'Tuđman nije bio nikakav desničar, on je bio dozirani nacionalist koji je predosjećao promjene, kojemu su uzori bili Tito, Krleža i Gošnjak, a emigracija strateška i financijska rezerva. Njegov glavni suradnik u početku bio je Manolić koji nije bio nikakav desničar i politiku je osjećao više od neupotrebljivih Mesića, Bilandžića i Vrdoljaka', rekao je to o Franji Tuđmanu bivši glavni urednik Večernjeg lista, Branko Tuđen, koji je izbliza svjedočio političkim događajima 90-ih godina i o tome napisao novu knjigu 'Tito-Tuđman-Hrvatska, 100 skica za portrete s političkog groblja'.

Branko Tuđen, nekadašnji glavni urednik Večernjeg lista, političkog tjednika Obzor i Sportskih novosti, izdao je ovih dana knjigu 'Tito-Tuđman-Hrvatska, 100 skica za portrete s političkog groblja' u kojoj donosi svoje viđenje odnosa Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana, ali portretira i više od 100 najistaknutijih političkih ličnosti Hrvatske i bivše Jugoslavije. Knjiga se bazira na uspomenama sa njegovih druženja s vodećim političarima, intervjuima i bilješkama koje je godinama prikupljao. U tim je razgovorima i druženjima došao i do brojnih saznanja na temelju kojih je i analizirao odnos između prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i Josipa Broza Tita za kojeg tvrdi da mu je bio uzor. Tuđen je o Tuđmanu govorio bez ustezanja, a analizirao je i njegove odnose s najbližim suradnicima. O svojim odnosima političkim moćnicima Tuđen je pisao i u knjizi 'S političarima u četiri oka, dnevničke bilješke glavnog urednika' koju je izdao prije šest godina.

Koja je razlika u osvrtu na predsjednika Franju Tuđmana u vašoj prošloj knjizi 'S političarima u četiri oka' i nove knjige 'Tito-Tuđman-Hrvatska, 100 skica za portrete s političkog groblja' - što novog donosite u ovoj knjizi o Tuđmanu?

Ono su bili izvaci iz mojih dnevnika i u neku ruku najava što se kod mene krije, a ovo su zaključci i sinteze izvođeni u više od dvije godine studioznog proučavanja i uspoređivanja onoga što sam znao i doživio. Poslije odlaska iz aktivnog novinarstva mogao sam potpuno izraziti ono što sam u duši uvijek bio: politički agnostik i skeptik, nikako politički vjernik. Ja sam pretpostavljao, zapravo se pripremao, da će mi se takva prigoda jednom u životu ukazati, zato sam se s političarima družio, ali ne i prijateljevao, nisam se prodavao za diplomatske položaje, niti dopisnička mjesta, promatrao ih u različitim prigodama, razgovarao, objavljivao intervjue i što je najvažnije snimao njihove psihološke portrete i zapisivao ih.

Kakav je onda po vama psihološki profil Franje Tuđmana, kakav je on bio kao čovjek?

Tuđman je bio neograničeno ambiciozan, volio je život na visokoj nozi, slast i ugode položaja na vlasti i druženja s poznatim osobama. Volio je dobre hotele, predstavljanje znanstvenikom, sveučilišne katedre i cijenio akademike i ljude s doktoratima. Bio je politički sposoban i državnički odlučan, ali za političara katkad naivno neoprezan i previše sujetan.

Ističete da je Tuđman zapravo bio zabrinut zbog ulaska u EU, iako je javno proklamirao podršku euroatlantskim integracijama. Čega se najviše bojao?

U socijalizmu, u vrijeme Jugoslavije bilo je puno pametnih i učenih Hrvata koji nisu bili zločinci, ali nisu bili ni pristaše neovisne Hrvatske po svaku cijenu jer to nije bilo izvedljivo i trebalo je pričekati da dva bloka, Istočni i Zapadni, naruše svoju ravnotežu na mnogo važnijim pitanjima nego što je to bio opstanak Jugoslavije, koja je u većoj mjeri bila rezultat globalne nagodbe nego antifašističke borbe. Hrvatska nikada nije bila samostalni činitelj, nego privjesak, kao što je i danas i valjalo je čekati globalnu prigodu. Tuđman je bio istinski pobornik opravdane težnje Hrvata za svojom državom bez srpske manjine kao državno utemeljiteljske i smislu da su njihova upravljačka prava kao da ih je 50 posto. I neosporni pobjednik političke i oružane borbe osim u Bosni. Sumnjao je u opstanak Bosne i Hercegovine i Europske unije. Bojao se da se Unija s vremenom ne centralizira i Hrvatska izgubi državnost i postane europska pokrajina. Posebno se plašio zavičajnih razlika i suprotstavljenih mentaliteta o čemu je jako vodio računa.

