Tijekom ratne 1992. godine, bio je rujan, skupina slovačkih speleologa se zaputila na Velebit. Njihova ekspedicija pokazala se iznimno uspješnom. U strogom rezervatu Hajdučki i Rožanski kukovi, šest kilometara južno od meteorološke postaje na Zavižanu, otkrili su jamu koja će postati svjetski poznata u speleološkim krugovima.
Uostalom, radi se o četraestoj najdubljoj jami na cijelom svijetu, dubine je 1431 metara. Doduše, tada još nisu znali da će biti toliko duboka, došli su do dubine od “tek” 240 metara, a do novih spoznaja došlo se tek kasnijim istraživanjima .
Jama tada nije imala ni ime, a dobila je po jednom posebnom čovjeku, hrvatskom branitelju i speleologu Ozrenu Lukiću – Luki koji je poginuo te 1992., 14. srpnja.
Srpski diverzanti su mu oduzeli život
Ozren je poginuo u diverzantskoj akciji srpskih paravojnih snaga. Tijekom ljeta 1992. neprijateljski vojnici su se s Velebita sve više spuštali prema teritoriju koji su kontrolirali hrvatski vojnici, a u jednoj od tih akcija, u blizini Malovanskog jezera, ubili su mladića koji je napunio tek 27 godina.
Ozren, prijatelji su ga po prezimenu zvali “Luka”, bio je Zagrepčanin, a u radom je gradu završio osnovnu i srednju školu. Još kao mladić postao je veliki zaljubljenik u speleologiju, sa samo 14 godina postao je članom speleološkog odsjeka Hrvatskog planinarskog društva “Željezničar”. Kasnije, 1990. godine, diplomirao je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, a svoju ljubav pretočio u struku – prvo kao vanjski suradnik Instituta za geološka istraživanja, a potom, od 1988. godine, i na Hrvatskom prirodoslovnom muzeju.
Unatoč mladoj dobi, iza sebe je imao brojna speleološka istraživanja te je bio na glasu kao ponajbolji hrvatski speleolog, bio je i speleoronilac i član Gorske službe spašavanja. Od 1991. počinje raditi na Institutu za geološka istraživanja, planira tada i odlazak na postdiplomski studij, no sve prekida rat.
Sa svojim kolegama, okupljenima oko alpinista Jerka Kirigina, Luka se priključuje Planinskoj satniji Velebit. Bili su to mladići koji su svoja znanja i vještine spremno stavili za obranu Hrvatske i svog Velebita koji su neizmjerno voljeli. Luka je ubrzo imenovan zapovjednikom desetine koju su činili upravo spelelozi, a koja je djelovala na prvoj crti bojiša. Zanimljivo, na Velebitu su otkrili i spilju koja im je služila kao smještaj kad bi držali položaje.
Bio je speleolog u punoj životnoj snazi
Premda Luka nije dočekao veliko otkriće slovačkih alpinista, nije bilo nikakvog spora da je zaslužio da jama – koja će ubrzo postati slavna – nosi njegovo ime kako bi se spriječio zaborav ovog istinskog junaka Domovinskog rata.
“Reći nešto o Lukinom životu i pogibiji zapravo znači filozofski rješavati egzistencijalna pitanja života, smrti, smisla, igre sudbine, slučaja… Otvara se tu cijeli niz općih pitanja na koja jednostavno nema dobrog odgovora. U filozofskim raspravama o evoluciji, uz prirodnu selekciju, ponekad se spominje i slučajnost kao evolutivni faktor važan za napredak i opstanak vrste. Ovdje se radi upravo o tome: o besmislenom slučaju. Netko je napisao svojedobno da smo mi u Domovinskom ratu izgubili najbolje, a neprijatelji najgore ljude… i ima nešto u tome, ako se u taj kontekst stavi Luka. U vrijeme pogibije na Velebitu bio je speleolog u punoj životnoj snazi. Bio je dijete Željezničara gdje je naučio prve stvari kao mršavi šesnaestogodišnjak, gimnazijalac. Kasnije je, friško nakon faksa, imao obilje energije za speleologiju. Pisao je članke, crtao, organizirao, vodio speleološki odsjek, utonuo u sređivanje arhive, lunjao po Crnopcu u potrazi za dubokim jamama s lokalnim vodičima”, stoji u nekrologu koji je napisao Svjetlan Hudec Lima iz Speleološkog odsjeka HPD Željezničara.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.