U graničnom sporu sa Slovenijom najveći problem Račanov potpis na sporazumu s Drnovšekom

03.06.2014. 08:47:19

Hrvatska bi mogla doživjeti svojevrstan stres na unutrašnjopolitičkoj sceni, bude li ova arbitraža u Haagu nepovoljna. Tada će se mnogi prisjetiti početka hrvatskog diplomatskog poniranja, a to upućuje na 22. listopada 1999. i prvi posjet Ivice Račana Londonu.

Granični spor sa Slovenijom, poglavito onaj vezan za problem Savudrijske vale počinje potpisom bivšega hrvatskoga premijera Ivice Račana koji je 2001. parafirao sporazum sa slovenskim premijerom Drnovšekom što hrvatski Sabor nikada nije potvrdio. Po tom sporazumu Sloveniji bi pripalo 80 posto Savudrijske vale, čime bi dobobili koridor prema međunarodnim vodama, a Hrvatska bi podjelom teritorijalnih voda zadržala granicu prema Italiji. Sloveniji je takav sporazum odgovarao, pa je odbijanje ratifikacije u Hrvatskom saboru nazvala neozbiljnim navodeći kako je Račanov paraf na sporazum ipak njihovoj strani dovoljan za buduće pregovore. Uz učestale incidente sa slovenske strane, zaredali su i brojni incidenti između naših ribara i slovenske policije gdje zamalo dolazi do upotrebe vatrenog oružja. Uz sporazum 2005. godine kada se obje strane obvezuju na susdržanost od incidenata, došlo je na Bledu 2007. godine do dogovora slovenskog premijera Janeza Janše i Ive Sanadera o rješavanju spora pred nekim od međunarodnih sudišta, onog za Pravo mora u Hamburgu, ili Međunarodnog suda pravde u Haagu. Hrvatska je preferirala Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu koji sudi isključivo na pravnoj osnovi te bi Hrvatskoj više odgovarao, dok je slovenska strana zagovarala Međunarodni sud pravde u Haagu, a on osim prava uvažava i načelo pravičnosti, te načelo dobrosusjedskih odnosa (što god to značilo). Slovenska strana je dobro znala za popustljivost i dodvornički stav hrvatskih političara, pa su nastavili svoju politiku pritisaka i ucjena koja je kulminirala slovenskim predsjedanjem Europskom unijom od 1. siječnja 2008. pa sve do potpisivanja Arbitražnog sporazuma u Stockholmu 2009. godine između Jadranke Kosor i Boruta Pahora. Budući da je slovenska politika duboko oslonjena na europske masonske strukture, posjet Engleske Kraljice Elizabete II mogao se 2008. godine tumačiti kao potpora Sloveniji u naporima prisiliti Hrvatsku na što jeftiniju ''prodaju vlastite kože" prije ulaska u Europsku uniju. U ovom kontekstu se moglo iščitati i neslaganje europskih masonskih loža koje su imale različit pogled oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju, tako da je situacija nametnuta Hrvatskoj imala čiste elemente sadističkog i ciničkog ponašanja prema našemu naroda koji u velikoj većini nije želio u europske integracije, a ponajmanje preko ustupaka Sloveniji u Savudrijskoj vali. Hrvatska je na silu i pod ucjenom uvučena u Europsku uniju od germanske i romanske masonerije, pa je britansko opiranje bilo očekivano iz razloga što je željela usporiti hrvatske predpristupne pregovore kako bi se pričekala Srbija, a Hrvatska utrpala u nekakav turski predpristupni sindrom gdje je oko europskih integracija već desetke godina orkestrirano koče Francuska i Njemačka. Iz ovog previranja i diplomatskog natezanja oko Savudrijske vale se ipak izrodilo (kao i uvijek na štetu Hrvatske), nekakvo rješenje kojemu je presudilo američko svenarodno masonstvo oštrom prijetnjom Sloveniji da popusti u svojim zahtjevima prema Hrvatskoj. Tada se jasno ocrtala razlika između američke vojno korporativne strukture masonstva, koja je Hrvatsku gledala kao članicu NATO saveza, naspram francuske republikanske i one monarhističke britanske doktrine koja ipak ima vodeću ulogu u svijetu. Tako se u masonskoj diplomatskoj mreži po tko zna koji put pokazalo da i neslaganje vodi ka zajedništvu, ali uvijek na štetu subjekta kojeg se odrađuje. Budući da se u ovoj arbitraži vezano za granični problem dviju susjednih država ishod vrlo važan, prisjetimo se Sanaderovog odlaska iz politike kada je gotovo doviknuo novinarima kako neda teritorij za ulazak u Europsku uniju. Masonerija je tada aktivirala jokera Kosor i ona je potpisala ono željeno. Budući da je Ivo Sanader bio pod diktatom masonskih struktura, ostaje nejasno nisu li ga oni tada i smijenili zbog takvoga stava ili je bivši premijer svoje financijske bravure počeo primjenjivati i nad stranim moćnicima kojima je tada to zasmetalo. U svakom slučaju njegova izjava ne može biti zanemarena, bila istinita ili ne, jer korenspodira sa tada