TREBA LI DANAS ĆIRILICA U HRVATSKIM ŠKOLAMA 2.dio

Novosadski dogovor 1954. godine intelektualna je agresija na hrvatsku kulturu i hrvatski narod Novosadski dogovor donijet je 1954. godine kao unitarističko velikosrpski dokument kojeg je inicirala Redakcija Letopisa Matice srpske. Potpisani učesnici sastanka koji je sazvala Redakcija Letopisa Matice srpske na završetku ankete o srpskohrvatskom jeziku i pravopisu posle svestrane diskusije održane 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom Sadu doneli su ove: ZAKLJUČKE 1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovom osnovu oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim. 2. U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela. 3. Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom. 4. Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takodjer su u svemu ravnopravna. 5. Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika i njegovog pravilnog i punog razvitka neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi. 6. Pitanje izrade zajedničke terminologije takodje je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života. 7. Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izraditi će sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika. 8. Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca. 9. Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu), Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima. 10. Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima. U Novom Sadu, 10. decembra 1954. Ovdje je važno naglasiti da je ovaj Novosadski dogovor o jeziku i pismu donijet „jednoglasno“, što govori da je donijet u „demokratskoj“ atmosferi. Koliko je taj „dogovor“ bio prihvatljiv za hrvatske intelektualce, to se kasnije, 1967. godine, vidi kad su hrvatski intelektualci donijeli Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a potom proganjani kao državni neprijatelji. Ovaj „Dogovor“ početak je velikosrpske agresije na hrvatsku kulturu, pismo i jezik te uopće na hrvatsku samostalnost. Taj „dogovor“ o ravnopravnosti dva jezika, Hrvatski i Srpski, bio je početak legalizacije srbovanja po Jugoslaviji i posebno Hrvatskoj. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika U zagrebačkom Telegramu 17. ožujka 1967. godine tiskana je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskog jezika kroz odluke Novosadskog dogovora, te je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda u Jugoslaviji (slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog). Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bila teško ostvariva zamisao. Deklaracija polazi od stava da načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti jugoslavenskih naroda obuhvaća i pravo svakog od tih naroda da čuva sve atribute nacionalnog postojanja i da razvija ne samo privrednu nego i kulturnu djelatnost. „Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.” Osuda Deklaracije Objavljivanje toga teksta izazvalo je oštru i negativnu reakciju kako konzervativnog dijela hrvatskog partijskog rukovodstva, tako i saveznog CK SKJ, pa i samog Josipa Broza Tita, priredivši time nepripremljenom liberalnom krilu hrvatskog političkog rukovodstva "nepotrebne napetosti i teškoće". „Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi«, »Važno je da se ljudi idejno razumiju, da imaju zajedničku ideju, koja će ih voditi naprijed... Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod.” (Josip Broz Tito) Kažnjavanje potpisnika Dana 31. ožujka u Saboru je Vladimir Bakarić o Deklaraciji izjavio: »Deklaracija neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije«. Nakon novinskih naslova koji su pozivali na odgovornost, sjednica Izvršnog komiteta CK SKH i ostalih političkih tijela, potpisnike se Deklaracije počelo sankcionirati. Vlatko Pavletić predsjednik Društva književnika Hrvatske isključen je iz Gradskog komiteta SK. Studentski je list 4. travnja objavio odluke o kažnjavanju potpisnika Deklaracije koji su bili članovi SK. U Telegramu je 7. travnja objavljeno kako su iz SK isključeni Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović, Zvonimir Komarica, a dio ostalih sudionika Deklaracije posljednje opomene i opomene. Na plenumu CK posvećenome Deklaraciji Krležino pismo nije pročitano. Bakarić je samo obavijestio prisutne da je