Anto Baković (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) bio je hrvatski katolički svećenik, hrvatski domoljub, više puta robijaš u komunizmu, publicist, novinar, reformator i demograf. Nadasve, bio je vizionar boljeg i prosperitetnijeg hrvatskog društva i države.

Rođen je 1931. godine, u Goraždu na rijeci Drini kao sedmo dijete u dobrostojećoj obitelji. Osnovnu školu završio je u Goraždu. Kao dijete živio je u rodnom Goraždu, na samoj rijeci Drini i tako postao svjedok mučeništva Drinskih mučenica. Izuzetno se istaknuo u promicanju sjećanja na četničke zločine počinjene nad njima. Nakon višegodišnjih ispitivanja, traganja, bilježenja i prikupljanja podataka na 49. godišnjicu stradanja sestara mučenica, godine 1990. don Anto je predao javnosti knjigu „Drinske mučenice”, a njegovim zalaganjem HRT je snimio istoimeni dokumentarni film „Drinske mučenice”.

Srednju školu pohađao je u Sarajevu, teološki studij u Ljubljani, a u Đakovu  je 29. lipnja 1959. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Kao student bogoslovije pozvan je na služenje vojnog roka u JNA.

Pri kraju vojnog roka, osuđen je na izdržavanje zatvorske kazne s prisilnim radom u vremenu od četiri godine, jer je odbio oblatiti kardinala Alojzija Stepinca kao zločinca. U zatvoru u Nišu, doživio je torturu batinanja kroz tri dana, do duboke nesvijesti, kome i prividne smrti. Nakon izlaska iz zatvora nastavio je i završio studij teologije. Za svećenika je zaređen 1959. godine. Kao bogoslov, a kasnije i svećenik, proveo je 10 godina robijanja u 7 jugozatvora. Godine 1962. Rankovićev je policijski režim pomilovao dio robijaša u KPD-u Zenici, no ne i Slavka Miletića, Tomislava Vidovića, Andriju Radoša, Antu Bakovića i Vinka Vicu Ostojića. 

Po izlasku iz zatvora, po nadležnom biskupu raspoređen je i djelovao u župama Kaknju, Korićanama, Janjevu na Kosovu i u Maglaju.

Na prvoj župi, u Kaknju, kao mladomisnik školske godine 1959./60. okuplja na vjeronauku nekoliko stotina djece i mladeži. Biva kažnjen jednim mjesecom zatvora, ali i protjerivanjem iz Kaknja. O tome je napisao knjigu Druže pope, u ime zakona – izlazi iz groba (2011.).

Na drugoj župi, u Korićanima, na Vlašić-planini, osuđen je na šest godina strogoga zatvora zbog karitativnoga rada, školovanja nadarenih đaka i liječenja bolesne djece. Sjećanje na te zatvorske dane opisao je u knjizi Titov robijaš br. 8986 (2016.).

Po izlasku s druge robije biva udaljen iz Bosne te odlazi na Kosovo, gdje mu biskup Čekada dodjeljuje župu Janjevo. Ondje radi na buđenju nacionalne svijesti kosovskih Hrvata, te u tu svrhu obnavlja veze Janjeva i Dubrovnika. I u Janjevu je kažnjen s dva mjeseca zatvora. U Janjevo je došao nakon što je protjeran iz BIH, jer je bio nepoćudan režimu zbog predanog i sustavnog svećeničkog rada, koji nije podređivao primjedbama i zahtjevima lokalnih komunističkih vlasti. U toj kosovskoj zabiti osnovao je dječji zbor “Bijeli anđeli”, koji je postao poznat u cijeloj bivšoj državi. Iako u teškoj neimaštini i siromaštvu, u Janjevu je izgradio župni pastoralni centar zvan „Konak“. Osnovao je i “Katon” (Katolički ton) te snimio i izdao dvadesetak singlica – gramofonskih ploča sa stotinjak pjesama pod nazivom “Duhovne hrvatske pučke pjesme”. Zbog takvog naprednog vjerskog i domoljubnog rada opet je osuđen na zatvorsku kaznu.

