Srbija se tjesnacem između starletinog dupeta i okrvavljenih ruku haške bratije vozi ka EU kao rastandrkani autobus sa pametnom elektronikom za skupljanje keša. Nju su takvom napravili svi koji su ikad sjedali za volan, piše Deutsche Welle. Čovjek, kojem se u ime smjestila radost, u prezime šljiva, kojem je u naziv rodnog planinskog sela kod Žabljaka upisana paljevina, sluti novi rat. On je vojni penzioner i haški rekonvalescent, pa valjda kao dokoni bivši oficir poražene vojske nema druga posla. Pravo na mržnju Premijerka ove zemlje bi me, moralna i čvrsto ljudskopravaški orijentisana, podsjetila – kao što je podsjetila kolege koje su je priupitale zašto osuđeni ratni zločinci dobijaju priliku da govore na tribinama ili da predaju pitomcima – da je ratni zločinac koji je odslužio svoje punopravni građanin ove zemlje. Ana Brnabić, jer o njoj je riječ, postavlja retorsko pitanje: „…da li da dodatno budu kažnjeni” jer ne smeju da se pojavljuju na javnim skupovima. „Gdje ćemo stati?”, upitala je premijerka. Sva zabrinuta za ograničavanje prava na javno djelovanje. Liberalna, nema šta. Ukratko, u prava ratnih zločinaca, prema tumačenju rodno svjesne i svjetski izverzirane premijerke, spada i pravo da javno veliča ubilački zanat i krvavo iskustvo. A u obavezu države spada zaštita tog prava. A u obavezu vladajuće stranke spada organizacija tribine na kojoj će se osuđeni ratni zločinac osjećati kao svoj među svojima. Pa kada upadnu „jurišnici” jedne nevladine mirovne organizacije izražavajući glasno neslaganje sa takvom rehabilitacijom svega što je taj čovjek činio onda oni budu prekršajno gonjeni i osuđeni. Sudski se ne može tolerisati da zločincu vičeš da je zločinac, jer on ima pravo da publici u građanski umivenoj atmosferi objasni da je nepravedno osuđeni patriota. E, tek što je ta presuda pobunjenim pacifistima na drugoj instanci potvrđena, mene sa naslovne strane tabloida zaskočio baš narečeni Veselin Šljivančanin. Dječak rođen u selu Palež kod Žabljaka, momčić koji je u Sarajevu išao u srednju školu. To je taj Obilić što je sa društvom sjebao Vukovar i time u očima svijeta konačno svrstao JNA u idiotske zločinačke organizacije. Onaj što je prema nalazima Haga imao sklonost ka mučenju zarobljenika. Dok plaćam dopunu za „Bus plus” čiča Veselin mi drečavim naslovom poručuje: „Moramo biti spremni za novi rat”. Skribomanska haška bratija U ovom ludilu ima sistema, pomislim. Nedavno sam i na Sajmu knjiga naletio na hašku bratiju. Nisam nešto primijetio da se književna zajednica uzrujala zbog skribomanskih osuđenika. Više joj smetaju starlete. Nebojša Pavković, recimo, mada opravdano odsutan jer izdržava kaznu u Finskoj, književna je zvijezda Ministarstva odbrane Republike Srbije. Kosovski ratni dnevnici će vjerovatno biti obavezna lektira za pitomce Vojne akademije. Jer tamo kao predavač zalazi još jedan haški osuđenik i Pavkovićev ratni drug – Vladimir Lazarević. A na bilbordima je povrh svega i vječni Šešelj koji ni sam ne zna koliko je do sada mrzilačkih paskvila napisao i štampao za svoju izdavačku kuću „Velika Srbija”. To je lektira za novi milenijum. Tako mi od naše djece pravimo buduće heroje u budućim ratovima. Ima da se ugledaju na pavkoviće i lazareviće, na šljivančanine i šešelje ovog svijeta. Ako im se baš i ne svidi militarističko guslanje, onda je tu i naizgled bezazlenija toksična ponuda: među herojima Sajma bješe i jedna potpuno nedužna civilna osoba koja nikada nigdje nije bila u zatvoru, ako u to ne računamo „Zadrugu”. Kija, nova zvijezda knjigopisanija. Možda bi to bila bolja metafora za ovu zemlju. Srbija se duhovnim i moralnim tjesnacem kao onaj autobus firme Krstić provlači između starletinog dupeta i okrvavljenih ruku haške bratije u pravcu Brisela. Naginjući se onom desnom izduvanom gumom ka Istoku. Revizionisti su saučesnici Međutim, još uvijek postoje građani koji ne pristaju na takvu Srbiju. Oni smatraju da je istina moralnija od laži, da rehabilitacija žrtava ima veći prioritet od podilaženja zločincima. Da prepuštanje javnog prostora dokazanim zločincima nije ništa drugo do naknadno saučesništvo u zločinima koje su počinili. Predsjednik i premijerka ne misle tako. Oni svjesno učestvuju u rehabilitaciji ljudi osuđenih za najteža djela protiv čovječnosti, za širenje mržnje, progone… IZVOR: www.avaz.ba T