TKO JE TU ZAPRAVO RETARDIRAN?

Tjedni pregled hrvatske političke gluposti Neki su se (prerano) poveselili da su Hrvati ponovo položili oružje u Bleiburgu, neki su pokušali kosture iz ormara bivše vlasti uvaliti novoj, a neki su si dali u zadatak suditi o tome kako Ustavni sud treba suditi o Ustavu. Neke je pak Milanović prekomandirao u ustaše, a oni svejedno ne daju Tita. Bleiburške puške Svjetske agencije prenose kako su se na Bleiburgu skupili “pripadnici ekstremne desnice”, pa iz tih napisa nije teško zaključiti tko su im dopisnici iz Hrvatske. AP je skup opisao kao “okupljanje tisuća podupiratelja ekstremne desnice, od kojih su mnogi nosili obilježja i zastave ustaškog režima”. To su valjda one zastave s hrvatskim grbom, jer onih drugih, sa slovom U – a tako su izgledale zastave ustaškog režima – nije bilo. Obilježja su se valjda isto nekom priviđala, inače bi nas mediji koji svake godine svijećom traže kakvo politički nekorektno slovo o tome izvijestili, i prezentirali fotografije. Ovako, ostaje im da vrte desetak godina stare: među dvadesetak tisuća ljudi na komemoraciji, očito, nisu pronašli ove godine niti jednog s „ružnom kapom“. Naravno, traženje spornog slova abecede je tu da bi se skrenulo pažnju s bitnog – a to je da je antifašistički režim mimo suda i indiskriminativno poslao u smrt desetke tisuća ljudi, što vojske što civila. Većini je jedini grijeh bio što su po zakonu regrutirani u redovnu vojsku, domobrane. Jasnu osudu tog čina još nismo čuli s “antifašističke” strane: njih se tiču samo zločini one druge strane u Drugom svjetskom ratu. A i te “ekstremne desnice” očito ima poprilično, ekstremni desničari su valjda po AP-u i Božo Petrov, Orešković, Karamarko, i deseci tisuća okupljenih. Bi li Vlada trebala reagirati kakvim priopćenjem na takvo izvješćivanje “uglednih svjetskih agencija?” Svakako. Jer, i u Dresdenu – gdje se desilo nešto slično, ali ipak manje drastično, tamo naime nitko nije ubijao zarobljenike – postoji komemoracija, tamo je u više navrata bila i Angela Merkel, pa nitko ne smatra da se radi o “okupljanju ekstremne desnice”, ako se i nađe par nacista. Jer, Bleiburg nije samo neka tamo “ustaška” komemoracija – ili kako piše Der Standard, “atrakcija za one s fašističkim stavovima”. Fašistički stav je pravdati masovna pogubljenja pretežno posve nedužnih ljudi, mimo bilo kakvog suda i pravde. Naročito je fašistički stav pravdati ubojstva ratnih zarobljenika, nakon prestanka ratnih djelovanja. Zanimljivo je da su najglasniji u pravdanju zločina na Bleiburgu, i to s argumentom da je NDH izgubila rat i “bila na krivoj strani”, isti oni koji su najglasniji u osudi zločina nakon Oluje, s argumentom kako “nije istina da u pravednom ratu nije moguće počiniti zločin”. Bilo bi dobro da ujednače svoje kriterije. Tim više što je nakon Oluje mrtvih civila bilo sve zajedno nekoliko desetaka, a na Bleiburgu nekoliko desetaka tisuća. Uostalom, da se ono što se dogodilo da ikako opravdati, Partija to ne bi desetljećima skrivala kao zmija noge i slala na robiju svakoga tko je ikad prije devedesetih progovorio o tome. Jer, da se nemaju čega sramiti, onda bi sami o Bleiburgu sami kad-tad progovorili javno. A za cirkus se pobrinula austrijska policija, koja je oduzela oružje na granici Počasnom bleiburškom vodu, iako je ono uredno bilo prijavljeno i sve dogovoreno s Austrijom. Oni koji su se poveselili da su “Hrvati ponovo položili oružje na Bleiburgu” i napali hrvatsku stranu jer je “stvorila diplomatski incident” su se malo prerano poveselili: ipak na vlasti više nije Zoran Milanović, koji je to napravio poslavši naoružanu policiju u Mađarsku i osramotio se. Naime, Austrijanci su na kraju ipak priznali kako je za incident kriva austrijska policija. Lokalnim policajcima nije preneseno odobrenje koje je Hrvatska ishodila. Ali