TKO DANAS IMA HRVATSKU? ČIJA JE TA HRVATSKA? KAKVA JE HRVATSKA?

Taj dan bi trebao predstavljati i značiti ono što mi danas jesmo, što smo postali stvaranjem u četvrt stoljeća, po svim temeljnim pitanjima. Taj i takav dan bi se svima sam po sebi, trebao nametnuti u svijesti, kao poseban, zajednički, državotvoran, nacionalan, osviješten, nezaobilazan, povijestan, ponosan, obvezujući, koji se svake godine s veseljem čeka, obilježava spontano, osobno, grupno, nacionalno i državnički slavi, na svim razinama diljem Lijepe naše, bez ikakvih poziva na to. Od najmlađih do najstarijih taj dan bi trebao osvijestiti i značiti našu postojanost, izgradnju i opstojnost na ovim prostorima

U nedjelju 8.listopada je bio Dan neovisnosti, državni blagdan i neradni dan. Bila je nedjelja i rijetki građani su se sjetili, da je tog dana 1991. godine Hrvatski sabor donio jednoglasnu Odluku o raskidu državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Blagdan se kao takav obilježava od 2001. godine. Taj blagdan se često miješa s Danom državnosti, čije obilježavanje i proslava se pomicala s 30. svibnja, dana kad je konstituiran prvi višestranački Sabor 1990. godine, na 25. lipanj, koji postaje službeni državni blagdan, kao dan kada je Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, dakle Dan državnosti. Od 2001. godine se 30. svibanj obilježava kao spomendan – Dan Hrvatskoga sabora. Još valja spomenuti državni blagdan (neradni dan) – Dan domovinske zahvalnosti, obilježavanje i proslava vojno – redarstvene akcije Oluja 5. kolovoza.

Bitni datumi i događaji

Svi ti datumi su izuzetno važni i bitni za Republiku Hrvatsku, ustrojavanje, osamostaljenje, nezavisnost, obranu, definiranost, prepoznatljivost i opstojnost.

Međutim, ne postoji jasna, neosporna i jedinstvena artikulacija i idetentifikacija svakog navedenog datuma, po specifičnosti, uzročnosti i posljedicama, odnosno povezanosti. O tome različito misle, govore, politiziraju i nadmeću se povjesničari, političari i građani. Svi su ovi datumi, kao i događaji bitni, ali koji je važniji, odnosno najvažniji. To je relativno i najmanje važno. Važno je uskladiti relevantna mišljenja i dogovoriti se. Ne umanjujući vrijednost nijednog od ovih dana i datuma, mislim da bi bilo dobro, sve to obuhvatiti jednim danom (datumom), jer bi onda biolo jasno, jezgrovito, narodno, opće prihvatljivo i jedinstveno. Taj dan bi bio najveći nacionalni (državni) blagdan i svečani praznik, za sve građane – dan domovine Hrvatske – bez obzira kako će službeno biti nazvan. Ovako se to nekako razvodnilo, htjeli mi to priznati ili ne.

Taj dan bi trebao predstavljati i značiti ono što mi danas jesmo, što smo postali stvaranjem u četvrt stoljeća, po svim temeljnim pitanjima. Taj i takav dan bi se svima sam po sebi, trebao nametnuti u svijesti, kao poseban, zajednički, državotvoran, nacionalan, osviješten, nezaobilazan, povijestan, ponosan, obvezujući, koji se svake godine s veseljem čeka, obilježava spontano, osobno, grupno, nacionalno i državnički slavi, na svim razinama diljem Lijepe naše, bez ikakvih poziva na to. Od najmlađih do najstarijih taj dan bi trebao osvijestiti i značiti našu postojanost, izgradnju i opstojnost na ovim prostorima, zahvaljujući težnji, vjekovnoj želji i borbi hrvatskoga naroda za svojom samostalnom domovinom Hrvatskom.

“Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude”, uzviknuo je naš prvi predsjednik države, dr Franjo Tuđman, na Kninskoj tvrđavi, dan nakon oslobođenja Knina i ostalih okupiranih dijelova zemlje, od srpskih uzurpatora i neprijatelja naše suverenosti i slobode.

Danas bi trebalo dobro razmisliti nad tim uzvikom, duboko promisliti, sami sebi priznati, što je ostalo od svega toga izrečenog u euforiji pobjede, ostvarenju želje i pružanju mogućnosti, da budemo svoji na svome, na najbolji mogući način i pri tom se zapitati: Tko danas ima Hrvatsku? Čija je ta Hrvatska? Kakva je Hrvatska?

Je li to država kakvu želimo? Je li to država za koju se borilo, ginulo, raseljavalo, nestajalo?

Mnoga multidisciplinarna istraživanja, domaća i strana pokazuju i dokazuju, a svakodnevni život građana, neželjene društvene, gospodarske, kulturne i civilizacijske pojave govore, da to nije država kakvu želimo, kakvu smo očekivali i kojoj smo se nadali.

Kad tome ne bi bilo tako ne bi jučer Trg Svetog Marka bio poluprazan, odnosno djelomično popunjen turistima.