iznenadnom ostavkom akademika Davorina Rudolfa kao predsjednika Mješovite hrvatsko-slovenske komisije za sastavljanje nacrta Sporazuma o rješavanju graničnog spora koji je tada iznenađen tajnom diplomacijom ispod stola ljutito rekao da ovo nije Hrvatska. Tu rečenicu izgovorio je uvaženi profesor međunarodnog prava doznajući da je tadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković slovenskoj strani poslao notu u kojoj Hrvatska pristaje na temelj pregovora da Slovenija dobije izlaz na more. Tada je Davorin Rudolf premijerki Jadranki Kosor predao ostavku, te nije na njenu zamolbu želio ostati ni kao posebni savjetnik, držeći da je ponašanje hrvatske diplomacije neprimjereno i štetno po državne interese. U razgovoru za Dnevno.hr kazao je kako bi na Arbitražnom sudu ipak najveći problem mogao predstavljati Račanov paraf na sporazumu ''Račan – Drnovšek" koji u Hrvatskome saboru nije ratificiran, ali će ipak biti na stolu. Upoznao sam dobro narav tih slovenskih pregovarača kazao je akademik Rudolf, i dobro poznaju međunarodno pravo, ali nisam mogao razumijeti zašto su očekivali da im damo ono što je naše. Začuđuje činjenica, nastavio je što su svi pregovarači oko spornih granica sa susjednim zemljama od Slovenije, preko BiH pa do Crne Gore nakon obavljenoga posla bili nagrađeni diplomatskim funkcijama u stranim zemljama. Možda kako bi naplatili dobro obavljene zadaće, zaključujemo razgovor sa akademikom Davorinom Rudolfom. Ako se uzme u obzir da je granični spor sa republikom Slovenijom obilježio noviju hrvatsku povijest i početak predpristupnih pregovora za ulazak u Europsku uniju, Hrvatska bi mogla doživjeti svojevrstan stres na unutrašnjopolitičkoj sceni, bude li ova arbitraža u Haagu nepovoljna. Tada će se mnogi prisjetiti početka hrvatskog diplomatskog poniranja a to upućuje na 22. Listopada 1999. i prvi posjet Ivice Račana Londonu. Tada je sa Draženom Budišom (čiji je tadašnji HSLS pripadao koaliciji ''šestorke") bio pozvan kod britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka u Foreign Officeu, te sutradan održao govor u Kraljevskom institutu za međunarodne odnose. To svojevrsno hodočašće svodilo se na oporbenu kuknjavu i puzanje pred središnjim masonskim ''oltarom" olajavajući tada predsjednika Tuđmana koji možda neće priznati iduće parlamentarne izbore. Ali nažalost Tuđman je za nepuna dva mjeseca preminuo, tako da je „Trećesiječanjska" neprincipijelna družina po naputcima londonskih vladara otpočela rasprodavati (poklanjati) Hrvatsku za ''Judine škude". Da se neće rasprodavati samo poduzeća, već i teritorij dokazao je Račan već nakon prve godine vladanja kada se ničim izazvan potajno ''iskrao" iz Zagreba i zaputio u Sloveniju kako bi na običnom papiru Janezu Drnovšeku naškrabao najvažniji papirić u graničnom sporu sa Hrvatskom. Kada je ''Rdečeg" Ivicu tada kritizirao akademik i profesor međunarodnog prava Vladimir Ibler on je odgovorio da je bio loš student na pravu, ali jako dobar sluga, kazali bi danas za taj svojevrsni protuustavni čin pokojnog predsjednika SDP-a Ivice Račana. Još jednom je 2003 uvidjevši da će izgubiti iduće parlamentarne izbore otputovao nalogodavcima u London, ali oni su našli novoga slugu pa im savudrijski dečko Račan i SDP više nisu značili mnogo. Deset godina poslije Račanove vladavine smo znatno napredovali pa nam po mišljenje u londonske masonske hodnike ne ide samo premijer, već smo dobili i predsjednika države koji rado ide kod nalogodavaca. U tim razgovorima govori samo jedna strana - ona britanska, dok druga sluša naredbe. Iste dvore pohodio je i Josipovićev i Milanovićev idol Tito, pa mu se država raspala. Nadamo se naša neće, iako bi po okončanju rada arbitražnog suđnja u Haagu željeli sačuvati dostojanstvo zadržavajući vlastiti teritorij. Suprotno se može dogoditi samo ako arbitražni suci slovenski zahtjev za vezu sa otvorenim morem (''junction to") shvate kao nuždu da nam oduzmu teritorij i poklone ga susjedima. To se možda ne bi uklapalo u norme međunarodnoga prava mora, još manje u načela pravičnosti ili dobrosusjedskih odnosa. Navikli smo se suditi čekati suđenja u ovoj suđenoj nam Hrvatskoj počevši od generala Blaškića, Čermaka, Markača, Gotovine, potom Kordića, Praljka pa čekamo suđenje za genocid protiv Srbije i sad protiv Slovenije, zamišljajući kako bi nam presudili tuže li nas da nema Hrvatske?

  • Autor: Smiljan Strihić
  • Photo: screenshot, YOUTUBE
Izvorni članak možete pogledati OVDJE  

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.