zanimljivo je gledati razočaranje time u dijelu hrvatske javnosti i medija. Za Hrvate se često govorilo, naročito Zagorce, da im je najveća želja da susjedu crkne krava. Nekima je, izgleda, želja da crkne i vlastita krava, radije nego da “ustaše” budu na vlasti. Tko je tu zapravo mentalno retardiran? Djeci s Downovim sindromom ukinuta je invalidnina! Ispada da se tu ne radi o invalidnosti, nego tek o “intelektualnim teškoćama u razvoju”. Tko tu zapravo ima intelektualnih teškoća? Reklo bi se, institucije sustava: isprva, nitko nije znao tko je nadležan za takvu odluku i zašto je do nje uopće došlo. Nakon što je dvadesetak djece s Downovim sindromom ostalo bez invalidnine, mediji su se obratili ministarstvima. Ministarstvo zdravlja je odgovorilo da “nije nadležno za navedeno pitanje”, a Ministarstvo socijalne politike da to “nije u njihovoj ingerenciji”. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje također tvrdi da nije nadležan. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isto tako. Naravno, na udaru se prva našla vlada, što je i logično. Lijevi mediji su prvo napali ministricu socijalne politike Juretić, koja je za radio izjavila: “Meni nije jasno i teško mi je povjerovati da je ukinuta invalidnina bilo kome sa Downovim sindromom. Ako je onda mi je stvarno žao. Ne mogu reći da ću nekome nešto narediti jer to nije pod ingerencijom Ministarstva socijalne politike i mladih. Odluke o tome donosi jedinstveno tijelo vještačenja, ali koliko ja znam nijedan zakon se nije promijenio na temelju kojeg bi se ukidale invalidnine”. Iz toga su uspjeli izvući zaključak: “Bernardicu se ne tiče što su ukinute naknade za djecu s Down sindromom”, i to su izvukli u naslov. Maliciozno? Svakako. Je, ministre se nema što nešto ticati ili ne – ministarstva imaju svoje nadležnosti, i ne mogu se petljati u ono što ih se ne tiče, za razliku od novinara koji se mogu petljati u sve. Stvari je donekle razjasnila Mostova zastupnica Ines Strenja Linić. “Odgovornima smatram ministra Mrsića i ministricu Opačić koji su ishitreno, bez adekvatne kadrovske pripremljenosti, krenuli kako bi ovo predstavili kao još jedan rezultat ‘uspješne’ vlade. Ovo je zapravo kostur iz ormara bivše vlade čija je namjera bila objediniti tijelo vještačenja. Nažalost, došli smo u situaciju da to sada za djecu i sve druge osobe odrađuju vještaci koji su ranije radili procjenu invalidnosti i preglede prije umirovljenja. Izuzeto je Ministarstvo socijalne skrbi i zdravlja, a sada ovo provodi Ministarstvo rada i mirovinskog sustava. MOST nezavisnih lista u intenzivnom je kontaktu s nadležnim ministarstvima od kojih tražimo da se svako negativno rješenje odmah ispita te da se djeci s Down sindromom odobri invalidnina”, rekla je. Tako će se djeci vratiti invalidnina, ali ovo nije prvi put da ova vlada plaća račun za onu bivšu. Što opet ide dijelom na dušu i ovoj vladi, koja nije na vrijeme percipirala razmjere mentalne retardacije nekih ministara u prethodnoj vladi. A koji su svakako veći od razmjera retardacije djece s Downovim sindromom. Ima li kvoruma u Saboru? Sjednice Sabora su postale tragikomedija. Proteklog tjedna glasanja u Saboru ponovo nije bilo, treći tjedan zaredom, jer nije bilo – kvoruma. Nastranu sad zašto neki zastupnici ne dolaze na sjednice, valjda smatraju da plaću zarađuju samim time što su izabrani. Vladajuća koalicija ionako nema načina da natjera oporbu da sjedi u klupama – uostalom, SDP-ova je praksa napustiti sabornicu kad god se glasa o nečem što im se ne dopada. Tako je još od glasanja o neovisnosti Hrvatske od SFRJ. Formalno, oni su na radnom mjestu, samo štrajkaju. Doduše, kad bi svi u zemlji štrajkali na taj način i blokirali stvari kad god im se nešto ne dopada, još bismo bili u srednjem vijeku. Pa iako bi i o uvođenju kazni za zastupnike koji