Generalno se može reći da desničari danas u Hrvatskoj veličaju Tuđama, a mrze Tita, i obratno, da ljevičari više vole Tita, dok Tuđmana prikazuju samo u negativnom kontekstu.

Smiješno je koliko ljudi ništa ne shvaćaju, koliko se „grabe“ za jednu, drugu ili treću povijesnu ličnost, pronalazeći u njima neke svoje ideale, a zaboravljaju da oni nisu bili idealni i da su živjeli u različitim povijesnim okolnostima, pa su njihova djela često neusporediva i teško se mogu preslikati na današnjicu. Zgrozim se kad o Tuđmanu govori Karamarko i poziva se na njegovo učenje. Pa on o njemu nema pojma. Koliko su puta razgovarali i o čemu? Usudim se reći, nasamo nikada. Tuđman nije bio nikakav desničar, on je bio dozirani nacionalist koji je predosjećao promjene, kojemu su uzori bili Tito, Krleža i Gošnjak, a emigracija strateška i financijska rezerva.

Je li Tuđman vjerovao ljudima kojima se okružio odnosno u koga je imao najviše, a u koga najmanje povjerenja?

Njegov glavni suradnik u početku bio je Manolić koji nije bio nikakav desničar i politiku je osjećao više od neupotrebljivih Mesića, Bilandžića i Vrdoljaka. Kada je stigao Šušak s novcima, a ne mogu reći da Tuđman nije bio 'srebroljubac', poklopilo se nekoliko okolnosti. Manolić i Šušak se nisu mogli podnijeti iz ideoloških razloga, Šušak je upravljao blagajnom i trgovinom oružjem, prihvaćao je Tuđmanove ideje o Banovini u Bosni, Manolić se poćeo osjećao zapostavljenim, jer se i Tuđman pribojavao njegovih ambicija. Mesić nije bio ozbiljan partner, a tu je bilo i još nešto. Kada je nakon hrvatskog kraha u Bosni moralo doći do hrvatsko-muslimanske federacije i kada je na američki pritisak morao otići Mate Boban, Manolićevci su pomislili da je vrijeme da i Šušak ode, krenuli su, ali su se prevarili jer tako nisu mislili u Washingtonu. Kada je Šušak umro stalni dopisnik Večernjeg lista iz SAD Vladimir Goos prenio je te večeri izjavu Roberta Gelbarda, Clintonovog izaslanika za bivšu Jugoslaviju, vrlo važne osobe za tadašnju hrvatsku situaciju: 'Na Šuška smo se mogli uvijek osloniti'.

Kakav je bio Tuđmanov odnos prema Titu prije, a kakav poslije njegove smrti? Rekli ste da je Tuđmanova ideja bila prenijeti Titove posmrtne ostatke u Kumrovec.

Titu je Tuđman bio uzor - meni je znao reći da je bio maher. Ali to pred desničarima i javnošću nije često ponavljao jer se bojao da ne izgubi njihovu podršku i naruši ravnotežu u stranci, iako je poslije pojave bolesti ona narušena. Tuđman nije mnogo govorio o svojim partizanskim danima, barem ne preda mnom. Samo jednom je reko da se zbog neke nepravde namjeravao ubiti. Nerado je komentirao i ustaše. Pevelića se odrekao u uvodniku Ustava. Jedino bi govorio o Titu, katkad o Krleži i Gošnjaku, a uvijek loše o Bakariću. I Bakarić je povijesna ličnost jednog vremena, i ne bez zasluga, a Tuđman ga nije volio jer je u jednom trenutku odlučio o njegovoj sudbini. Pokušao sam iskoristiti i s njime o tome razgovarati, ali ni to nije volio. Cijenio je Marka Belinića, a ja tada nisam znao da ga je 1942. godine primio u partiju. Tuđman mu je uzvratio generalskim činom hrvatske vojske. Jednom sam ga pitao zašto ne vrati Titove posmrtne ostatke u Kumrovec, jer sam znao da je to njegova zamisao. Opet je mahao rukama i poluglasno dodao - i Jovanku koja je u Beogradu živjela u kućnom pritvoru.