Krleža podnio pismenu ostavku i ona je bez rasprave prihvaćena. Vjesnik je 20. travnja donio vijest o podnošenju Krležine pismene ostavke na članstvo u CK SKH. Ali razvojni putovi kojima je bila tada krenula Hrvatska nisu se sviđali ne samo velikosrbima i unitaristima, što je razumljivo, nego ni jugoslavenskim komunistima općenito i konzervativnoj struji među samim hrvatskim komunistima. Jer bio je ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I gotovo pet godina od ožujka 1967. počela je od prosinca 1971. repriza nasilja kakvo je bilo nakon Deklaracije, samo taj put žešće, grublje, sveobuhvatnije i ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih i svakoga. Šikaniranja, izbacivanja s posla, hapšenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo, nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su "proljećari" pobjegli iz zemlje, tako da je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih emigracija. Velikosrpske pretenzije nisu završile Velikosrpskim ideolozima nije bilo dovoljno što od 1945. ponovo vladaju cijelom Jugoslavijom pa 1986. godine donose Memorandum SANU-1, kojeg su izradili velikosrpski intelektualci – akademici. Temeljem tog dokumenta, velikosrpsko-četnički ideolozi planiraju svoj pohod iz programa stvaranja Velike Srbije, pa 1991. godine kreću u vojnu agresiju na Hrvatsku. Tada su u „Oluji“ polomili zube, ali ni polsije toga ne odustaju od svojih zločinačkih nakana. Da Srbi ni do danas ne odustaju od agresorskih namjere to su potvrdili Memorandumom SANU-2 iz 2011. godine, s tim da je ovaj akt prilagođen novim uvjetima. Program, strateški ciljevi i metode sadržani su u Memorandumu-2: 1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju 2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu 3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima 4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja 5. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem 6. Destabilizovati vlade susednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije 7. Pomagati otcjepljenje Republike Srpske 8. Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu 9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku. Dobrica Ćosić zvani Gedža, otac srbijanske politike druge polovine 20. vijeka. Tada je za beogradske novine rekao da su Srbi u 20. vijeku izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u 21. vijeku trebaju gledati kako se «u miru dobijaju izgubljeni ratovi». Ova Ćosićeva izjava postaje jasnija ako se dovede u vezu sa izjavom prof. Ljube Tadića, (oca Borisa Tadića Josipovićevog prijatelja), jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca, koji kaže: „Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gdje su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti.“ Pade posljednji komunistički bastion u Europi Nakon stoljetnih muka, tiranije i obespravljenosti hrvatskog naroda, pod velikosrpskom i komunističkom diktaturom hrvatski narod je 22. siječnja 2016. ugledao sunce slobode i demokracije. Kako, 18. studenog 1991. godine, nakon pada Vukovara, kada je vukovarska bolnica pala u ruke četničkih agresora, velikosrpsko-četnički ideolog, Vojislav Stanimirović reče: „pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru“. Tako bi danas mogli reći da je, nakon svih tiranija od 1918. godine, do današnjih dana, pao posljednji BASTION, posljednje uporište velikosrpsko-komunističke vlasti u Hrvatskoj, sa sjedištem u Banskim dvorima, ali i posljednje u demokratskoj Europi. Ta, velikosrpsko-komunistička vlast u kojoj je sjedilo 47% velikosrba, istaknuti mrzitelja Tuđmanove Hrvatske i svega što je stvoreno u Domovinskom ratu i što simbolizira hrvatski nacionalni identitet. Koliko su velikosrpski i jugokomunistički ideolozi, na čelu sa Zoranom Milanovićem, bili gensko-ideološki zatrovani antihrvatstvom to su posebno pokazali tijekom protekle četiri godine vladavine. Sve što je simboliziralo na hrvatstvo trebalo je zatrt. Kada su prije četiri godine ovi jugokomunistički ideolozi ponovo zasjeli u Banske dvore, hrvatsku javnost iznenadila je vijest o promjenama imena dotadašnjih ministarstava, pa nekadašnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi postaje Ministarstvo zdravlja, čime je zapravo izjednačeno onim institucijama Srbije i Bosne i