izbjegavaju sjednice Sabora valjalo razmisliti, Vlada bi trebala bi imati načina da kontrolira vlastitu većinu, zastupnike koalicije koja ih je i izabrala. Jer ovako se stječe dojam da većine – nema. Što ostavlja prostor za razna nagađanja i tumačenja. No cirkus je ispao oko toga ima li u Saboru 75 ili 76 zastupnika. Tko je fantomski zastupnik koji se pojavljivao pa nestajao prilikom prebrojavanja, nije utvrđeno. Sumnjalo se da se Vilibor Sinčić poigravao s tipkom, ali on se kune da nije. No, vjerojatno je ipak on, koji je najžešće kritizirao “dezertere” u Saboru, ovaj put ispao “dezerter”. Tako je Mesić uspio zadržati svoj ured dodatnih pet dana, dok mu ga u srijedu nisu konačno ukinuli. Ali neizglasane su ostale i neke druge stvari, puno važnije. Recimo, ona o ništetnosti ovrha koje provode RBA zadruge. A vladajuća koalicija još jednom dokazala vlastitu nekoordiniranost i dezorganiziranost. Teško da im netko može vjerovati da će dovesti državu u red, ako ne mogu dovesti u red bar 76 vlastitih zastupnika. Kad će se SDP-ovi “ustaše” odreći Druga Tita? Brojni su komunisti koji se ni nakon gulaga ili Golog otoka nisu odrekli vjerovanja u plemenitost komunističke ideje. Pranje mozga je nepovratan proces. Zanimljiv je u tom kontekstu Ivo Baldasar, kojeg sam se dotaknuo prošlog tjedna. Njega je Milanović zajedno s cijelom splitskom organizacijom SDP-a najurio iz SDP-a, pa je rekao da Milanović misli da su oni otišli u ustaše, a on ostao u partizanima. Iskreno, mislim da je svakom normalnom u državi više pun kufer priča o ustašama i partizanima. Ali one se uporno provlače kroz javni diskurs. Pa tako ni Baldasar još nije shvatio o čemu se u SDP-u radi. „Mislim da je Tito državnik koji je ostavio veliki trag i ne treba ga gledati jednoznačno. Mislim da je pozitivna osoba, za razliku od onih koji su pripadali ustaškom pokretu, uključujući Rafaela Viteza Bobana“, rekao je Baldasar za Slobodnu Dalmaciju. Kakvo moralno pravo ima hrvatska ljevica tražiti od ljudi poput svećenika Prcele da se odreknu Pavelića, ako se oni ne žele odreći Tita? Da, Tito je svakako ostavio traga: ti tragovi se pojavljuju gdje god se zabode lopatom, ti tragovi idu sve do Mladića i Kadijevića, i njihove / Titove “antifašističke” JNA koja je pola hrvatske sravnila sa zemljom, u suradnji s antifašističkom si braćom s kokardama. Pritom ne prihvaćam primjedbe da tu netko izjednačava ustaše i partizane: naprotiv, radi se upravo o suprotnom, radi se o tome da ljevica sustavno daje ad hoc amnestiju jednom totalitarnom režimu, jer je bio suprotstavljen jednom drugom totalitarnom režimu. A to je apsolutno neprihvatljivo. Dok s desne strane političkog spektra redom, od Hasanebgovića do Kolinde Grabar Kitarović, dolazi jasna osuda svakog nedemokratskog režima, dotle ljevica misli da je diktatura prihvatljiva, ako se provodi u ime “antifašizma”. I upravo stoga što se iza riječi “antifašizam” u pravilu skriva apologetika jednog okrtunog diktatora koji nam je u naslijeđe ostavio banrkotiranu državu i sjeme skorog rata, smatrao tog diktatora netko “veselim”, “dobrohotnim”, ili kakvim god, smatram da riječ “antifašizam” treba jednostavno izbaciti iz javnog govora. A tragično je i da ljudi poput Baldasara ne razumiju da je Milanovićeva “ili mi ili oni” politika, njegova obećanja da će novoj vlasti “prirediti pakao” – kao što preko svojih kadrova po medijima i državnim institucijama i radi – samo nastavak Titove politike. Baldasar je možda “ustaša” za svoje dojučarašnje drugove, ali i dalje traži “crvenu nit”. Možda mu jednog dana i sine o čemu se tu zapravo radi, a sigurno se ne radi ni o Paveliću ni o Rafelu Bobanu, a najmanje o onim HOS-ovcima kojima je postavio vijenac, i koji nisu poginuli za NDH nego za demokratsku i slobodnu RH, za državu zasnovanu na demokraciji, a ne na diktaturi, neovisno