TRAG NOVCA OTKRIVA: Kako se haračilo po Uljaniku?

30.03.2019. 17:45:14

Sprega Končara i Uprave Uljanika uz blagoslov Jakovčića Europarlamentarci, vladajuća garnitura, gospodarski stručnjaci, oporbeni saborski zastupnici, bivši političari, predsjednica – svima njima posljednjih tjedana puna su usta Uljanika, posrnulog pulskog škvera, koji se polako, ali sigurno nemarom svih navedenih političkih struktura, prethodnik Vlada, ali i tromih hrvatskih institucijaprofilira u još jednu rak, ranu hrvatskog gospodarstva. Godinama Damir Kajin zaziva institucionalne predstavnike u Uljanik, grmi o kriminalu koji se u pulskom škveru provodi, alarmira na sve strane, ali bez pretjeranog odjeka i pokretanja. Grme posljednjih mjeseci i iscrpljeni radnici Uljanika, koji protestno i bez uvijanja prste upiru u članove Uprave koji su se preko njihovih pleća obogatili, a paralelno s time prste su upirali i u rukovodstvo IDS-a koje istarskim poluotokom kormilari više od dva desetljeća. No, njihove gromoglasne povike, donedavno nitko nije čuo. I baš kao u američkim filmovima, i u slučaju Uljanika prekasno istražitelji na mjesto zločina stižu, pa bi se po uhodanim navadama pompozna uhićenja i alarmantni medijski napisi mogli svesti na onu kultnu Rojsovu- ko je jamio, jamio je. A trag novca, kada je o Uljaniku riječ, prema posljednjim napisima vodi u jednom nadasve intrigantnom smjeru. Naime, prema ugovoru koji je procurio u medije Uljanik d.d. u ljeto 2018.godine dao je pozajmicu Adriadieselutvrtki u vlasništvu Nenada Končara, sina poznatog hrvatskog poduzetnika Danka Končara, koji se u javnosti spominjao i kao strateški partner za Uljanik. Radi se o iznosu od 1,381 milijun eura, a priča pak počinje tako što Uljanik d.d. isplaćuje 1,889.550 milijuna eura za isporuku agregata firmi koja je u većinskom vlasništvu, koga drugog doli Končara. Potom se isplaćuje 1,275 milijuna eura kineskom dobavljaču od kojega su agregati i naručeni. Končareva firma se obavezala vratiti novac Uzrok tih transakcija počiva u tome što im je Končareva tvrtka od navedenih sredstava dala svega 425 tisuća eura. Drugim riječima, dosad je za agregate Uljanik iskeširao 3,164.550 milijuna eura, ali problem čuči i u tome što se Končareve firma obvezala da u periodu od tri godine vrati 1,889.550 milijuna eura, odnosno 1,275 milijuna eura uvećano za eventualno plaćene troškove transporta. Končareva firma kineskom dobavljaču trebala je isplatiti 1,700 milijuna eura, ali isplaćeno je skromnih 425 tisuća eura pa zato, potpuno razumljivo kineski dobavljač odbija isporuku agregata. Tu se u priču upliće Uljanik ugovorom iz ljeta prošle godine, iz kojega proizlazi da pristaju isplatiti ostatak potraživanja, a zatim taj novac naplatiti Končarevoj tvrtki, kojoj je na tri godine dao pozajmicu pristaje isplatiti ostatak potraživanja te taj novac potom naplatiti Končarevoj tvrtki, kojoj je na tri godine dao pozajmicu od 1,381.550 milijuna eura, odnosno 1,275 milijuna eura uvećano za eventualno plaćene troškove transporta. Kao što je poznato, Končareva tvrtka je u blokadi koja je startala u ožujku ove godine, i to kakve li ironije baš od Uljanika. A prema Ugovoru o uređenju određenih međusobnih odnosa, a koji je objavljen u medijima, te koji datira iz lanjskog srpnjaproizlazi da se Uljanik obvezao preuzeti dug Adriadiesela, Končareve firme, te platiti 1,275 milijuna eura Kinezima. Istim ugovorom Adriadiesel pristaje vratiti Uljaniku najmanje 1,381.550 eura i to kako stoji u ugovoru: “na ime povrata više plaćenih avansa uvećano za eventualno plaćene troškove transporta i ostale nuzgredne troškove dopreme pomoćnih motora iz NR Kine na lokaciju Rijeka, u roku od tri godine s razdobljem počeka od šest mjeseci”. Kako se nadalje navodi u ugovoru objavljenom na Jutarnjem listu, ispunjavanje