Mol drži 49,08% dionica INA-e, a hrvatska država 44,84%.
(
https://www.vecernji.hr/vijesti/vlasnicki-struktura-ine-i-mola-622529)
Dakle, ni MOL niti mi ne kontroliramo natpolovični paket dionica u vlasništvu kompanije (50% + 1 dionica) što je preduvjet za samostalno upravljanje i donošenje strateških odluka bez suglasnosti druge strane.
Pa kako to da MOL i pored ove bjelodane činjenice – da nema udjel koji mu prema matematičkim pravilima i logici ekonomije dopušta samostalno upravljanje, to ipak čini?
Tko dopušta MOL-u da se ponaša tako?
Zašto se MOL-u tolerira neispunjavanje ugovornih obveza vezano za modernizaciju rafinerija i samovolju u upravljanju kompanijom?
Nisu li to krucijalna pitanja o kojima se jako rijetko i malo govori?
MOL posluje na teritoriju Republike Hrvatske i tu kompaniju bi – kao i svaku drugu trebalo natjerati da se ponaša sukladno zakonima i to zakonima EU čije su članice i Republika Hrvatska i Mađarska!
Mislim dakle, da je jedno od ključnih pitanja:
ZAŠTO SE TO DOPUŠTA, a
sve ovo što rade mediji vezano za „aferu Sanader“ i maglu koja se oko INA-e diže, samo je puko traćenje vremena i bacanje prašine u oči narodu.
Mediji (uz časne izuzetke) „bacaju kost“ i mi se oko nje glođemo, dok se iza naših leđa odvijaju mnogo važnije stvari koje nam promiču i na koje nema nikakvih reakcija javnosti.
A to i jeste svrha i cilj spinova i dezinformacija koje se iz interesnih skupina putem medija guraju u javni prostor.
Trenutačno nam je glavna preokupacija prekopavati prošlost i naklapati o tomu tko je koliko kriv za prodaju INA-e, odnosno, za predaju upravljačkih prava Mađarima.
U tom labirintu mnogi se gube i troše svoju energiju na „traganje“ za uzrocima i biju bitke iz prošlosti, dok se negativne posljedice mnogih procesa vezano za ovu kompaniju odvijaju pred našim očima upravo sada.
Ostavimo se međusobnog optuživanja i ne nasjedajmo propagandi, jer njezin cilj i jeste da nas „uspava“ i učini nesposobnima sagledati pravo stanje stvari, donijeti zaključke i reagirati.
Ako ćemo govoriti o prošlosti INA-e, ja bih, primjerice, započeo s 1982. godinom i pljačkom koja se tada u INA-i odvijala pod patronatom „druga Tita“, Mike Špiljka i Izidora Štroka (nadam se da su javnosti ti likovi poznati), a akteri pljačke bili su njihovi sinovi: Aleksandar Mišo Broz, Vanja Špiljak i Goran Štrok.
Mišo Broz je jako dobro financijski „potkožen“, tako da mu ni praunuci ne moraju brinuti za budućnost, Goran Štrok je gazda lanca hotela na Jadranu (i na njegovim se jahtama voze i u njegovim hotelima ljetuju današnja „djeca komunizma“ iz vrha SDP-a), Vanja Špiljak je jedan od najvećih naftnih tajkuna u Europi kojega je Milanovićeva Vlada dočekala raširenih ruku kao investitora marine u Novom Vinodolskom, ali PITA LI TKO NJIH OTKUDA IM KAPITAL? I KOLIKO SU LOVE DIGLI U INA-i?
Eto, ja bih (ako ćemo već pretresati prošlost) počeo od toga razdoblja, pa bih nastavio s ubojstvom Stjepana Đurekovića, potom pretresao poslovanje Tomislava Dragičevića (zeta Savke Dabčević-Kučar) i u svemu tomu rasvijetlio ulogu Stjepana Mesića, Vesne Pusić, Radimira Čačića, onda bih prešao na PRVI PAKET DIONICA koji je prodan Mađarima u vrijeme Račanove vlade, kad se „ekspert za ekonomiju“ SDP-a Ljubo Jurčić potpisujući ugovor kojim se prodaje 25% dionica INA-e pred kamerama slavodobitno izjavio:
„OVO JE NAJBOLJI POSAO KOJI SU HRVATSKA I MAĐARSKA SKLOPILE OD HRVATSKO-UGARSKE NAGODBE 1868. GODINE“.
Jel' bilo tako, gospodine Jurčiću? Postoji snimka i možete baciti pogled na nju kad budete imali vremena.
I onda tek, nakon toga na scenu dolaze Sanader i njegova Vlada.
Koliko je meni poznato – a tako kaže i važeći kalendar – godina 2008. dolazi nakon 2003.
Pa evo kratkog podsjećanja na kronologiju prodaje dionica INA-e, kako ne bi bilo zabune:
„Srpanj 2003.
Nakon javnog natječaja u kojemu su u uži izbor ušli mađarski MOL, austrijski OMV i ruski Rosneft, koji je odustao od konačne ponude, koalicijska Vlada premijera Ivice Račana prodala je 25 posto plus jednu dionicu Ine MOL-u za 505 milijuna dolara.