o imenu postrojbe. Ako ne može drukčije, onda ćemo pošteno Još jedan kostur iz ormara bivše vlasti je ostao u sjeni prepucavanja oko Tomislava Karamarka, i toga je li njegova supruga 2013. trebala pretpostaviti da će MOL od strateškog partnera države jednog dana Milanovićevom zaslugom postati njen neprijatelj, da će njen partner postati njen suprug, potom predsjednik HDZ-a, i, jednoga dana, potpredsjednik Vlade. I da bi ugovor s firmom Petrius mogao jednog dana time postati sporan. A taj kostur je malo veća afera, i realna. Europska komisija je odvalila Hrvatskoj šamarčinu, rekavši kako pravilnici za dodjelu potpora u poljoprivredi zaudaraju na korupciju, i kako su rađeni po mjeri odabranih. Bar neka korist od EU! Hrvatskoj će tako vjerojatno biti uskraćeno 1,23 milijarde kuna iz europskog programa ruralnog razvoja, a usput bi joj EK mogao odvaliti i masnu globetinu. Usprkos tome je neodgovorno i koruptivno vođenje programa IPARD dok je ministar poljoprivrede bio Tihomir Jakovina. Christina Borchmann, direktorica Glavne uprave za poljoprivredu i ruralni razvoj EK, je sankcije Hrvatskoj najavila nakon što su revizori proveli nadzor i utvrdili da su “poduzeća koja su dobila potpore osnovana tri mjeseca prije objave natječaja, imala su iste vlasnike, adresu i kontakt osobu, svi projekti su potpuno komplementarni, a tražene potpore odgovaraju maksimalnom iznosu”. Konzultant Kristijan Mavrek kaže da je Borchmann samo rekla ono na što on upozorava još od travnja 2015: “Pravilnici izrađeni u mandatu ministra Jakovine po mjeri su nekolicine ‘odabranih’ poduzetnika koji su osnovali tri-četiri tvrtke i umjetno stvorenim uvjetima dobili su po 3,4 ili 5 milijuna eura za svaki projekt”. Ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Tolušić kaže kako bi “netko” iz bivše vlade trebao kazneno odgovarati, jer je natječaj nepravilan, nepošten i takav je rađen s namjerom. “Podijeliti, kao što se sumnja i što je ustvrdila Europska komisija, umjetnim poduzećima 400 ili 500 milijuna kuna nije slučajnost i neka odgovaraju oni koji su to uradili. Kriminalci su oni koji su radili ovakve stvari”. No, narodni je običaj da u Hrvatskoj pred zakonom nitko ne odgovara ni za što, naročito ako se radi o pola milijarde eura. A i ako netko kojim slučajem odvede Jakovinu pred sud, svejedno će porezni obveznici morati nadoknaditi taj novac, ostanemo li bez njega. Zatvor za krivce je poreznim obveznicima slaba utjeha. I nakon Mirjane Rakić, Mirjana Rakić Ništa osobno. Tako naime Vijeće za elektroničke medije gleda na pisanje Indexa. Nakon što je Vijeće za elektroničke medije, koje i dalje postoji i kojem je i dalje na čelu Mirjana Rakić, primilo više od 140 urednih prijava i nakon što se više od 24.000 građana obratilo pučkoj pravobraniteljici i Vijeću, Vijeće donijelo “mudru” odluku: “Pojedini dijelovi teksta zasigurno mogu povrijediti osjećaje vjernika i načelno mogu predstavljati uvredu, ali to nije dovoljno. Da bi postojala uvreda, mora postojati uvrijeđena osoba”. Dakle, 24.000 građana koji se osjećaju uvrijeđenima nisu osobe. Mirjana Rakić – u ostavci – zaključila je „da u tekstu autora Hrvoja Marjanovića ‘Mrtvaci uživo: katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u’, objavljenom na portalu Index.hr dana 13. travnja 2016., nije došlo do kršenja odredaba Zakona o elektroničkim medijima”. To isto vijeće je međutim smatralo da sam ja prekršio te odredbe kad sam prenio rezultate posve relevantnog znanstvenog istraživanja dr. Lynna o IQ-u Roma u Srbiji, recimo. Romi očito jesu osobe, i vrijeđa ih činjenica da je prosječan IQ odraslog Roma u Srbiji izmjeren, na statistički relevantnom uzorku, na razini prosječnog desetogodišnjeg Srbina. Zanimljivi su kriteriji po kome činjenice kao takve, i kad nisu uperene protiv nikog osobno, predstavljaju govor