U POVODU 31. OBLJETNICE HRVATSKE NEOVISNOSTI: DRUŠTVENI KONSENZUS JE ONO ŠTO NAM NEDOSTAJE

Prošlo je više od tri desetljeća od stvaranja suvremene Hrvatske. Nacionalno jedinstvo koje smo tada imali, ostalo je samo nostalgična uspomena. Zašto smo podijeljeni i ukopani u ideološke rovove? Bez jedinstva i dogovora oko temeljnih strateških ciljeva nema napretka. Nacionalne ciljeve još uvijek nismo definirali, a od jedinstva koje je nužan preduvjet za društveni konsenzus o najvažnijim pitanjima, čini se, dalje smo nego ikad.

Samo dan nakon podmuklog terorističkog raketnog napada zrakoplova "JNA" na rezidenciju prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana i razaranja Banskih dvora, na tajnoj lokaciji u Zagrebu (poslije je objelodanjeno da je to bio podrum poduzeća INA u Šubićevoj ulici br. 29), održana je sjednica Sabora na kojoj je Republika Hrvatska obznanila prekid svih državno-pravnih sveza s tadašnjom SFRJ. Na snagu je (nakon tromjesečnog moratorija na koji se Hrvatska obvezala radi pokušaja postizanja dogovora vezano za razrješenje jugoslavenske krize) stupila Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske od 25 lipnja 1991. godine.

 Deklaracija jasno govori da su politički vrh i saborski zastupnici već tada bili potpuno svjesni činjenice da jedino puna suverenost i samostalnost mogu biti jamstvo opstojnosti i države i naroda, o čemu svjedoči i tekst dokumenta, u kojemu se među ostalim kaže:

(...) U razdoblju nametnutoga centralističkoga i totalitarnoga sustava SFRJ, Republika Hrvatska nije mogla promicati i štititi svoje političke, gospodarske, kulturne i ine interese pa je stoga neprestano jačala težnja za razdruživanjem iz jugoslavenske državne zajednice.

Danas smo suočeni i s pokušajima da se organiziranim odmetništvom i terorizmom, poticanim izvan Republike Hrvatske narušava ustavni poredak i integritet Republike Hrvatske, štoviše, da se priječi provedba volje hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske koja je očitovana na izborima i ozakonjena u Ustavu Republike Hrvatske, a osobito na referendumu za suverenost, neovisnost i samostalnost u odnosu na druge republike SFRJ i ostale susjedne države. Hrvatski je narod zajedno sa svim građanima koji Republiku Hrvatsku smatraju svojom domovinom odlučan da svim snagama brani svoju samostalnost i teritorijalnu cjelovitost od bilo čije agresije.

 Odlukom o samostalnosti, Hrvatski Sabor je oživotvorio volju građana izraženu na referendumu (od 19. svibnja), kada je od ukupno 83,56% građana s pravom glasa koji su izašli na referendum, njih 93,24% glasovalo za samostalnost Republike Hrvatske, dok se za ostanak u SFRJ izjasnilo samo 1,2%. Ona, dakle, nije bila nikakav hir hrvatske političke elite, nego volja naroda koja se morala poštivati. I Sabor je to proveo: hrabro, dostojanstveno i konzekventno.

 Tog 8. listopada 1991. godine, u dramatičnim okolnostima i u očekivanju novih zračnih napada na Zagreb (dok je Hrvatska već uvelike razarana a njezini građani ubijani diljem Slavonije, Banovine, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije), Sabor je donio i neke druge zaključke koji su nedvojbeno potvrđivali svu složenost stanja u kojemu se država nalazila.

Postojeća granica Republike Hrvatske proglašena je državnom, Srbija, Crna Gora i "JNA" označeni su kao agresori, od susjednih republika zatraženo je da ne ustupaju svoj teritorij za napade na Republiku Hrvatsku, svi politički predstavnici Republike Hrvatske povučeni su iz saveznih tijela, dok je primjena saveznih zakona ograničena samo na one koji nisu u suprotnosti sa zakonima Republike Hrvatske.

 Iz današnje perspektive nemoguće je razumjeti i shvatiti okolnosti u kojima se Hrvatska nalazila u to vrijeme. Razoružani hrvatski narod (naoružanje TO Republike Hrvatske oduzeto je još u travnju/svibnju 1990. godine i pohranjeno u skladišta "JNA" – protivno Ustavu SFRJ i tada važećem Zakonu o ONO i DSZ) bio je suočen s barbarskom agresijom Srbije i Crne Gore koje su koristile  "JNA" (tada po nekim procjenama četvrtu vojnu silu Europe) kao svoju udarnu snagu u osvajanju hrvatskih područja.

 Od Vukovara do Dubrovnika, Hrvatska je tih dana, početkom listopada 1991., gorjela izložena bjesomučnim i brutalnim atacima agresora. Zračni napadi, udari topništva, masakri nad civilnim stanovništvom postali su naša svakodnevica. Unatoč svemu, ujedinjena Hrvatska uz potporu iseljeništva uspjela se oduprijeti agresiji i osloboditi svoja okupirana područja. Hrvatsku je priznao svijet, ostvarili smo punopravno članstvo u OUN, Vijeću Europe, NATO-u i Europskoj uniji. Vanjsko-politički ciljevi su ispunjeni, a mi smo se nakon rata unutar sebe podijelili i ostali zakopani i rovovima ideoloških sukoba. Kako i zašto?

