Drugu Plenkovićevu priču, onu o okretanju budućnosti i ostavljanju prošlosti (kome?), već smo negdje čuli. Dakle, s tuđmanizmom, ne u smislu odsječka na političkom spektru, već kao svevremenskom jasnom i odlučnom političkom doktrinom temeljenom na krilatici “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, teško se može računati s Plenkovićem na čelu. Demontaža Živog zida pouzdan je znak da ljevica već obavlja fine završne predizborne radove, mičući s puta sve što bi joj moglo zasmetati. Da se radi o ozbiljnoj akciji koja ne smije omanuti svjedoči to što je za medijsko smaknuće Vilibora Sinčića angažiran jedan od najpouzdanijih udbaških “TV kilera” Zoran Šprajc (“djevojački” Jovanović) koji se u paru s drugom Hrvojem Zovkom “proslavio” presudivši Tuđmanu za namjerno žrtvovanje Vukovara. U situaciji kad očekuje da će steći saborsku većinu ljevici jednostavno ne odgovara gužva u lijevom šesnaestercu, pogotovo ne krajnje lijeva anarhistička stranka koja bi s prognoziranih desetak mandata mogla bitno otežati stvaranje te većine. Uz to, rušenje Živog zida ljevici odgovara i zato što će povratiti dio svojih birača razočaranih Milanovićem vlašću koji su se priklonili Sinčiću, dio onih koji glasuju po načelu “ni HDZ, ni SDP” mogao bi pokupiti Most kao nagradu za rušenje Karamarka, a dio će otići u ništa – ili ne će izaći na izbore ili će dati glas opcijama koje će završiti ispod izbornog praga. Kako bilo, Živi zid očekuje sudbina pomalo već zaboravljenog Oraha i ne samo da ne će imati deset zastupnika na koje je nadobudni Sinčić navučen anketama računao, nego će ostati i bez tog jednog jedinog mandata. Potaknut velikim očekivanjima prostodušni se Vilibor još nedavno srdačno rukovao s Milanovićem među prvima mu se pridruživši u inicijativi za samoraspuštanje Sabora. A dobro je znano, tko s Milanovićem tikve sadi, zauzvrat dobiva pakao, što u ovom slučaju znači nestanak s političke pozornice. Nakon odstupa Tomislava Karamarka kao najozbiljniji kandidat za novog predsjednika HDZ-a nameće se Andrej Plenković. Osim što dobro kotira u dijelu vodstva HDZ-a, gura ga i cijela medijska svita, i to kao za inat najviše oni koji su donedavno prednjačili natječući se tko će jače pljunuti po HDZ-u. Sasvim dovoljno da se u prosječnog HDZ-ov člana ili simpatizera uvuče crv sumnje. Nema dvojbe da je Plenković marljiv i sposoban hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu koji je pokazao veliku ambiciju na vrhuncu ukrajinske krize. Time je stekao ugled među kolegama u Europskom parlamentu što je kasnije koristio za očuvanje vitalnih hrvatskih interesa. Iako bi takvo ponašanje u vanjskoj politici u uređenoj i stabilnoj državi trebalo biti normalno bez obzira na pripadnost stranci, u zemlji čijom diplomacijom haraju kadrovi poispadali iz provjereno šupljeg džepa Stipe Mesića, potom i ispod skuta Vesne Pusić, ova rijetka pojava doista je hvale vrijedna. No, radi potpunijeg dojma, pogledajmo što Andrej Plenković kaže sam o sebi. On, kao i mnogi, HDZ vidi kao stranku desnog centra, ali stranku koja će savezništva tražiti prema političkom centru uz primjetan odmak od desnice. Na to je odmah reagirao Karamarko smatrajući takav manevar neposredno pred izbore opasnim za stranku. S obzirom da su izbori već za dva mjeseca, bilo kakav nagli zaokret realno bi mogao rezultirati gubitkom postojećih birača a da se pritom ne steknu novi, jer povjerenje se teško stječe a lako gubi. Također, vrijedi se zapitati i znači li najavljeno udaljavanje od desnice ujedno i odricanje od nekih dosadašnjih saveznika koji “javnosti”, tom megafonu udbaških struktura, baš i ne mirišu (HSP AS, Hrast). Isto tako, što mogu od Plenkovića očekivati neki danas popularni HDZ-ovci koje ista “javnost” percipira kao ekstremne, poput ministra kulture Hasanbegovića? Iako nastupnu retoriku u zadnje vrijeme ponešto ublažava, prosječni HDZ-ovac, poučen iskustvom “Sanadera sa splitske rive”, ne može tek tako prijeći preko pitanja kojem Plenkoviću vjerovati. Ako smo ga dobro razumjeli, on nudi