obaveza iz prethodne alineje osigurava se prijenosom vlasništva zbog osiguranja novčane tražbine, i to pokretninama Adriadiesela u korist Uljanika. Uz to, u ugovoru se ističe da se Adriadiesel obvezuje i na plaćanje kamate u visini od 5,50 posto godišnje. Drugim riječima, u vrijeme kada su radnicima počele ‘štekati’ isplate plaća Končar se javlja kao potencijalni strateški partner, a firmi njegova sina daje se basnoslovna pozajmica u iznosu od 1,381.550 eura. Još je ovo jedan u nizu hrvatskih apsurda koji vode ka pitanju, tko je lud u državi Hrvatskoj, a ugovor pak među ostalim oslikava i način na koji se poslovala u Uljaniku, te nudi odgovor na pitanja, koja su posljednjih dana intrigira javnost. Ono što valja također spomenuti jest da je potpisnik ugovora Denis Rabar, on je u tome trenu bio član uprave Uljanika i pomoćnik ondašnjeg šefa Uprave Giannija Rossande, ista je ta uprava na čelu s Rossandom izabrala Končara kao strateškog partnera. Uz to, spomena je vrijedna i spoznaja koja se bez efekta mjesecima provlači kroz javnost, a koja ukazuje i na ulogu IDS-ova europarlamentarca Ivana Jakovčića koji je godinama sjedio u Nadzornom odboru Končareve firme. Inače, svojedobno je upravo za naš portal Končarevu ulogu u Uljaniku problematizirao Kajin navodeći da je njegovo preuzimanje pulskog škvera pokazatelj da se gasi hrvatska brodogradnja. Takvo Kajinovo stajalište ne čudi, budući da bi Končar, kao što je poznato ulaskom u Uljanik dobio i brodogradilište 3.maj, a ujedno postao bi vlasnik i Uljanikovih 30.11 posto Remontnog brodogradilišta Viktor Lenac, čime bi s Tankerskom plovidbom ovdje postao većinski vlasnik. Taj je pothvat prema dostupnim podacima trebao stajati 465 milijuna eura. No, kako je Končar uopće došao u poziciju da se o njemu raspravlja kao o spasitelju hrvatske brodogradnje, ali i kao o čovjeku koji ima dominantu ulogu u europskoj brodograđevnoj industriji? Podsjetimo, o Končaru u kontekstu brodogradnje u našoj se zemlji počelo govoriti 2008.godine, kada se ondašnja vlast odlučila uhvatiti u koštac s problemima u brodogradilištu. Prije ulaska u Europsku uniju bili smo primorani osposobiti brodogradilišta Brodosplit, Brodotrogir, Uljanik, 3.maj i Kraljevicu da rade bez državne potpore što je zahtijevalo hitnu privatizaciju. U tom procesu pojavljuje se Končar koji je prije toga ulagao uglavnom u turizam i nekretnine. Planirao uložiti u marinu na Lošinju Planirao je svojevremeno uložiti gotovo 30 milijuna eura u marinu na Lošinju, no ubrzo se povlači zbog neriješenih imovinsko-pravnih pitanja. Hrvatski mediji proglašavali su ga kraljem kroma, a danas se pak govori kako je bogatiji i od samog Todorića. Prema nekim procjenama imovina mu vrijedi minimalno dvije milijarde eura, on sam nikada nije otkrio koliko bogatstvo posjeduje, štoviše u jednoj od svojih izjava kazao je kako nema pojma koliko novaca ima, niti ga je ikada brojao. Prema onome što se o njemu iz medija i vlastitih izjava dade iščitati rođen je na zagrebačkoj Šalati, majka mu je bila učiteljica, a otac profesor na Poljoprivrednom fakultetu. ”Kruh s malo masti i šećera u djetinjstvu bio mi je jedina i najveća poslastica, nije bilo ničega”, ispričao je u jednom od intervjua Končar priznajući da mu obitelj nije imala novca za novu odjeću pa ju je dobivao iz međunarodne pomoći. Nakon gimnazije diplomirao je elektrotehniku, a s prijateljima s arhitekture skupio je novac i kupio iz Njemačke stroj za kopiranje arhitektonskih nacrta kada je zaradio prvi ozbiljan novac i kupio Jaguar. Radio je i kao honorarni asistent na Elektrotehničkom fakultetu, a prije odlaska u vojsku bio je šef održavanja elektronike u Vjesniku. Nakon vojske zapošljava se u Jugoturbina Commercu, kojega je vodio njegov rođak. Ondje odmah postaje direktorom, a tvrtka je posjedovala