U Dubravki Šuici HDZ-ov je Kim Jong-un dobio svoju slavnu sestru

Europarlamentarka iz Dubrovnika vrijeđa zdravu pamet kad ne vidi ‘rod’ u Istanbulskoj konvenciji. Subota 10. ožujka Tolike časne osobe dale su se uresiti petokrakama Ne prestaju reakcije na zaključke Vladina Vijeća za suočavanje s prošlošću koje je vodio predsjednik HAZU Zvonimir Kusić i koje, kako kaže povjesničar Ivo Banac, “baš ništa nije postiglo osim što se dalo nade onima koji žele zaustaviti dekomunizaciju u Hrvatskoj” Na petokraku su žestoko odgovorile i udovice branitelja, čija udruga u priopćenju piše: “S gnušanjem odbijamo gledati na simbole i znamenja pod kojima je razarana naša Domovina na isti način kao i na ona znamenja pod kojima i za koje su svoje živote dali naši muževi.” Priopćenje pokazuje koliko je sramotno što je, kako piše u priopćenju udovica, “politički, moralno i povijesno nedoučeni Zvonko Kusić” uspio uresiti petokrakama tolike časne osobe, u prvom redu povjesničare. Neki ističu da su imali “izdvojena mišljenja”, no tako su samo poslužili Kusiću kao dokaz demokratskog ozračja u kojem se raspravljalo. Unaprijed su mogli znati da su im ljudi takva morala pripremili stupicu. I to u stilu partizana koji su, kad im je trebalo, za svoje svrhe pridobivali i značajnike kojima je komunizam bio stran, a onda neke od njih nagradili nogom u stražnjicu, pa čak i ubijali, kao Miroslava Bulešića. Nedjelja 11. ožujka Koliko još čelnika HDZ-a za razaranje tuđmanizma? Takozvana detuđmanizacija nije bila “religija” samo Stipe Mesića i Račanove koalicije. Prema sotonskom naumu, mnogo više i jače od Tuđmanovih protivnika Hrvatsku može detuđmanizirati sam HDZ, čemu ta stranka služi od Tuđmanove smrti do danas. U tome se Sanader i Plenković ne razlikuju (a može im se pribrojiti i nevažna Jadranka Kosor). S Tuđmanom na ustima i s lijevim razvodnjavanjem stranke u praksi do neprepoznatljivosti obojica su zadovoljila očekivanja svojih europskih gazda. Kojima je tuđmanizam bio prepreka u nastojanju da Hrvatsku pretvore u koloniju, i političku i gospodarsku, u kojoj su pokupovali najveća nacionalna bogatstva (banke, telekomunikacije, Plivu, Inu...) i diktiraju vladajuću politiku. Sada u povodu nekih protivljenja u HDZ-u Istanbulskoj konvenciji koju Plenković kani poslati na ratifikaciju, jedan lijevi komentator piše: “Uspjet će premijer u najvećoj mjeri slomiti taj otpor, ali kad više neće biti predsjednik HDZ-a članstvo će ga masovno gaditi kao Ivu Sanadera ili Jadranku Kosor. To je sigurno kao smrt.” Koliko će još hadezeovci izabrati svojih čelnika koji razaraju stranku i uništavaju Hrvatsku i kojima prvo kliču pa ih se odriču? Ponedjeljak 12. ožujka Hrvati su i po Ustavu roblje europskih profitera U Poljskoj se počeo primjenjivati Zakon o obaveznoj neradnoj nedjelji pa jučer nisu radile mnoge trgovine. Novi zakon zabranjuje rad trgovina dvije nedjelje u mjesecu, ali se 2019. neće raditi tri nedjelje, a od 2020. sve četiri. Naravno, u povodu te vijesti konzervativni dio naše javnosti pita se kad će se rad nedjeljom zabraniti i ograničiti i u Hrvatskoj. Sigurno ćemo se načekati jer su zapravo sve vlasti od početka 2000. godine ljevičarske. A ako bi se nekim slučajem rad nedjeljom zabranio, zabranu bi, kao i dvaput dosad, ukinuo Ustavni sud, među ostalim i na zahtjev velikih stranih trgovačkih lanaca iz država Europske unije. Tako su Hrvati i po Ustavu roblje europskih profitera, kojemu ti profiteri i hrvatske institucije – gore nego u komunizmu! – uskraćuju nedjeljno blagdansko ozračje koje je u tradiciji, duši, navikama i mentalitetu ovoga naroda postojalo stoljećima. I nije riječ o ekonomiji, jer neradne nedjelje u mnogim europskim zemljama nemaju ekonomskih posljedica, nego o uroti protiv katolicizma, kojoj se za razliku od sluganskih hrvatskih vlasti poljske vlasti djelotvorno suprotstavljaju. Utorak 13. ožujka Kad je nacionalni moral iza bruxelleskog diktata Dok njezina hrvatska kolegica Ruža Tomašić u Europskom parlamentu žestoko ustaje protiv Istanbulske konvencije jer “promovira rodnu teoriju i pokušava razvlastiti nacionalne države”, europarlamentarku Dubravku Šuicu boli briga za hrvatsku suverenost i nacionalni moral te u HTV-ovu Otvorenome odlučno brani Konvenciju i “demokratsku raspravu” u HDZ-u o tom bruxelleskom diktatu. Bar je pet puta ponovila da u Konvenciji nema rodne ideologije, premda se u njoj riječ “rod” i “rodni identitet” upotrebljavaju na više od 20 mjesta. A u 4. članku se kaže da rod, rodni identitet i seksualna orijentacija mogu biti uzrok diskriminacije, što