Dio javnosti danas protestira zbog toga što Josip Broz Tito ima jedan od najljepših trgova u Zagrebu. Kako vi gledate na to?

Što reći o Ljudevitu Gaju kojega su teorije o ilirskom etničkom jedinstvu, o Hrvatskoj kao južnoslavenskoj Toskani i Srbiji kao južnoslavenskom Pijemontu doživjele slom? Doduše ulica i trgova s njegovim imenima ima i previše, ali zar ih ukinuti? On je neosporno bio povijesna ličnost i njega dirati bila bi katastrofa. Meni je neshvatljivo da jedan Hrvoje Hitrec - uz ostalo neuspjeli direktor televizije i redaktor u Sportskim novostima - traži uklanjanje Titova imena s najljepšeg zagrebačkog trga i da se Tuđman tako teško probija na zagrebačke ulice. Ljudi koji ništa ne znače odlučivali bi o povijesnim pitanjima. To je na žalost činjenica naših ideoloških i zavičajnih podvajanja. Hrvatski narod je mali i naivan.

Često se govori o '200 bogatih obitelji koje je stvorio Tuđman'. Jeste li u knjizi opisali neke od političara koji spadaju u taj krug?

Ja s Tuđmanom nisam razgovarao o pretvorbi i privatizaciji nego o politici. Patio sam nad sudbinom Večernjeg lista koji je bio pojam još u socijalizmu i kojega su tuđmanovci 'prodali', a na to nisu realno imali pravo. Večernji list je nastao na žuljevima nekoliko generacija zaposlenika, a ne na inozemnim kreditima poput Tvornice umjetnih gnojiva u Kutini. Zaposlenici nisu dobili mogućnost da ga privatiziraju. Sramno je pismo Miroslava Tuđmana 26. veljače 2008. godine tadašnjem direktoru Styrije Horstu Pirkeru kojim traži čistke. Njemu je bilo sasvim nevažno da je Styrija u Večernji list uložila 23 milijuna eura, a ubrzo izvukla 130 milijuna i da je tome kumovala demokratska vlast u Hrvatskoj. Negdje u to vrijeme jedan mi je pametnjaković rekao: ti ne znaš što je kapitalizam; to je profit pod svaku cijenu. Dobro, rekoh da li to podrazumijeva i pljačku?

U vrijeme Tuđmanove ere Večernji list je zapravo slovio za režimsku novinu. Kako je Tuđman točno utjecao na uređivačku politiku?

Što smo dalje od toga vremena to je jasnije koliko je to banalno i nevjerodostojno tumačenje. Svaki novinar toga doba koji nije radio u Večernjem listu može se smatrati oštećenim; u materijalnom smislu, u čitanosti, pa i u slobodi, ako se uzme u obzir i povijesno razdoblje i usporedi s današnjim slobodama. Jutarnji list nastao je u Pašalić-Pavić-Kutlinoj kuhinji - to se barem danas zna - i to tako da je Večernji bio prebačen na lošiju tiskaru u Žitnjak da bi se izgradila nova za Jutarnji. Osim toga Jutarnji list je preslikao uređivačku koncepciju Večernjeg lista pa čak i nagradnu igru. Pavić, Wruss i splitski Feral Tribune koji je Pavić kasnije financijski spašavao, širili su tezu o demokratskom, liberalnom, neovisnom i modernom Jutarnjem listu i konzervativnom, nazadnom, desničarskom i za umirovljenike napravljenom Večernjem listu. Čitatelji su rekli drukčije. Bili smo najbolji i najprodavaniji, i s obiljem boljih rezultata nego danas, u 'demokraciji'. Wruss je bio dobar magazinski urednik, ali o uređivanju dnevnih novina nije znao i nisam ga se bojao, niti mi se ikada približio. Poslije se Šoškić direktor kod Pavića želio riješiti Wrussa i postaviti mene, ali Pavić nije dao.

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE