. Borili smo se protiv petokrake, da bih ju sada bez problema dobili serviranu iz ex YURijeke. I nikome ništa, što taj čin vrijeđa moralne osjećaje građana, jer eto kažete da je to umjetničko djelo. Pa j…..m ti umjetničko djelo, još ni Titu nismo maknuli unatoč Rezoluciji Vijeća EU br. 1481. Možemo li i ove dane kada se prisjećamo prošlosti, izgubljenih suboraca, razorenih sela i gradova, napada na civile, posebno djecu. Teško je ostati miran. I dobro reče moj prijatelj Ivica Jurenec: „Za ovakvu Hrvatsku mi se nismo borili“, ali tko nas pita za što smo se mi borili, koji su naši snovi bili, generacija koja je stvorila po prvi puta slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku. Od ponosa i slave, postali smo krivci za nametnuti rat, jer koji vrag smo se usprotivili, danas ne bi bilo političkih problema koje provodi ova vlast.

               Ma okolišam, napadnuti, borili se, obranili se, oslobodili se, a danas si postavljamo pitanje čemu ta naša žrtva. I građani Republike Hrvatske, ne krivite nas za korupciju, zločinačke organizacije, bili bi stvarno Švicarska, samo da se ne krade. Teško idu ovi jesenski dani, svaki dan neka obljetnica, sjećanje na poginule, a noći, to mogu shvatiti samo branitelji, neću se ni truditi što osjećamo.

               Što osjećamo kada iz paštete iskoči Pupovac, jer taj nekadašnji nazovi mirotvorac sije samo mržnju, gdje god može ubada i uvijek on i „njegovi“ ugroženi. No isto tako bih ga podsjetio, jer on ne zaboravlja, MILORADE, gdje je zakopan dr. Ivan Šreter. Prikrivanje zločina, zločinaca isto je kazneno djelo, no tebi to nije neki primarni cilj, jer za logor smrti – logor Bučje odgovarali bi mnogi. Ti znaš o kome se radi, ali znamo i mi.

               Danas nije lako biti branitelj, odnosno godinama nije lako biti branitelj, a najviše boli što sve više osjećamo izdanima, prodanima i da je naš trud, prohujala mladost, otišla za ništa. Dok smo mi ratovali, drugi su se bogatili. Dok smo mi stvarali, drugi su razarali. I na kraju tko je kriv. NITKO!

               A mi, šikanirani, prozivani, nemamo prava na puno toga, dio branitelja „zamrzava“ mirovinu i odlazi u inozemstvo na rad (toliko o privilegiranim mirovinama), umiru, mada se u zadnje vrijeme o tome ne piše, kao niti o suicidima,  a onda pripadnici SDSS-a uz pomoć vladajuće kaste kroje povijest nastanka Lijepe naše. Evala, baš nam tako i treba.