Prije nekoliko dana (točnije, 23.10.) u vrijeme održavanja sajma knjiga u Beogradu, na velika zvona je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu najavljeno predavanje njemačke spisateljice, nobelovke Herte Muller. Ugledna gošća (čija su djela unatrag više od 20 godina prevedena na preko 20 svjetskih jezika, a pored brojnih nagrada primila je i Nobelovu 2009. godine) dočekana je izuzetno ljubazno i organizatori nisu krili zadovoljstvo što se odazvala pozivu i uveličala ovu književnu manifestaciju. Idila je trajala sve dok slavna spisateljica (na spomenutom predavanju) nije otvoreno (među ostalim) rekla i ovo:   "Kosovu i Bosni je naneto toliko zla i to je bio taj grozni nacionalizam, u čemu je i Srpska pravoslavna crkva dosta učestvovala. (...) Ova zemlja je sama sebi nanela zlo. Srbi su sebi naneli patnju i sa time moraju da žive". (Vidi: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/nijemci-nepozeljni-u-srbiji-jer-su-se-suocili-sa-zlocinackom-prosloscu; istaknuo: Z.P.) Sve to, čini se, do sada Srbi vjerojatno „nisu znali“, pa ih je „šokiralo“ do te mjere da su već na predavanju mnogi počeli negodovati. Ogorčenje je bilo još veće nakon što je nobelovka bez uvijanja i ikakvih ograda istaknula ono o čemu je govorila i prije 18 godina (kad je u svojim esejima pisala da se „Miloševića mora zaustaviti zauvijek“), a to je (ni manje ni više), kako je kampanja bombardiranja „SRJ“ od strane NATO snaga bila potpuno opravdana, legitimna i nužna. U Srbiji je, naime, svako negiranje „NATO agresije“ (iz 1999. godine) „smrtni grijeh“ i to se ne oprašta, jer mit o „bezgrešnosti“ srpskog naroda koji je „ni kriv ni dužan, na pravdi Boga i bez ikakvoga razloga napadnut“ i „krvoločno, bezdušno ubijan“, toliko je uvriježen da su čak i oni koji su smislili tu laž sami sebe uvjerili kako se radi o istini. Ostalo su odradili mediji. Kao i u slučaju Hrvatske. Za Srbe povijest ratova 90-ih započinje Olujom, 4 kolovoza 1995.. Prije toga nije bilo ničega. Ni četničkih mitinga, ni balvana preko cesta i pruga, ni pucanja na hrvatske policajce s leđa iz zasjeda, ni razaranja gradova i sela, progona civila, masovnih ubijanja, paleži, pljačke. Tu je Herta, dakle, napravila „kiks“. Najednom je splasnuo sav entuzijazam Beograđana, ljubaznost se istopila, a gostoprimstvo pretvorilo u odbojnost. U medijima, kao što je i običaj (u takvim situacijama) zaredali napadi. Naslovi tiska koji su se pojavili u srbijanskoj prijestolnici zorno govore da je u pitanju i nešto više od obične netrpeljivosti ("Hertina mržnja usred Beograda", "Ćerka SS oficira pljuje SPC i Srbe", "Skandalozno: Nemačka nobelovka optužila SPC za zlo na Kosovu" ili "Herta Miler pljuvala Srbe kao zločince" itd.; Vidi: isto) Dakako, javio se odmah i Nemanja (bivši Emir) koji se još uvijek odaziva na prezime Kusturica iako se odavno posrbio (pa je nejasno zašto nije „Kusturić, Kusturčević ili Kusturićević, bilo bi uvjerljivije i bolje bi pristajalo uz ono „Nemanja“) i počeo čovjek pisati eseje na temu: „prije rata nismo imali ništa, a onda su došle Švabe i sve nam odnele“. U izjavama Nemanja spominje i slučaj Kragujevca, odnosno, masovnog strijeljanja učenika i profesora 20/21. listopada 1941. (uz prijedlog da se „tu Švabicu dovuče tamo“ i „suoči je se sa nemačkim zločinom“), zanemarujući kako spisateljica nema