 Tuđmanova ostavština i proces "detuđmanizacije"

 Poslije mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (1998.) i konačnog zaokruženja teritorijalne cjelovitosti, Hrvatska je dobila priliku za razvoj u miru. Teške posljedice rata nisu se mogle sanirati preko noći, niti nadoknaditi golema materijalna razaranja, ali ono najteže s čime je naša zemlja bila suočena u poslijeratnim godinama bili su ljudski gubici. Gotovo 16.000 poginulih (od čega su najveći broj civili), deseci tisuća invalida i traumatiziranih ratom, uništeni i oštećeni gradovi i sela, razrušena infrastruktura, naslijeđe je s kojim bi se teško mogle nositi i daleko bogatije zemlje.

 Smrt prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana označila je kraj jedne epohe u kojoj je Hrvatska ipak uspjela u ostvarenju svojih temeljnih ciljeva i (ma koliko to nekome možda patetično zvučalo) ispunila stoljetni san svih onih koji su patili i ginuli za njezinu slobodu.

Post-tuđmanovsko razdoblje (od 2000. godine nadalje), obilježeno je oštrim zaokretom i odmakom od dotadašnje koncepcije nacionalne pomirbe zahvaljujući kojoj smo pobijedili u ratu, a veze s hrvatskim iseljeništvom su se kidale. U nastojanju odmaka od "diktatora" Tuđmana i njegove politike "čvrste ruke", politička garnitura koja je 2000. godine zasjela na vlast zdušno se prihvatila rastakanja i destruiranja svega što nas je do tada vezivalo.

 Pomirba je izvrgnuta ruglu, na račun prvog predsjednika i njegovih suradnika iz dana u dan stizale su sve teže i gnjusnije objede. Mainstream mediji (koje sljedbenici propalog komunističkog sustava nikad nisu ispustili iz ruku) vodili su bitku za "novu Hrvatsku" u kojoj je rušenje svega što je prethodilo i nabacivanje blatom na temeljne nacionalne vrijednosti postalo pitanje društvenog prestiža i znak "suvremenog" i "modernog" društva. Onih 15-ak postotaka građana "nesklonih hrvatskoj državi" (na što je već tijekom rata upozoravao dr Tuđman), u takvim je uvjetima dobilo pojačanje u redovima mnogih koje rat nije dotaknuo i koji su (najblaže rečeno) indiferentno i ravnodušno promatrali sve što se događa oko njih, zainteresirani jedino za sebe i vlastite interese.

 Prvi hrvatski predsjednik označen je kao glavni zločinac koji bi "da je živ zasigurno završio na sudu u Den Haagu", izmišljane su nebulozne teorije urote (o "dogovorenom ratu" između Tuđmana i Miloševića – pri čemu se valjda Tuđman sa svojim krvnicima dogovorio da se Hrvatsku napadne i razori, narod pobije i protjera, a na koncu i njega samoga ubije?!), vodeći generali i organizatori obrane izvrgnuti su prljavoj kampanji. Bačena je ljaga na Domovinski rat, a sve što je bilo afirmativno i pozitivno u prvih 10 godina samostalnosti izvrgnuto je ruglu i proglašeno nazadnim. Stvari su dovedene do apsurda u tolikoj mjeri, da su, primjerice, svi koji bi na javnim skupovima u vrijeme intoniranja hrvatske himne držali ruku na srcu stavljani na stup srama. "Tuđmanovci" su postali sinonim za ekstremizam, nazadnjaštvo, primitivizam, a Domovinski rat proskribiran kao "zločinački pothvat" u kojem je nad "nedužnim i golorukim srpskim narodom" izvršeno "etničko čišćenje". "Srpske žrtve" višestruko su  uvećavane, u namjeri da se dokaže kako je odmazda bila masovna, a cilj "hrvatskih ekstremista" etnički čista država - mada je to bilo u raskoraku s temeljnim činjenicama pa i zdravim razumom.

Sredstva se nisu birala – a ni saveznici – pa su se tako novopečeni hrvatski "demokrati" i "progresivci"  krijući se iza "antifašizma" i statusa samoproglašenih "zaštitnika ljudskih prava i sloboda" našli na istom poslu s bivšim inspiratorima agresije koji su iz Beograda slali iste poruke.

Promašaji koje je Hrvatska imala u pretvorbi i privatizaciji, lutanja u primjenama određenih zakonskih rješenja i svi drugi nedostaci koji su evidentno postojali i u Tuđmanovom razdoblju, iskorišteni su za sustavno poništavanje i destrukciju svega što je do tada postignuto. U ime "ispravljanja nepravdi" i "stvaranja novog društva", sklapali su se truli kompromisi s dojučerašnjim agresorom, zločinci su ostajali nekažnjeni, a glavna značajka hrvatske vanjske politike postala je "regionalna povezanost" koja se ogledala u približavanju Srbiji i ostalim zemljama "Zapadnog Balkana".