Nakon povratka sa odsluženja kazne, raspoređen je i djelovao je u župi Maglaj, gdje je izgradio svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Snimio je Bibliju u kasetama, prvo zvučno izdanje Biblije na hrvatskom jeziku. Prestao je sa službovanjem u toj župi 1983. godine, kada je umirovljen zbog bolesti. Hrvat rođen na Drini, službujući po Bosni i Kosovu, don Anto Baković rano uočava potrebu revitalizacije hrvatskog nacionalnog bića i opasnost demografskih gubitaka hrvatskog nacionalnog korpusa, te se od 1983. godine vizionarski bavi pitanjima hrvatske pronatalitetne politike.

Na Prvom općem saboru HDZ-a, u veljači 1990. godine, don Anto je po izričitoj želji predsjednika Franje Tuđmana održao referat o demografskom izumiranju hrvatskoga naroda. Od tri rezolucije usvojene na tom saboru, don Anto je autor dviju rezolucija s kojima se išlo na izbore i pobijedilo. Početkom rujna 1991. godine, u svojoj 60. godini života, kada je buknula oružana pobuna Srba u Hrvatskoj, javlja se dragovoljno u Hrvatsku vojsku. Raspoređen je u ekipu Glavnoga stožera koja je te jeseni obilazila sva ratišta od Osijeka do Dubrovnika. Za svoj udio u Domovinskom ratu dobio je od predsjednika Tuđmana tri državna odličja. Slobodno možemo reči da don Anto Baković spada u avangardu vrlo rijetkih prvaka HDZ-a, onih iskrenih, poštenih, domoljubnih, bez kalkulacija i osobnih interesa. Njegov je interes bio i ostao na načelima dr. Franje Tuđmana: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.“ Nažalost, u kasnijim godinama, nastupom Sanaderove i Kosoričine kvazi-hdz politike, ostaje duboko  povrijeđen i razočaran. Shvatio je da ta politika nije ona hrvatska politika koja donosi dobro Hrvatskoj, kakvu je on sanjao.

Don Antu Bakovića upoznajem iz samih početaka ’90-tih godina kad je imenovan pomoćnikom ministra u novoosnovanom Ministarstvu obnove (31.12.1991.). Ministar je bio Slavko Degoricija, a don Anto Baković je bio zadužen za odjel moralne, duhovne i demografske obnove. U to vrijeme češće smo se nalazili na kratkim stankama u saborskom restoranu i izmjenjivali razmišljanja o trenutnoj političkoj situaciji, uglavnom usredotočeni na potrebe duhovne obnove, demografije i hrvatskog iseljeništva. Don Anto nije dugo ostao pomoćnik ministra, ubrzo je dao ostavku, zbog neprihvaćanja njegovih demografskih programa i uskraćivanja financija. Često je znao spomenuti – „vodim obnovu sa nula hrvatskih dinara“, tako to nije moguće“.  

Povodom njegove smrti elektronički medij Hrvatski fokus https://www.hrvatski-fokus.hr/2017/01/10452/ u svezi njegovog kasnijeg samostalnog rada i djelovanja je zabilježio:

Godine 1993., razočaran u tadašnju hrvatsku državnu populacijsku politiku koja nije ozbiljno prišla demografskoj obnovi, osnovao je Hrvatski populacijski pokret. Objavljuje knjigu programskih načela, dokumenti i statut pod naslovom „Hrvatski populacijski pokret“ (1993.). Zatim je osnovao i Pronatalitetni pokret „Jedno dijete više” koji je vodio do 2015. godine, kao nevladinu i nestranačku udrugu te započeo svoj samostalni apostolat demografske obnove u hrvatskom narodu. Unutar pokreta osnovao je i list „Narod“ koji je izlazio od 1994. do 2013. godine. Punih je 20 godina vodio i Apostolat ljubavi „Jedna obitelj više“ te okupljao momke i djevojke u zrelijoj životnoj dobi potičući ih na brak. Vezano uz taj apostolat, izdao je vrlo potresnu knjigu Ostaje li Hrvatska bez majki (1994.). Osim te knjige, autor je još dviju knjiga iz demografije: Za jednu bolju Hrvatsku (2005.) i Hrvatska demografska čitanka (2008.).

Dana 23. svibnja 2009. u Zagrebu je održano Savjetovanje Hrvatskog pronatalitetnog pokreta, inicijativom don Anto Bakovića – kako zaustaviti demografski pad! U dvoranu Vijenac na Kaptolu pozvani su svećenici, biskupi, političari, demografi… Odaziv je bio vrlo slab, a bio je iznijet niz konstruktivnih prijedloga, kako poboljšati demografsko stanje u Hrvatskoj. Na Blagovijest 2009. godine, započeo je trogodišnji projekt Demografski preporod Hrvata s 25 ideja i programa kojima se želi spasiti Hrvate od izumiranja. Misao vodilja te inicijative bila je: Nema opstanka Hrvata bez demografske obnove, a nema demografske obnove bez duhovne obnove!

Sve je to ostalo mrtvo slovo na papiru, ponajviše zbog nezainteresiranosti političara, ali i Crkve koja nije prepoznala „glas koji viče u pustinji“. Nažalost, don Antu Bakovića, zbog njegove „tvrde i opore“ istinite riječi, mnogi nisu voljeli ni u Banskim dvorima ni na Kaptolu. Antifa mediji su jedva dočekali dobiti priliku za izrugivanja, vjerski mediji su se oglušivali i svog svećenika vizionara ignorirali. Danas smo nažalost tu gdje jesmo – nad demografskim ponorom, koji su pripremili, Sanader, Kosor, Milanović…, političari bez vizije, bez strategije i bez primarnih nacionalnih interesa. A Crkva umjesto da poslije posljednjeg popisa stanovništva gromoglasno zagrmi, mlitavo i dalje šuti. Jedino se čuju već onemoćali glasovi svećenstva iz susjedne Bosne i Hercegovine.   

Don Anto Baković, pokrenuo je i uređivao list mjesečnik „Narod“, glasilo za demografsku obnovu i duhovni preporod, koji je izlazio od 1994. do 2013. godine. Osim što don Anto Baković napisao knjige: “Za jednu bolju Hrvatsku”, “Hrvatska demografska čitanka”, “Jedno dijete više”, “Programska načela Hrvatskog populacijskog pokreta”, “Ostaje li Hrvatska bez majki”, koje sve svojim naslovima navješćuju i svoj sadržaj napisao je žrtvoslove  “Drinske mučenice”. U osobnoj audijenciji, kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i don Ante uručili su knjigu sv. Ivanu Pavlu II. Kad ju je papa prolistao rekao je: „Pa ja sam to već pročitao. Drinske mučenice su zrele za oltar. Obavite sve što treba u biskupijskom procesu i ne ćete dugo čekati na beatifikaciju.”

Potom je don Ante objavio “Dječak s Drine” (autobiografija), “Svećenici – žrtve rata i poraća” te Hrvatski martirologij XX. stoljeća, koje sve od reda ukazuju na hrvatske gubitke duhovnog vodstva. Na enciklopedijskom izdanju “Hrvatski martirologij XX. stoljeća” radio je 17 godina. Na 1100 stranica iznio je dokumentirane podatke o 664 mučenika Crkve u Hrvata za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća. To velebno djelo je njegovo i životno djelo. 

Zlatnom misom 12. srpnja 2009. godine, don Anto Baković proslavio je 50 godina svećeništva u Zagrebu u crkvi sv. Jeronima. Zahvaljujući na čestitkama i velikom odazivu vjernika na slavlje, don Ante poručio da nema spasa Hrvatima bez demografske obnove, a demografske obnove bez moralne obnove. Danas se njegove prosudbe nažalost pokazuju više nego točnima, a tada kad se je još nešto moglo učiniti aktivni političari, neki svećenici i biskupi, pa čak i demografi su ga ignorirali i smatrali nekompetentnim i podcjenjivali ga.  

Dana 24. rujna 2011. u dvorani Zetra u Sarajevu, pred više od 30-tak kardinala, nadbiskupa i biskupa Drinske su mučenice podignute na čast oltara. Na koncelebriranoj misi nazočio je i jedini živući svjedok tog događaja, četničkog zločinačkog pokolja, don Anto Baković, koji je svojim pisanjem i objavom knjige Drinske mučenice i Dječak s Drine, zapravo najviše doprinio da se taj zločin ne zaboravi. Knjiga Drinske mučenice prevedena je na sedam svjetskih jezika i papa Ivan Pavao II. pročitao je knjigu još i prije prijedloga za beatifikaciju.

Nažalost, iako prisutan na istaknutom mjestu za vrijeme obreda beatifikacije don Anto Baković tijekom mise nije nažalost niti jednom spomenut. To je ostavilo doista opor osjećaj i kod samog don Ante, kao i kod onih njegovih prijatelja koji su ga cijenili i dobro poznavali njegove enormne zasluge. To je propust koji se nije trebao dogoditi, ali don Anto je bio već u životu naučen primati takve nazaslužene udarce. 

