Politički je to značilo da je Hrvatska, na čelu sa Tuđmanom, odlučila osloboditi svoja okupirana područja bez obzira na Karla Bildta i druge koji su pritiskali Hrvatsku i prijetili joj "Operacija Bljesak bila je početak jedne dobro organizirane i smišljene vojne i političke akcije oslobađanja Hrvatske. U to vrijeme hrvatska vojska se već naoružala, strateški i vojno te se pretvorila u pobjedničku vosku. Tuđman je samo čekao povoljne međunarodne okolnosti kada će biti najmanji pritisak da počne s oslobađanjem Hrvatske", prisjeća se politički analitičar Zdravko Tomac početka važne vojno-redarstvene akcije Bljesak, koja je trajala od 1. do 3. svibnja 1995. godine, a čiju 20. obljetnicu obilježavamo sutra. "S obzirom na stratešku važnost i prekinutost cjeline Hrvatske u Slavoniji te mogućnost komunikacije, odlučilo se da se najprije ide u oslobađanje zapadne Slavonije kao početak vojnih akcija. Zato je Bljesak važan, kao i Oluja iako nije imao te vojne dimenzije, ali je proveden na isti način, u nekoliko dana, sa što manje žrtava i to je bio početak hrvatske pobjede i uvod u Oluju", kaže Tomac. Politički je to značilo da je Hrvatska, na čelu sa Tuđmanom, odlučila osloboditi svoja okupirana područja bez obzira na Karla Bildta i druge koji su pritiskali Hrvatsku i prijetili joj, dodaje Tomac. Politički je to bilo važno, navodi Tomac, jer se pokazalo ne samo jedinstvo naroda i vojske, nego i vrhunske vojne, operativne i druge sposobnosti koje su Bljeskom dale do znanja i Miloševiću i JNA i onima koji nas u međunarodnoj zajednici nisu voljeli da je Hrvatska spremna ići dalje dok ne oslobodi svoja područja. Na pitanje što je na vanjskopolitičkom planu značila odmazda Milana Martića i Krajiških Srba, Tomac kaže kako su oni smatrali da će dobiti podršku međunarodne zajednice te da će Hrvatska biti kažnjena i zaustavljena i tu su pogriješili. "Imali su krive procjene, iako se mora reći da je bilo velikih pritisaka, posebno na Tuđmana. Ti pritisci su išli u pravcu da Hrvatska mora Srbima dati političku autonomiju, onaj čuveni plan D4, da Srbi na to imaju pravo. Čak su bili i pritisci da se Hrvatska napravi kao federacija Hrvata i Srba. Tuđmanu je bilo jasno da bi se bez vojne akcije to i dogodio, da smo se oslonili samo na pregovore i prihvatili dio plana D4. Bljesak je bila odluka koja je provedena i očit znak da Hrvatska, bez obzira na pritiske i probleme, nema druge opcije osim vojne. Zato Bljesak i Oluju treba gledati kao jedinstvenu akciju", smatra Tomac. Na pitanje kako se hrvatska vlast odnosi prema tom događaju kao i ostalima u Domovinskom ratu, Tomac kaže kako je najbolji primjer Vukovar. "Vukovar je ponovno izložen velikosrpskoj agresiji, vrlo smišljeno i planirano. Milanovićeva vlast se nije suprotstavila toj agresiji na Vukovar, u primjerice, izjavi predsjednika Srbije da je Vukovar srpski grad, zatim kada se nasilno uvodila ćirilica i potom čak i neprovođenje odluke Ustavnog suda da se to ne može raditi na nasilan način. Već sama činjenica da su se branitelji morali samoorganizirati u Stožer za obranu hrvatskog Vukovara kako bi obranili Vukovar od te agresije pokazuje da je državni vrh vodio pogrešnu politiku", rekao je. Drugi pokazatelj njihova odnosa prema Domovinskom ratu je odnos prema stopostotnim invalidima, navodi Tomac. "To je trebalo biti odavno riješeno da je Vladi stalo da se taj problem riješi. Posljednji pokazatelj odnosa su pokušaji da se proslava Oluje razvodni te da se umjesto postrojavanja u Kninu pravi parada u Zagrebu. To znači da je pobuna i nezadovoljstvo branitelja posljedica nezadovoljstva s politikom državnog vrha", tvrdi Tomac. Navodi kako Hrvatskoj predstoji još puno toga da se definira istina o Domovinskom ratu, pogotovo zato što danas ima dovoljno dokumenata i odluka međunarodnih institucija na temelju kojih je moguće utvrditi istinu i odbaciti krivotvorine. "Tri su bitne činjenice. Prva je da je Haaški sud konačno oslobodio krivnje Oluju i Hrvatsku da je nastala na zločinu. Oslobodio je krivnje i naše generale za zločine etničkog čišćenja i činjenicu da jedan dio hrvatskog državnog vodstva ne priznaje presudu suda kao što ju ne priznaje i Srbija koja i dalje tvrdi da je Gotovina ustaša i zločinac. Hrvatska mora jasno unutar zemlje raščistiti nejasnoće s petom kolonom koja i u Vukovaru i u cijeloj zemlji podržava velikosrpsku novu agresiju na Domovinski rat i Vukovar. Druga je činjenica možda još važnija, a o tome se šuti. Međunarodni sud pravde, kao najviši sud UN-a, jasno je utvrdio da je uzrok zla velikosrpska agresija na Hrvatsku, da je cilj te agresije bio etničko čišćenje dijelova Hrvatske koje su htjeli pripojiti velikoj Srbiji i da su te ciljeve ostvarivali genocidnim zločinima, posebno u vukovaru. Nema građanskog rata ili podijeljene odgovornosti. Jasno je utvrđeno da je Srbija agresor, a Hrvatska žrtva. Drugo, utvrđeno je da Hrvatska nije izvršila genocid i etničko čišćenje i da je oslobađanjem Hrvatska oslobođena svih krivotvorina i lažnih optužbi. To daje ne samo pravo nego i obavezu Hrvatskoj, da u povodu 20. godišnjice Oluje u Kninu utvrdi te povijesne istine i javno ih kaže. Treća činjenica je da smo dobili bogatstvo dokumenata o povijesnoj istini i Domovinskom ratu objavljivanjem šest knjiga o Tuđmanovom arhivu. Ti dokumenti odbacuju lažne optužbe protiv Tuđmana i Hrvatske. Imamo i međunarodne institucije i povijesne činjenice da se utvrdi puna istina. Zato bi bilo važno da se ta istina utvrdi upravo u Kninu i da se javno kaže u povodu 20 godina Oluje", zaključuje Tomac.