Tako je "detuđmanizacija" postala uporišna točka borbe onih koji hrvatsku državu nisu nikad željeli i prihvatili kao svoju Domovinu, a kotač povijesti se svim silama nastojao vratiti. I da paradoks bude potpun: oni koji su osmislili i provodili ovu strategiju,  javno su se predstavljali kao "domoljubi" i "patriote" i tvrdili kako sve to rade "u interesu Hrvatske i njezinih građana"(?!)

 No, kako to obično biva, narod je ipak shvatio podvalu. Koncept "detuđmanizacije" doživio je svoj krah, pa su dojučerašnji destruktivci u izbornim kampanjama nakon 2010. godine napravili salto-mortale i počeli se čak pozivati na dr. Tuđmana i njegovo naslijeđe! Dakako, ne bi li ponovno obmanuli javnost i izborili se za vlast.

 Tuđman se ipak pokazao kao pretvrd orah za vicmahere, komunističke aparatčike, lažne liberale i haesesovce, netalentirane skladatelje i isprazna klepetala čija je jedina ambicija bila istisnuti ga iz povijesti i kolektivne memorije naroda i zauzeti njegovo mjesto.

 Kako dalje?

Danas, više od tri desetljeća nakon proglašenja svoje samostalnosti, Hrvatska je opet na prekretnici. Nažalost, podijeljeni smo više nego ikad u novijoj povijesti. Ekonomsku stabilnost donekle imamo, ali jako smo daleko od društvenog konsenzusa o bilo čemu što je bitno za sve nas. Vodimo ideološke borbe kojima se ne vidi kraj, nismo u stanju definirati temeljne nacionalne ciljeve, nemamo čvrstu i usklađenu vanjsku politiku, strategiju razvoja, neovisno pravosuđe, nismo uspjeli suzbiti korupciju, ali propustili smo još nešto, što se u političkim i javnom raspravama gotovo i ne spominje: moralnu i duhovnu obnovu koja jest i mora biti temelj svakog zdravog društva.

Ovaj "propust" teško je razumjeti, i on se može protumačiti jedino kao odmak od temeljnih vrednota u ime "progresa", "napretka" i "materijalnog blagostanja".

Može li bilo koje društvo u kojem su moral, etika, poštenje, istina, pravda i pravičnost relativizirani do karikaturalnih razmjera napraviti pomak nabolje i napredovati? Ili, da pojednostavimo pitanje: Može li društvo nezadovoljnih i frustriranih građana postići stupanj harmonije potreban za normalan i skladan razvoj?

 Čovjek ne mora biti "zatucani vjerski fanatik" da bi dobio odgovor na ovo pitanje.

 U svijetu postoje mnogo jače i ekonomski prosperitetnije zemlje koje unatoč tomu ne uspijevaju postići ono što je prijeko potrebno za normalan život – mir, socijalnu pravdu, pravnu sigurnost i dostojanstvo čovjeka i građanina... Da je jedini uvjet za to financijska i ekonomska moć, u njima zacijelo ne bi bilo rasnih sukoba i nemira, stopa kriminala bi bila manja, a umjesto izabranih narodnih zastupnika ne bi vladali moćnici iz sjene (moćne korporacije, bankarske elite, mafija).

 Postoje dakle i neke stvari koje su izvan dosega onog materijalnog i opipljivog, a bez kojih naš život postaje i ostaje isprazan, neispunjen i neostvaren. Moralne skrupule, odgovornost i pošten odnos prema ljudima oko sebe i državi u kojoj živimo, međusobna solidarnost i razumijevanje, zalaganje za načela ravnopravnosti i dostojanstva svakog ljudskog bića nisu i ne mogu biti svojina i monopol bilo koje društvene skupine, stranke, organizacije, religije ili političke elite. To su univerzalne vrijednosti koje naš zajednički život u zemlji za čiju su se slobodu prolili potoci krvi mogu učiniti vrijednim i dostojnim čovjeka ali i osigurati budućnost naraštajima koji dolaze.

U tom kontekstu i naša borba za povijesnu istinu mora dobiti mjesto i značaj koji zaslužuje. Ne smijemo postati i ostati zarobljenici vlastite prošlosti, ali narod koji zaboravlja svoju povijest nema budućnosti i osuđen je na ponavljanje pogreški.

Nismo li barem u danima kad s ponosom obilježavamo obljetnice poput Dana državne samostalnosti obvezni i prema sebi i svojoj djeci, koji trenutak razmišljanja pokloniti i ovim temama?

 Svijet u kojemu živimo ne možemo promijeniti – ali možemo i moramo sebe.

 Hrvatice i Hrvati i svi građani Republike Hrvatske koji ovu zemlju doživljavate svojom Domovinom, sretan vam Dan neovisnosti.

 I nikad nemojmo zaboraviti: suviše je patnje podnio ovaj narod i suviše je krvi proliveno za slobodu, da bismo dopustili bilo komu da se poigrava sudbinom ove države.

(Video) Proglašenje samostalnosti od strane Hrvatskog Sabora, 8. 10. 1991.: