
Petar (1958.) najstariji je od braće, srećom nije ranjen | Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
– Imali smo zadarsko zaleđe kao na dlanu. Odozgo sam gledao teške bitke, pa i svoju trojicu braće o čijoj sudbini nisam znao ama baš ništa. Sve dok do mene nije stigla strašna vijest o pogibiji sve trojice...
Ivica Glavota bio je pripadnik SJP BATT | Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Pokošen sa 27 metaka A u podnožju planine na području Paljuva 4. gardijska brigada odbijala je snažni napad, s njima i braća Glavota. Najmlađi, tada 24-godišnji Mario, zapovjednik satnije 3. bojne, na ulaznim vratima kuće pretvorene u stožer pao je pokošen sa 27 metaka iz automatske puške. Nepunih 500 metara dalje drugi brat Zdravko, satnik iz Oklopne bojne, u borbi je pogođen gelerima u pluća pa prebačen u zadarsku bolnicu gdje se nekoliko dana borio za život. Treći brat, naš sugovornik Ivica Glavota, i sam je ranjen u glavu krhotinom granate ili pak stijene, ne zna ni sam, pa je tek po dolasku u bolnicu doznao da vijest o pogibiji trojice braće ipak nije bila posve točna. Na žalost, ona o Marijevoj smrti nije bila samo glasina. Četvrti, jedini neozlijeđeni brat Petar njegovo je beživotno tijelo istog dana odvezao roditeljima u Imotski.
Pripadnik 4. gardijske brigade Zdravko Glavota (1964.) teško je ranjen u Paljuvu | Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
I opet bi isto – Najstariji je kući vratio onog najmlađeg. Otac i majka bili su shrvani bolom, ali sretni što ta vijest o pogibiji trojice sinova, koja je stigla i do njih kao i do mene, nije bila istinita. Tjedan dana kasnije ranjeni brat Zdravko doslovce je pobjegao iz bolnice, još sav u ranama, i otišao našem bratu na grob, kada mu već nije mogao biti na pogrebu – kaže Ivica. Cijela tragedija njegove obitelji dogodila u jedan jedini dan, tog 27. siječnja 1993. godine. Četvorica braće u obranu su krenula među prvima, oni koji su se uspjeli izvući kažu da bi opet učinili isto. Bratova pogibija dala im je snage izdržati u odori do posljednjeg dana rata.