je suprotno Ustavu Hrvatske u kojem tih pojmova nema nego se samo govori o ravnopravnosti spolova. Tako Šuica čini točno ono na što je Stier upozorio u pismu središnjici HDZ-a – vrijeđa zdravu pamet i pamet onih HDZ-ovih dužnosnika koji su u Konvenciji našli rodnu ideologiju te joj se protive, kao što su Miro Kovač, Ivana Maletić, Milijan Brkić, Davor Stier, Damir Jelić... Ondje su je našli i drugi političari, hrvatski akademici (osim petokrakog Kusića) i cio niz respektabilnih osoba iz javnog, kulturnog i znanstvenog miljea. Tako je u Šuici i HDZ-ov Kim Jong-un dobio svoju slavnu sestru. Srijeda 14. ožujka Zašto bi se pitalo Balzaca i Krležu, a kamoli Ferića? Čitam naslov intervjua s prozaikom Zoranom Ferićem: “Pisci nisu dovoljno vidljivi u hrvatskoj javnosti. Njih se malo što ili ništa ne pita”. Zašto bi ih se pitalo? Možda zbog moralnih kriterija po kojima bi živjelo ovo društvo? Baš ih je za to Bog stvorio! Balzac je bio dužan na sve strane i krio se od vjerovnika, ali je vrlo raskošno živio. Dostojevski se hvalio kako je obljubio 12-godišnju djevojčicu, a za kockanje je prodavao i ženine gaće. Tolstoj je skakao na sve što je sličilo na žensko, a žene optuživao za sva zla ovoga svijeta, gomilao honorare (inače je bio bogat), a tobože ga je “grizla savjest” zbog silnog siromaštva – jer o njemu piše i tako se na sirotinji bogati. Bilo je i pisaca ubojica, a toliki su (među njima i nobelovci!) češkali jaja Staljinu, Hitleru i drugim zlikovcima, kao Krleža Titu, i tako dalje. Pa ako se pisce u Hrvatskoj “malo što ili ništa ne pita”, pita se Ferića u bratskoj mu Srbiji gdje naširoko u stilu beogradske propagande ocrnjuje stanje u nacionalističkoj Hrvatskoj i prije i poslije devedesetih, a raspad Jugoslavije i Miloševićevi ratovi nisu mu posljedica velikosrpskog terora nego oskudnog seksa, jer, kaže, “Jugoslavija se raspala zbog nedovoljno jebanja”. Pa Ferić taj historijski propust nadoknađuje tako što jebe cijelu Hrvatsku. Četvrtak 15. ožujka Ukazanja ustaštva u pravilnim razmacima Ako ste se zaželjeli malo ustaštva, a nema ga, strpite se, doći će, ako ne niotkud, onda od Nenada Stazića, kojemu se ukaže u prilično pravilnim vremenskim razmacima, pa ga širi u javnosti. To političko strašilo opet je zaklepetalo u Hrvatskom saboru. U raspravi na sjednici Vijeća za elektroničke medije, predsjedniku Vijeća Damiru Hajduku je poručio: “Nemojte se dati uplašiti, neka vam primjer bude djelovanje bivše predsjednice Mirjane Rakić, zaustavite bujicu primitivizma, bujicu mržnje i ustašluka koji se dandanas širi medijima”. Mogao mu je još samo reći – jednako žestoko kao i Rakićka od staljinistički s televizije Z1 uklonjenog Marka Juriča i drugih zaštitite Srpsku pravoslavnu crkvu u Zagrebu, koja, kao i sve druge SPC (za razliku od Hrvatske pravoslavne crkve) slavi kao svece četničke koljače – Milorada Vukojičića Macu i Slobodana Šiljka, na zgražanje i srbijanske i crnogorske javnosti. Svaki dan pregledam gotovo sve portale, slušam radio, gledam televiziju i čitam tiskane novine, ali ustaštva nigdje. Pa je tako zakinuta moja antifašistička potreba da vidim kako netko upire prstom u “kvislinge”. I onda evo Stazića da mi utoli nepodnošljivu antifašističku glad za ustašama. Petak 16. ožujka Sportaši jedini naciji daju svjetsku veličinu Redovito navraćam na jedan sportski portal na kojem uživo možete pratiti rezultate u svim sportovima u cijelom svijetu, u nacionalnim i međunarodnim natjecanjima, pa tako i u tenisu. U meni se tako smjenjuju oduševljenje i razočaranje uspjesima i neuspjesima Petre Martić, Ane Konjuh, Donne Vekić, Mirjane Lučić Baroni, Jane Fett, Marina Čilića, Borne Ćorića, Ive Karlovića... Vjerovali ili ne, kad igraju u dalekim zemljama kadšto znam kad se probudim u tri ili četiri sata poslije ponoći upaliti računalo i pogledati kako naši stoje pa se veseo ili tužan vratim u krevet. Znam biti nepravedan pa ponekad, kad netko naš izgubi, pogotovo neočekivano, pomislim kako bi mu trebalo zabraniti nastupe da ne bi kidao živce narodu. No opet radosti nema kraja, pogotovo ovaj tjedan zbog sjajnih igara Petre Martić i Borne Ćorića koji su već dosad, dok ovo pišem, uspjesima na turniru u Indian Wellsu još čvršće zagazili na stazu svjetske slave te i ublažili Čilićev neuspjeh. Stoga mislim da bi menadžeri, treneri, obitelji, mediji naše tenisačice i tenisače, a i druge vrhunske sportaše, trebali što češće i što više “podmićivati” ističući njihovo golemo značenje za naciju kojoj oni gotovo jedini priskrbljuju svjetsku veličinu. Milan Ivkošić / Večernji list