TUŽNA ISPOVIJED HRVATSKOG BRANITELJA

Državu ne okrivljujem nizašto, jedino mi je žao što svojoj djeci ne mogu ništa priuštiti ŽELJKO RIBIĆ ŽIVI U BARACI BEZ PROZORA I VRATA NA POLIGONU C Dozlogrdilo mi je, dođe mi da se ubijem i prekinem već jednom ovu svoju agoniju - priča mi branitelj kojeg je život, očito je, doslovce satrao. Moram priznati da mi nije bilo svejedno razgovarati sa Željkom Ribićem, iako mi je čovjeka bilo izuzetno žao što se bez “banke” u džepu potuca od kolodvora do konačišta “vile promaja” na poligonu C (barake bez prozora i vrata na Brijestu, mjesta odakle se nekada pucalo po Osijeku i gdje je noćivao cijele zime). I dok sam slušao njegovu priču, povremeno sam bacao pogled na njegove ruke - da neće odnekud izvaditi kakvu bombu pa “zašikati” i sebe i mene i fotografa koji je gutao knedlu u grlu zbog čovjekove teške sudbine i onoga što je morao slikati. Ležaj od starog sanduka u baraci zloglasnog Poligona C jedino je, uz nešto malo socijalne pomoći, ali i mnogo straha od budućnosti, što Željko može reći da je još njegovo. Agonija tog pripadnika 3. gardijske brigade, u kojoj je proveo sedam godina nakon što je prošao i kroz druge brigade, nije počela odjednom, već traje neko vrijeme pa mu je stoga u pomoć pritekao predsjednik Željko Vrselja sa svojom Udrugom veterana i pripadnika 3. gardijske brigade Kune da ga ošišaju, okupaju i smjeste na toplo i da ne počini glupost i postane još jedan u nizu onih koji su digli ruku na sebe. Privremeno ga je Vrselja odmah nakon našeg susreta odveo kući k svojoj staroj majci. No, Željku treba i posla i druge pomoći pa mu se dobre duše mogu javiti na telefon 091/761 55 93. A nesretna priča počinje onog dana kada mu je kuća izgorjela na IPK-ovoj pustari i sve brzo krenulo nizbrdo. Troje mu je djece otišlo sa ženom k njezinoj rodbini, a Željku, umjesto da mu susjedi priteknu tada u pomoć i donesu materijala da popravi kuću, “opaljetkovali” su zgarište pokravši cigle kako bi si od njih sazidali pušnice… - Nije ostalo ništa od kuće. Kći mi kaže: 'Ja bih ti, tata, čistila i kuhala. Bila s tobom cijelo vrijeme radije nego da izađem s prijateljima u kafić.' Rado bih i ja to sve, i s njom nekamo išao na čaj i sok, kolače… Ali, sramota me, nemam novca. Nemam ni posla, a kamo da kćer uopće i dovedem? Dijete ovdje može dobiti jedino zarazu - priča Željko dok pakuje ostatke pljesnivog kruha za bratova psa. - Ostalo mi je malo kruha, a i pas mora jesti. Podijelit ćemo. Brat Ivica živi nedaleko od Poligona, nema ni on posla, a nema ni mjesta gdje bih se i ja mogao 'zavući' na toplo jer kuća mu je mala i za njegovu obitelj - kaže. - Ne psuješ državu? Mislim, osjećaš li se zaboravljeno, napušteno…!? - zapitah. - Ne! Za nju sam se borio i ne želim prigovarati. Nije mi država ništa kriva. Jedino mi je žao što ne mogu djeci priuštiti mnogo više od ovih mojih 800 kuna socijalne pomoći. Radije otkinem od svojih usta da bih sačuvao za kćer i ostale - odgovara Ribić. Zato se on radije najede otpadaka ugostitelja nedjeljom s autotržnice. “Bude tamo oko kanti i ostataka janjetine na kostima pa 'uživam'. Pomogne mi i Štefica Čučak i dobri ljudi iz Rijeke ljubavi”, tužno priča Željko pokazujući nekoliko pljesnivih dokumenata koje nosi kao svetinju u džepu jer svjedoče o njegovu sudjelovanju u danima hrvatskog ponosa i slave ratnih godina. Istina je da sam se malo duže skanjivao napisati priču ovog dobričine, znamo da takve sudbine bole i nerado ih se prisjećamo, ali one su naša svakodnevica i bit će ih još najmanje stotinjak jer Vrselja je načinio popis najkritičnijih branitelja koji žive u neljudskim uvjetima, gladni bolesni…, kojima je odlučio riješiti probleme, a o tome ćemo još pisati u sljedećim brojevima našeg lista kako bi im se javile neke dobre duše i pomogle da ponovno stanu na noge i nastave dostojno živjeti. Darko PEJIĆ/Glas Slavonije