ovlasti za uvoz i izvoz raznih proizvoda za potrebe jugoslavenskih poduzeća, no 5. studenog 1976.godine odlazi u pritvor. Mjesecima je trajao sudski proces s vojskom svjedoka, kako iz Jugoslavije tako i iz britanskih, njemačkih te talijanskih tvrtki s kojima je poslovala njegova Jugoturbina. Končar tada biva osuđen na 12 godina zatvora, a krivim je proglašen stoga što je uzimao proviziju od prodane robe koju su jugoslavenske tvrtke izvozile preko Jugoturbine u inozemstvo, premda je to bilo zabranjeno. Končar je u zatvoru proveo osam godina, nakon što mu je presuda naknadno ublažena, a u zatvoru je završio postdiplomski studij te napisao doktorsku disertaciju i naučio engleski jezik. Po izlasku iz zatvora nakratko se zadržava u Jugoturbini da bi potom prešao u zagrebački Tehničar, tvrtka ga šalje u inozemstvo na specijalizaciju, a on pronalazi novi posao u južnokorejskoj firmi Lucky Goldstar. ‘Ondje sam zaradio svoj prvi milijun. Prodavali smo japanske strojeve i imao sam plaću od 10.000 dolara te uz to proviziju od jedan posto bruto prometa koji je 1990. dosegao 150 milijuna dolara’, rekao je Končar u intervjuu za 24 sata. Po raspadu Jugoslavije, Korejci otvaraju podružnicu u Beču, a Končar se jedno vrijeme zadržava u tvrtki, međutim nedugo potom raskida ugovor te s otpremninom odlazi kratko u Njemačku, a kasnije i u Rusiju. Prema vlastitom priznanju u emisiji ‘Nedjeljom u 2’ nakon ulaganja u ruske obveznice, s partnerima preko noći dolazi do 16 milijuna dolara, a u to vrijeme Rusija se oporavljala od raspada SSSR-a, pa je ondašnja mafija odlično surađivala s novim poduzetnicima, međutim Končar s njima problema nije imao zahvaljujući između ostaloga i dobrim odnosima s ruskom tajnom službom FSB-om. Končar je između ostaloga ulagao u rudnike i trgovanje s rudom, a njegov Kermsregistriran je jedno vrijeme bio na Djevičanskim otocima, dok danas djeluje na Malti. Nova tvornica stekla udjele u nizu ruskih rudnika Početkom 2000-tih ova je tvrtka stekla udjele u nizu ruskih rudnika i tvornica za obradu ruda, a prema njegovom priznanju sasvim je slučajno postao vlasnik 12 rudnika kroma kojima je ravnala tvrtka Samancor Chorme, i to tako što su se dionice te tvrtke pojavile na tržištu, a njemu se učinilo zgodnim da za gotovo pola milijardi investiranih dolara proširi biznis, premda je taj tren posjedovao svega 30-tak milijuna dolara. No, tvrtke se domogao zahvaljujući kreditima dviju banaka u Južnoafričkoj Republici. Kermas zatim širi rudarski biznis, a nakon izlaska iz Samancora rudarske odbacujeprebacuje na finsku tvrtku Afarak koja je prethodno prerađivala drvo. Do unazad nekoliko dana u NO tvrtke sudjelovao je i europarlamentarac Ivan Jakovčić. Končar se nedavno našao na sudu zbog izdašnog investiranja u vile i zemljišta u Istri, a taj dio posla vodila je Vinka Cetinski, majka pjevača Tonija Cetinskog. Protiv nje je Končar prije nekoliko godina podnio kaznenu prijavu jer je otkupljivala nekretnine po višim cijenama od realne te je stoga sud odlučio da Cetinski ovog milijarderu mora vratiti 66 milijuna kuna. Končar je, doduše bezuspješno s 37, 8 milijuna kuna pokušao spasiti teniski centar Ive Majoli, a danas pak u stečajnom postupku potražuje 63,5 milijuna kuna. Širi interes hrvatske javnosti Končar je izazvao 2009. godine kada se počeo spominjati kao ulagač u posrnulu hrvatsku brodogradnju, nakon čega ga se u medijima predstavilo kao kralja kroma, a u to doba počelo se opsežno progovarati o njegovom bogatstvu i vezama s Rusijom, o čemu je on do tada nevoljko govorio. Je li i interes za hrvatskom brodogradnjom povezan s ruskim interesima ili je posrijedi tek još jedna poduzetnička ambicija, pitanje je koje i danas postavlja dio ne odveć glasne hrvatske javnosti.  

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.