mržnje, dok sipanje uvreda i prijetnji kao takvih nije sporno, ako je usmjereno protiv katolika i njima sličnih. A da dodamo da je Index likovao kad je svojevremeno stanoviti splitski “homofob” osuđen za govor mržnje na Internetu, jer je na Facebooku napisao nešto onako općenito protiv homoseksualaca. Pa ga je jedan homoseksualac prijavio, a sud mu je dao za pravo jer je smatrao da je napisano, iako nije bilo upućeno njemu osobno, “moglo kod njega stvoriti osjećaj nelagode”. Osjećaj nelagode dakle smiju imati homoseksualci, ali ne i katolici. Da se razumijemo, protiv sam kažnjavanja “govora mržnje” u bilo kom obliku, dok god se ne radi o javnom pozivu na fizičko nasilje nad konkretnom osobom ili konkretnom grupom ljudi. Ali apsolutno je neodrživo da se o tome je li nešto tzv. “govor mržnje” ili ne odlučuje ne temeljem toga kome je upućeno, a ne temeljem toga što je rečeno. Jer, to podrazumijeva ozakonjenu neravnopravnost pred zakonom. Podrazumijeva da postoje ljudi koji su zakonom zaštićeni kao lički medvjedi i kao takvi su izvan svake kritike ili čak iznošenja golih činjenica, i oni drugi koje se smije neograničeno vrijeđati. Nakon svega ostaje samo pitanje kad će Sabor konačno, na prijedlog ministra Hasanbegovića, ukloniti to nepotrebno vijeće, zajedno s Mirjanom Rakić. GONG, neovisan i nepristran Takav bi trebao biti. No svi znamo da nije. Prvo su pozvali Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa da “zbog kolopleta interesnih povezanosti obitelji Karamarko razmotri je li uopće moguće da navedeni dužnosnik nastavi obavljanje funkcije prvog potpredsjednika Vlade”, što je HDZ-ov Jasen Mesić protumačio kao nedopustiv oblik pritiska na nezavisnu instituciju, što je, kaže, u suprotnosti s djelovanjem nevladinih organizacija koje pozivaju na demokraciju, na pravo pojedinaca i na poštivanje demokratskih institucija. A nakon što su si dali za pravo da odlučuju, na temelju vlastite prosudbe, tko smije biti u vladi a tko ne, dali su si za pravo i odlučivati tko smije sjediti u Ustavnom sudu, a tko ne. Razgovorima s 13 kandidata za 10 sudaca se pridružio i Dražen Zelić iz GONG-a, a ta organizacija, koja je sebi u zadatak stavila nepristranost, na svojim stranicama objavila tekst “Kakvi su svjetonazori budućih ustavnih sudaca”. Politička usmjerenost suca dobar je vodič za uspostavu uravnoteženog sastava suda prema poštovanju ustavnih vrijednosti, rekla je prof. dr. Biljana Kostadinov na okruglom stolu GONG-a. Problem s GONG-om je što bi prvo oni sami trebali uravnotežiti svoj odnos prema vrijednostima Ustava. Oni moraju, kao organizacija koja prati izbore i demokratske procese, biti posve nepristrani – sudac u utakmici, nogometnoj ili demokratskoj, jednostavno ne smije nikad pokazati nikakvu pristranost. A da GONG, koji je sam sebe postavio za suca u demokratskoj utakmici, nije nimalo politički ni svjetonazorski nepristran, mogli smo se uvjeriti bezbroj puta. GONG time sebe stavlja gotovo pa u poziciju vijeća mula u Iranu, ili Crkve u srednjem vijeku u Europi: oni smatraju da su iz nekog razloga pozvani dati zadnju riječ kod izbora bilo koga ili čega, u skladu s vrijednostima koje oni zastupaju. Što god narod odlučio, ili njegovi izabrani predstavnici, GONG je tu da prosudi je li njihov svjetonazor u skladu s njihovim tumačenjem Ustava. Usto, GONG time smatra i da je pozvaniji za tumačenje ustavnih vrijednosti od samih sudaca ustavnog suda, a to s demokracijom, gdje postoje institucije zadužene za sve, pa i za tumačenje Ustava, nema veze. Jedina institucija koja ima konačnu riječ o ustavnim vrijednostima je upravo Ustavni sud, a nipošto GONG, čije predstavnike nitko nije izabrao, i čija je ustavna uloga nepostojeća. Tu se zapravo radi o pokušaju izvaninstitucionalnog utjecaja na demokratske institucije, a to je tek korak do diktature.