Na prozoru svakog stana , na svakoj kući, zgradi, neboderu, ustanovi, stablima, jarbolima, brodovima, vlakovima,…autima lepršale bi državne zastave, stavljene spontano i samoinicijativno, a ne po preporuci državnih službenika.

Državni vrh “svi skupa i svi zajedno”, bi po protokolu, po dužnosti i po osobnom nahođenju, obilježili i proslavili taj dan – kamen zaglavni, temelj našeg postanka, punim srcem, ponosom, srećom i zadovoljstvom, u čast i spomen što se ostvario višestoljetni san naših predaka i što smo upravo mi sudionici i dionici tog procesa i ostvarenja.

Taj i takav se osjećaj ne može narediti. Ne može se ni glumiti. To se postiže godinama pravilnim mnogostrukim odgojem i obrazovanjem, u pozitivnoj okolini koja sve to potvrđuje.

Ne može se glumiti kako si sretan i radostan, a jedva spajaš kraj s krajem, nezaposlen si, prezadužen, nemaš krov nad glavom, nevidljiv si, nepotreban, nevažan, osim kao biračka masa, s kojom se manipulira, kojoj se obećava i koja služi za demonstraciju i doživljaj demokracije.

Nad zemljom lebdi opasno napuhani balon, pred prsnućem, a još se uvijek dvoumi bili ga polako ispuhivali ili probušili. Što će biti bolje za glavne aktere? Tko će od toga profitirati? Koliko će profitirati? Kako će profitirati politički, materijalno, ili jedno i drugo? U usuglašavanju stavova oko toga i donošenja konačne odluke narod se zabavlja, obmanjuje i pokušava educirati u onome što najbolje zna, poznaje, kako živi i tko mu je obitelj.

Obitelj kao temeljna jedinica društva se mijenja i prilagođava vremenu, prostoru i zahtjevima suvremenog doba, što ne znači da joj se mijenja bit i značaj. Svatko zna i osjeća tko mu je obitelj, uža i šira,kao i da to sigurno nisu pas, niti mačka, niti bilo koji drugi i bilo kakav kućni ljubimac.

Zdrave i sretne obitelji čine zdravo i sretno društvo, koje stvara, napreduje, razvija se i doprinosi boljitku.

Takve obitelji, bez ikakvih propisa i naredbi, “moralno i domoljubno” odgajaju svoju djecu i pozitivno djeluju u svojoj okolini, čime doprinose pravednijem, poštenijem životu, koji obećava sreću i zadovoljstvo, što će se odraziti, u svim područjima rada i djelovanja i izraziti u mnogo čemu, pa i spontanom obilježavanju bitnih i značajnih datuma iz naše bliže i daljnje prošlosti.

U takvim obiteljima nikada neće nestati domoljubni zanos, odgovornost, svijest o sebi i drugima oko sebe, osjećaj jednakosti, pravde, pravednosti, poštenja, istonoljubivosti, pripadnosti, zahvalnosti, …ali će se izgraditi realna spoznaja o društvu u kojem žive, o onima koji su izabrani da upravljaju državom, da rukovode, politikom, ekonomijom, zdravstvom, školstvom, da nas predstavljaju u Europi i svijetu, da govore istinu o nama, da nas ne sramote, da ne stavljaju sebe ispred nacionalnih interesa, da ne budu tuđe sluge, da nas ne guraju svaki na svoju stranu, ovisno o osobnim interesima ili cilju svojih naredbodavaca.

Siromašni ljudi bogate zemlje

Mi ne želimo biti ono što nismo i nikada to nismo bili svojom voljom. Ovo je lijepa, s mnogo čime dobrim, jedinstvenim izvrsnim i poželjnim bogata zemlja. Iako, stalno nagrizana sa svih strana, Čerupana, prodavana, pljačkana, osporavana, gažena, pljuvana, nuđena, porobljavana, rušena, sramoćena,…bolesna, uz dobro, sposobno, domoljubno i pošteno vodstvo, marljive, odane građane, zdrave obitelji i socijalno demokratsko društvo, može vrlo brzo ozdraviti, postati “raj na zemlji”, zemlja i država u koju će mnogi ljudi rado useljavati, sa svih strana svijeta, a ne iz nje bježati mnogi rođeni sinovi i kćeri. Više nikome ne vjeruju, ničemu dobrome se ne nadaju, jer su mnogo puta prevareni, na razne načine izdani i “prodani” za Judine škude, čak i od onih kojima su vjerovali, koji su se kleli u državu, narod, branitelje, nacionalne svetinje, vjeru i domovinu, zajedništvo, jedinstvo, slogu, pravdu i pravednost. To pokazuju i dokazuju svojim radom, djelovanjem i ponašanjem, prošetavajući se kuglom zemaljskom od Zapada do Istoka, stalno mijenjajući stavove i uvjerenja, gurajući nas sad prema jednima, sad prema drugima ili istovremeno k jednima i drugima, ovisno tko je kad jači, tko za koga radi i tko za sebe iz tih zadatka izvači osobnu korist, koju proglašava nacionalnim interesima. T