Hercegovine, dok Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa postaje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. A već ranije su promijenili naziv iz „Hrvatski državni Sabor“ u „Hrvatski Sabor“. Kolika je bila ideološka sprega jugokomunista (od Račana do Milanovića) sa velikosrpskim ideolozima je pokazao Milanović koji je u svojoj Vladi imao 47% velikosrba. To je logično ako znamo da su za vrijeme Titine i Rankovićeve vladavine, zajednički progonili Hrvate, hrvatsku Crkvu na čelu s kardinalom Stepincem, zajednički činili zvjerstva nad hrvatskim narodom, pa su se i danas osjećali sigurniji u zajedništvu protiv Tuđmanove Hrvatske i svega onog što je stvoreno u obranbenom Domovinskom ratu. Zadnju slamku spasa jugokomunisti tražili su u okrilju antifašizma Komunistički režim i njegovi ideolozi, ponosili su se svojim zločinima, prikazivali ih kao herojske borbe, a istaknute borce - koljače kao narodne heroja. Kako je Vijeće Europe donijelo Rezoluciju 1481/2006., o potrebi osude zločina totalitarnih komunističkih režima, kojom snažno osuđuje zločine komunizma, pa su jugokomunisti promijenili dlaku i naziv, pa postali antifašisti. Naime, kako je antifašizam koji je apsolutno pozitivan u svakom smislu, pa ga nitko neće napadat, tako su jugokomunisti našli sklonište pod njegovim skutima. Međutim, malo su se prešli, jer njihov antifašistički plašt je jako proziran, pa nikako da sve svoje zločine prikriju. Pritom su zaboravili da su antifašisti bili i drug Staljin i Tito i Pol Pot. U laži su kratke noge, pa tako i našim jugokomunistima vire noge, jer antifašistički skuti su prekratki i prozirni da pokriju ogromne zločine Bleiburga, raznih križnih putova i Hudih jama i ostalih neznanih grobišta. Zašto se velikosrpsko-komunistički ideolozi boje istine Tko se boji ministra branitelja Mije Crnoje Ako ministar hrvatskih branitelja Mijo Crnoja izjavi da će se zalagat da se objavi Registar izdajnika i u skladu s tim podacima provede lustracija, je nešto što se može označiti kao najciviliziraniji postupak. On nije rekao da će provesti lustraciju na principu onih kojima je lustracija bila skidanje glava neistomišljenicima. Dakle, kod ovog registra izdajnika i lustracije neće ostati nikakvi tragovi masovnih stratišta i grobišta, kao što su ostajala na Bleiburgu, a ne daj bože u Hudoj jami i sličnim stratištima. Pa neće oni ni godinama čamiti u nekim logorima ili zatvorima kao Lepoglavi i Staroj Gradiški. Te veleizdajnike treba maknuti iz političkog života demokratske Hrvatske da svojom ideologijom ne zagađuju ovaj hrvatski prostor. Svaki građanin koji voli svoju državu u kojoj živi i onaj koji smatra da mu je Tuđmanova Hrvatska domovina, taj sigurno neće doći na nikakvu listu prozvanih. To će biti prošireni spisak, onih koje je već, za veleizdaju osudilo Hrvatsko nacionalno etičko sudište, kao na primjer Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Vesnu Teršelić i ostale ideološke zločince. Tko se boji ministra kulture Zlatka Hasanbegovića Tko se boji ministra kulture Zlatana Hasanbegovića, ako se prihvati posla koje mu nalaže funkcija da stvori kulturološki sustav primjeren nacionalnim interesima hrvatskog naroda, kako je to u svim demokratskim državama Europe (a ministar Predrag Šustar obrazovni sustav). Potom, da osigura ravnopravni pristup sredstvima javnog informiranja, posebno preko sredstava HRT-a, sukladno potrebama hrvatskog domicilnog naroda, što je do sada bilo nemoguće jer su ta sredstva informiranja u rukama velikosrpsko-komunističkih ideologa Gorana Radmana i Mirjane Rakić i ostale antihrvatske bratije. Uvesti demokratsko informiranje preko HRT-a onako i onoliko kako takvi sistemi nacionalnih televizija funkcioniraju u državama demokratske Europe. Da se maknu svih dužnosnici koji su na HRT-u i vode antihrvatsku politiku i propagandu, šire laži, pljuvali po nacionalnim vrijednostima Hrvatske, pljuju i omalovažavali Domovinski rat i hrvatske branitelje i sistematski provode antihrvatsku politiku, provodili detuđmanizaciju Hrvatske, veličali zločinca Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća i sve one trabante koji su na funkcijama s kojih su provodili takvu politiku. Novoj Vladi gospodina Oreškovića zadatak je da organizira demokratski ustroj obrazovanja i informiranja putem HRT-a, za što ta institucija i postoji.   Ivan Runje