demokršćanstvo više nalik onome kakvo prakticira CDU Angele Merkel, duboko nagriženo mlakim i bezličnim liberalnim svjetonazorom, prilično dalekim velikoj većini HDZ-ovog članstva. S druge strane, nije tajna da je stranačkoj bazi privlačnije demokršćanstvo tipa bavarskog CSU-a, a još i više ono kakvo se na tuđmanovskim principima iskazuje u političkom životu našeg sjevernog susjeda. Drugu Plenkovićevu priču, onu o okretanju budućnosti i ostavljanju prošlosti (kome?), već smo negdje čuli. Dakle, s tuđmanizmom, ne u smislu odsječka na političkom spektru, već kao svevremenskom jasnom i odlučnom političkom doktrinom temeljenom na krilatici “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, teško se može računati s Plenkovićem na čelu. Potvrđuje to i krajnje usiljeno izvođenje zaključka Plenkovićevih zagovornika kako je Plenković za tuđmanizaciju, jer se, eto, zalaže da HDZ bude stranka desnog centra. Jednako bi uvjerljivi bili da su Plenkovićev tuđmanizam argumentirali time što prije svakog ručka poželi društvu za stolom dobar tek. Kad tuđmanizam stoji na tako tankim nogama u planovima ovog ozbiljnog pretendenta na čelo HDZ-a, kako li je tek s lustracijom. Može li tko zamisliti Plenkovića da nakon eventualne osuđujuće minhenske presude udbaškim glavešinama odlučno pokrene djelovanje državnog represivnog sustava na procesuiranju stupova te strukture koji su ovladavajući hrvatskim gospodarstvom, pravosuđem, sveučilištem i kulturom srozali Hrvatsku na razinu Rumunjske? Ma, di će ćaću lustrirati, dodali bi oni zlobniji. I možda ne bi bili skroz u krivu. Iz svega ovog može se naslutiti kako Plenković predstavlja “robu” upakiranu u celofan “Sanader ali pošten”, s dobrim izgledima da se u skoroj budućnosti stranka prometne u nešto nalik onom djelu Budišinog HSLS-a iz kojeg je izrasla već zaboravljena, u HNS utopljena Libra. A takav bi HDZ zacijelo opet mogao ozbiljno računati na glas Jelene Lovrić. Samo, takvih glasova baš i nema mnogo. Uza sve to, Plenković ne djeluje kao netko tko će zagrijati i pokrenuti ljude. I dok je kod Karamarka prepreku za to predstavljao stil i temperament, kod Plenkovića bi to mogao biti njegov politički sadržaj. Stara narodna mudrost kaže kako dobar konj ima sto mana, a loš samo jednu – ne valja! Karamarko je doista imao stotinu mana, ali nikad nije došao u poziciju efektivne vlasti pa da se uvjerimo bi li zaista bio dobar. No, činjenica je da su ga udbaški krugovi prepoznali kao potencijalno takvog, jer zašto bi ga inače proganjali s tolikim žarom, kao kakvu zvijer? Zanimljivo je kako sličnu gorljivost pokazuju i sad kad nastoje ustoličiti Plenkovića. Zato, bojimo se, ne ćemo pogriješiti izvedemo li zaključak kako se iza ovog kandidata za predsjednika HDZ-a krije “konj” sa samo jednom manom. Plenković, očekivano, ponavlja frazu medijskog udbostroja kako je Karamarko, sam od sebe, bez razloga srušio vlastitu Vladu desnog centra. Po istoj logici srušio je i sebe samoga dajući ostavku na dužnosti u Vladi i HDZ-u. Objektivno, sva ta rušenja bila su iznuđena, jer u svakom pojedinom slučaju odluka je bila jednoznačno određena gorom alternativom. Naime, dosad se situacija kad pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju, kako ju je s ushitom i grozničavim uzbuđenjem opisao sveučilišni profesor i političar Podolnjak, mogla sresti samo u dokonim teoretskim znanstvenim raspravama. Sad je odjednom taj politički frankenstein oživio pred njegovim očima pri čemu je on protagonist, moguće i ideolog, pa kako ne će biti oduševljen. Što iz toga zaključiti, nego da je Vlada pala, a da još nije ni na noge stala. Osim stila igre “ala Gattuso” nekom se može učiniti zanimljivim i kako ovaj sveučilišni profesor sa spomenutim Šprajcom dijeli još nešto – rođeno prezime. Karamarko je, dakle, samo utvrdio činjenično stanje tj. da Vlada u svojim temeljnim funkcijama ne djeluje i odbio sudjelovati dalje u toj farsi ne samo osobno (što bi bilo sebično), već je kao odgovoran predsjednik, što mu je bila i dužnost, zaštitio svoju