Dva ugovora, o kupoprodaji dionica Ine i dioničarski ugovor, po kojemu Uprava i Nadzorni odbor Ine imaju po sedam članova, od kojih po pet imenuje hrvatska strana, a po dva MOL, potpisao je tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, a u ime MOL-a predsjednik Uprave Zsolt Hernadi.
Prodaja udjela Ine izazvala je burne reakcije oporbe, koja je tvrdila da je proces prodaje proveden netransparentno, dok je ministar Jurčić tvrdio da je 'Ina dobila jakog strateškog partnera i tako će postati jaki regionalni igrač.'
Studeni 2006.
U javnoj ponudi više od 44.000 građana kupilo je dionice Ine po cijeni od 1.690 kuna za dionicu, što je otprilike 50 posto viša cijena nego u prvoj fazi privatizacije, kada je MOL kupio 25 posto dionica INA-e. Država je u javnoj ponudi na domaćem i stranom tržištu prikupila oko 2,8 milijardi kuna, a dionice Ine uvrštene su na Zagrebačku i Londonsku burzu.
Studeni 2007.
Provedena je prodaja dionica Ine zaposlenicima te tvrtke u kojoj je oko 28.000 radnika kupilo otprilike 628.000 dionica, ili nešto manje od 7 posto ukupnog broja dionica Ine. Prosječna cijena prodaje zaposlenicima Ine bila je 1.366 kuna po dionici, jer su imali pravo na popust u odnosu na cijenu iz javne ponude od 1.690 kuna.
Lipanj 2008.
Premijeri Hrvatske i Mađarske Ivo Sanader i Ferenc Gyurcsany razgovarali su o mogućnosti zamjene dionica Ine i MOL-a. Vlada je, pak, dobila pismo kojim austrijski OMV iskazuje interes za sudjelovanje u daljnjoj privatizaciji Ine.
Listopad 2008.
U javnoj ponudi MOL je po cijeni od 2.800 kuna po dionici kupio 22,15 posto dionica, pa je sa s ranijih 25 posto plus jednu dionicu, stekao ukupno 47,15 posto Ininih dionica. Time je MOL postao najveći dioničar Ine, u kojoj Vlada ima 44,83 posto dionica. OMV nije sudjelovao u nadmetanju u javnoj ponudi.
Siječanj 2009.
Izmijenjen je Ugovor o međusobnim odnosima dioničara, prema kojemu je broj članova NO-a Ine povećan sa sedam na devet, pri čemu je MOL-u pripalo pet mjesta, Vladi tri, a predstavnicima radnika jedno, s tim da predsjednika NO-a određuje Vlada, dok Uprava Ine ima šest članova, od kojih tri predstavljaju Vladu i tri MOL, a MOL predlaže predsjednika Uprave.
Vlada i MOL potpisali su i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, kojim se razrađuje prodaja državi skladišta plina u Okolima, kao i odvajanje u zasebnu tvrtku i kasnije prodaju Vladi tvrtke za trgovanje plinom.“ (
http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Od-prodaje-udjela-INA-e-madarskom-MOL-u-proslo-skoro-13-godina)
Sumnjam da bi riječki Novi list iz simpatija prema Sanaderu ili HDZ-u krivotvorio kronologiju događaja oko INA-e, stoga sam i uzeo kao izvor.
Dakle, draga publiko, umjesto što se oštrite na Sanadera, Jurčića, Račana ili bilo koga drugoga i prekapate po tomu tko je koliko kriv, obratite pozornost na ono što se upravo DANAS događa.
Ne dopuštajte medijima da vam „sole“ pamet, nego zaključke donosite sami, naravno, tek pošto se upoznate s materijom. Mišljenje stvoreno na temelju ničega nije nikakav stav.
Svakomu u ovoj zemlji nek se sudi ako je napravio bilo što protuzakonito, ali bez izuzetka, NE SELEKTIVNO I PO POLITIČKOJ LINIJI! I naravno, suđenje mora biti PRAVEDNO i utemeljeno na ZAKONU i DOKAZIMA.
Osobno podjednako „vjerujem“ svima: Ljubi Jurčiću, Ivici Račanu, Ivi Sanaderu, Jadranki Kosor, Tomislavu Dragičeviću i svakomu drugom tko je na bilo koji način vezan uz poslovanje ili prodaju INA-e.
Točnije, nemam što vjerovati ili ne i time se uopće ne zamaram. Imamo zakone, državu, sudove. Nećemo valjda mi građani uzimati pravdu u svoje ruke? I dopuštati da mediji manipuliraju našim stavovima i emocijama?
Ako već netko hoće kopati po prošlosti vezano za INA-u, NEK KRENE OD POČETKA – ILI NEK ŠUTI!
Logiku linča i rulje, pri čemu se nekoga progoni zato što mi MISLIMO ili VJERUJEMO (nakon što nas mediji obrade) da je kriv (!?) ljudska je civilizacija odavno odbacila.
Ja se nadam i vjerujem da moja Hrvatska nije podneblje u kojemu se ova barbarska navada zadržala do danas.
Nadam se i vjerujem.
Zlatko Pinter
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.