Don Anto Baković preminuo je 26. siječnja 2017. godine u svećeničkom domu u Zagrebu, te je  pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Ostat će zapamćen njegov nemjerljivi doprinos hrvatskom narodu promicanjem natalitetne politike i suočavanja sa svim totalitarnim režimima dvadesetog stoljeća, a na izuzetan dokumentirani i optužujući način obračun s komunizmom, čija je žrtva i sam bio, čak u nekoliko navrata. 

No od časa njegove smrti i pripreme pokopa, nastavlja se don Antina posthumna epopeja obezvrjeđivanja. Veliki i zaslužni ljudi, koji su svoj život ugradili za Domovinu zaslužuju da im država i grad osiguraju pristojno ukopno mjesto, dostupno i počasno, bez muke za pronaći posjetiteljima groblja Mirogoj. To se očekivalo. Bilo je rečeno da će don Anto Baković biti pokopan u Aleji velikana, jer da je tako dogovoreno s Uredom gradonačelnika. Sam Milan Bandić došao je na sprovod i posmrtno govorio. Nakon hvalospjevnih govora izaslanika i oproštajnih pisama vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, i kardinala Josipa Bozanića, te drugih uglednika iz politike, očekivalo se da će pogrebna povorka krenuti prema sjevernom dijelu Mirogoja gdje se pokapaju velikani. No, to se nije dogodilo. Kreće se na glavni ulaz, pa tinja nada da je grob priređen vjerojatno u glavnoj aleji. No, ne, ni to. Uskoro, gle jada i čemera! Pješačimo dosta daleko prema južnoj strani groblja Mirogoj, sve do polja 62A. Tu u sredini polja, jedan od onih konfekcijskih gradski grobova, napuštenih pa obnovljenih, koje Uprava Mirogoja pokušava skupo prodati, pa kad ne uspijeva, dodjeljuje nekom tko je suglasan da tako što badava prihvati. Tužno i žalosno, tko god da je to s Upravom groblja dogovorio, prihvatio i potpisao.

Tri godine poslije pokopa, nitko o grobu don Anto Bakovića više ne zna gdje se nalazi, ni ne brine. Ne zna se tko je korisnik groba, a taj zakonski ovlaštenik, očito ne kani na grob upisati apsolutno NIŠTA. Grob ostaje 3 godine s praznom nadgrobnom pločom, bez imena, godine rođenja i smrti. Pronaći grob don Anto Bakovića na Mirogoju postaje nemoguća misija, čak i za one koji bolje poznaju Mirogoj. Ime don Anto Bakovića, ne nalazi se niti na mirogojskom popisu zasluženih velikana…

Poslije tri godine od pokopa, ne mogavši više to trpjeti, nađe se neki pojedinac i obilježi grob naljepnicom. I nakon godinu dana naljepnica izblijedi, nakon dvije godine postane posve loša. Pa naravno, da se zato imena pokojnika od pamtivijeka klešu u kamenu. No, ne i na grobu don Anto Bakovića. Ovdje, apsolutno ništa, samo nebriga. Eto, to smo mi Hrvati, rodbina i susjedi, koji lakomo posežemo za materijalnom ostavštinom, a za trajno sjećanje i u čast hrvatskog velikana – nismo mu spremni ni ime uklesati, ni prašinu s groba obrisati.

Dragi don Anto, prijatelju,

Hvala ti što si zadužio hrvatski narod, makar samo rijetki znaju cijeniti tvoje velebno životno djelo. Trebalo bi dodati POČIVAJ U MIRU, no ne mogu to prijatelju, jer su te mnogi odmah poslije pokopa zaboravili. Žalosna im i jadna majka.

Oprosti mi prijatelju, nisi ni Ti šutio, ne mogu ni ja! Netko mora kriknuti da takav nemar nisi zaslužio.

Damir Borovčak

o 5. obljetnici smrti

Misa zadušnica služiti će se u srijedu 26. siječnja u 8:00 sati u župnoj dvorani Sv. Marije, Kaptol br. 3, Zagreb.

Autor: Damir Borovčak, ekskluzivno za povijesno obrazovni portal Komunistički zločini