stranku. Sve samo kako uslijed ministarskih ambicija pojedinaca (koji su tek omrsili malo vlasti pa bi skučeni svojim uskim resorskim vidicima mogli doći u napast da vlast pretpostave stranci) HDZ ne bi postao plutajuća lešina u bazenu s nezasitnim piranjama, Oreškovićem i Mostom. I zato njegova ostavka nije stigla prekasno, nego u pravi čas, baš kao i formalni opoziv Vlade. Osim što Vlada uopće nije bila vlada, jer ključnim funkcijama vlasti nije ovladala (što je uz ostalo eskaliralo diverzijom na europskom nogometnom prvenstvu), pa ju je bespredmetno karakterizirati bilo čijom, još je manje bila “desnog centra” kako cinično dodaje Plenković. Prije će biti da se radilo o eksperimentu koji je imao pokazati kako bi funkcionirala “velika koalicija”. Naime, suradnici s “desnog centra” su listom naslijedili ili svojom voljom izabrali kadrove prethodne lijeve Vlade, pri čemu su čak i jednu “račanušu” instalirali za ministricu uprave. I gore od toga, nastavili su provoditi SDP-ovu politiku, pogotovo u osjetljivom obavještajno-represivnom sustavu za koji postoji više nego osnovana sumnja u zloporabe za vrijeme prethodne vlasti. U slobodno vrijeme bavili su se uglavnom kanibalizmom partnera, od izolacije svih HDZ-ovih dužnosnika koji im nisu bili po volji do otimanja biračkog tijela (uređivanje biračkih popisa i hodočašćenje ministara u Vrgorac u stilu Hajdaša i Čačića kako bi ga se preotelo HDZ-u). Prava “velika koalicija” (ona sa SDP-om) imala bi daleko više rezona od ove “luđačke košulje”, jer bi zbog premoćne saborske većine bila stabilnija, a pružala bi i širi prostor za donošenje bitnih političkih odluka. Osim kukurikavaca u državnim službama, Most je posvojio i njihove političke aktiviste, profesionalne izgrednike na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije koji osim što teroriziraju njezine navijače, rade posve mjerljivu novčanu štetu Hrvatskom nogometnom savezu, time i reprezentaciji, ali i nemjerljivu reputacijsku štetu cijeloj državi. Za vrijeme nedavnih nereda u Francuskoj ti, njihovim rječnikom rečeno, politički huligani praktično su se deklarirali kao političko krilo stadionskih terorista svaljujući krivnju (time i opravdavajući očaj terorista?!!!) na one koji upravljaju hrvatskim nogometom – sustavom koji unatoč otvorenom neprijateljstvu nositelja državne vlasti ostvaruje novčani višak i postiže iznimne sportske rezultate što veseli sve normalne ljude. Dakle, pobjednička vojska valja, samo njezino vodstvo ne valja. Zato ga treba ukloniti, zamijeniti drugim i vojska će biti još bolja i nadasve pravednije posložena, rezoniraju oni koji grabe svu “mudrost” s istog vrela, u kantama punim tomića i pavičića ujutro, te pofuka i gerovaca uvečer. Ne zvuči li ova priča već odnekud poznato? Nije li se i pobjedničku ratnu vojsku odvajalo od njezina vodstva haškim procesima i medijskom harangom, raznim transkriptima i inim dokazima? A što ostaje od vojske bez zapovjedništva, imali smo se prilike bolno uvjeriti od onog nesretnog “trećeg januara” sve do današnjih dana. Trenutni zastoj u stadionskim neredima treba tumačiti više kao znak da su naručitelji njihovih ispada i politički korisnici njihovih posljedica, ili kraće, ideolozi razvaline, shvatili kako bi im daljnji izgredi mogli politički štetiti (tj. da bi ih HDZ mogao iskoristiti u izbornoj kampanji), pa su obračun s vrhom hrvatskog nogometa odgodili do sljedeće prigode. Priznanje da su navodno spriječili nerede u Bordeauxu samo pojačava njihovu odgovornost što ih nisu spriječili u St. Etienneu, dok brzinsko spremanje pod tepih od strane medijskog udbostroja samo pojačava ovu tezu. A kako sad svoje štićenike tretiraju u navodnom istražnom postupku pritom im obećavajući rješavanje njihovih zajedničkih političkih problema može se samo nagađati. Kako bi ih odobrovoljili, za početak su im “Ostojićevi repići” servirali kolačić u vidu protjerivanja mlađeg Mamića iz Hrvatske, i to starom udbaškom metodom – udaranjem po djeci “narodnih neprijatelja”. Bit će da se sad ulaguju svojim pulenima ulaguju pitanjima tipa – hoćete li da prije maknemo Šukera ili Mamića? Ili možda istražuju tko se najviše iskazao u neredima kako bi mu uručili nagradni paket ulaznica za finale? Mogu to oni koji su moralnu ljestvicu podigli vrlo visoko, samo kako bi se sami mogli lakše provući ispod nje, pa iz pozicije nepogrešivog sudca koju su zauzeli, luk ne samo mirisali, već ga i “grizli”. Što još Most treba napraviti pa da u HDZ-u osim Karamarka i drugi zaključe da ako netko izgleda kao patka, kvače kao patka i hoda kao patka, da je doista u pitanju patka i da “patku” već jednom prestanu molećivo nazivati poželjnim partnerom? Most nije nikakav strateški partner, nego strateška bomba u njedrima HDZ-a, zadnja opcija za postizbornu suradnju. Zapravo, služi tek kao idealno oruđe za destrukciju desnice. S jedne strane provodi lijevu politiku s lijevim kadrovima, a s druge jeftinom demagogijom skuplja pretežno desne glasove okužene udbaškom propagandom. Uz to lokalno destabiliziraju HDZ u Dalmaciji, njegovom najčvršćem uporištu. Kao takav Most je vjerojatno zamišljen kao dugoročni projekt udbaških struktura i izvjesno će preko medijskog kartela, budući da vlastitu infrastrukturu nema, umjetno biti održavan na životu i nakon sljedećih izbora. U ovako teškim okolnostima HDZ se mora ugledati na hrvatsku nogometnu reprezentaciju pred nedavnu utakmicu sa Španjolskom. Stanje je slično. Ljevica je kao “crvena furija”, čvrsta i monolitna kao nekad. Nakon privremenog ispadanja HTV-a iz igre, opet je savršeno uštimana i medijska “tika-taka”, dok HDZ nastupa oslabljen, jer ne može računati na usluge ključnog igrača, donedavnog kapetana, ozlijeđenog grubim nasrtajem združenih protivničkih odreda. Tu je i sudac (Most) uvijek spreman izmisliti neki penal protiv Hrvatske. Ipak, utakmica sa Španjolcima je pokazala da Hrvatska i bez Modrića i još nekoliko ključnih igrača može pobijediti, ali samo ako se spriječe ubačeni provokatori i zlostavljači u nakani da prekinu utakmicu. Neka to bude putokaz i HDZ-u pred izbore. Ključ i rješenje izborne kampanje pred nama je u hrvatskom nogometu, jer to je priča koja može pobuditi emocije Hrvata za razliku od sterilnih gospodarskih i geopolitičkih tema. Stoga je ključna zadaća HDZ-a iznjedriti nekoga tko će jasno i samouvjereno, kao devedesetih, staviti do znanja svim tim josipovićima i milanovićima, jovanovićima i stevanovićima, ostojićima i njihovim (o)repićima u ovoj Vladi, kao i prirepcima im petrovima i buljevima, da je hrvatski nogomet nešto najsjajnije što imamo i da zbog toga trebamo zahvalni onima koji ga stvaraju i vode, a njihove podle denuncijante prepustiti da u svojoj pakosti propadnu u živo blato gadosti i opačina kojima se nabacuju na ljude koji stvaraju nešto vrijedno. Na, u euforiji nastaloj nakon trijumfa nad Španjolcima, postavljeno novinarsko pitanje hoće li se kandidirati za hrvatskog premijera, izbornik Čačić je smireno odgovorio da je on samo okupio najbolje igrače i da smatra kako je to i zadaća premijera. Ima li koga tko će kao budući HDZ-ov “izbornik” biti kadar svakom igraču, od Hasanbegovića do Plenkovića, pronaći pravo mjesto u momčadi? Jer, mora se priznati, oba su navedena igrača dokazano vrhunski kad igraju svaki na svojoj prirodnoj poziciji. Nađe li se netko dovoljno odvažan, okolnosti mu idu na ruku, jer način izbora za predsjednika po načelu “jedan čovjek – jedan glas” povećava utjecaj onih članova stranke koji od članstva nemaju nikakvu korist, niti očekuju bilo što zauzvrat. Ako ne, vodstvo bi mogao preuzeti netko tko može pobijediti na stranačkim izborima samo ako bude jedini kandidat. U prvom slučaju, na čelo HDZ-a bi mogao doći onaj koji će uspjeti provesti u djelo ono čega su se bojali da bi učinio Karamarko i onemogućili ga u tome. U drugom, bitno je tek da se u vodstvu stranke sačuva jezgra koja će tu ideju nastaviti živjeti do sljedeće prigode. Slično kao što ni gorak poraz protiv Portugala ne će prekinuti san naše nogometne reprezentacije o uspjehu na velikim natjecanjima.