nikakve veze s tim zločinom koji se dogodio punih 12 godina prije njezina rođenja. Ne zna (nesretni) izgubljeni Nemanja ni to da su kragujevačke žrtve popisivali, odabirali i pred njemačke cijevi dovlačili domaći srpski kvislinzi. Nemanja „zaboravlja“ i kontekst zločina u kojemu bitnu stavku igra kukavička bježanija partizana i četnika koji su napravili diverzije u tom kraju Srbije i onda dali petama vjetra, a narod ostavili na cjedilu (isto onako kako su radili i na Kozari, u Drvaru i na mnogim drugim mjestima). Od Nemanje se poslije svega može očekivati da će prvom prigodom „dovući“ na Kosovo polje Erdogana (svoga nekadašnjeg sunarodnjaka po vjeri i krvi s kojim bi do prije desetak godina klanj'o namaz, a sada ljutog neprijatelja), kako bi mu naplatio glavu Cara Laze. Moglo bi se ponešto i Bugarima dogoditi (bolje da ne znaju što) krene li se Nemanja osvećivati za razdoblje „svojih“ Nemanjića (po kojima ime „starostavno“ nosi) kad su raški vladari bili njihovi vazali. Kako je krenulo, raščupani, prljavi i krmeljivi Nemanja napravit će dar-mar na Balkanu – ako se u međuvremenu ne naloče brlje i ne zaspi (u svome Kamengradu, na divanu, s čibukom u zubima i ćeten halvom u ruci, ispod ikone svetoga Save, alijas Rastka Nemanjića, svoga „slavnog“ i dalekog pretka). Uglavnom, takvu baražnu paljbu na kakvu je u Beogradu naišla genijalna njemačka spisateljica koja je cijeli svoj literarni opus posvetila humanizmu i razobličavanju zla, do sada je u Srbiji doživio rijetko tko. Njima je najbolje kad im dođu Peter Handke, Noam Chomsky ili kakav sličan ekscentrik i čudak koji priča što im je uhu milo. Oni koji predlažu Miloševića, Karadžića, Mladića i Šešelja za svece ili barem za Nobelovu nagradu za mir kao rezervnu varijantu (ako omane koje proglašenje, jer gužva u redu za „svetitelje“ je povelika). Takvi im trebaju. Istina zna biti jako bolna za one koji se s njome odbijaju suočiti. A Srbi je (u velikoj većini) još uvijek nisu mentalno sposobni spoznati i prihvatiti. Ne znam ni sam treba li ih uopće kriviti, jer u pitanju je ozbiljan defekt. Duboki patološki poremećaj. I što je najgore ima razmjere epidemije. Kao u najgora vremena kuge ili kolere. Sirota Herta vjerojatno nije znala koliko su Srbi osjetljivi na taj 24. ožujka 1999. godine, kad su na tadašnju „SRJ“ pale prve NATO bombe. Za njih je to bila „pobjeda“ koja je „izvojevana u neravnopravnoj borbi“ protiv „NATO alijanse“ koja je „izvršila brutalnu agresiju na srpski narod“. Ali, ta bitka završava njihovom (srpskom) „pobedom“ 1. lipnja (iste godine), jer je „NATO nateran na povlačenje“ – zato što su mu „jake snage“ RV i PVO vojske SRJ „zadale smrtni udarac“ obaranjem nevidljivog zrakoplova F117A – komada ukupno jedan (1) i to već 3 dana nakon početka „agresije“ (27. ožujka). Ne smeta ni to što je ovo „čudo tehnike“ oborio Mađar Zoltan Dani, a ne neki gedža, Srbin, važno je da je time „uništen ponos NATO-a“ i da se on „morao povući“. I da su to (obaranje jednog zrakoplova te vrste) „do sada na svetu uspeli samo Srbi“. Nitko drugi! Dovoljno za „pobjedu“. I eto ti novog mita. U Srbiji gdje god makneš, mit. Mit do mita, kao na buvljaku. I svaki pobjednički, jer „Srbin ne može da izgubi rat“ – to je barem „logična i samorazumljiva stvar“ kojoj ne treba nikakvih dodatnih pojašnjenja niti dokaza. Sloba je tada proglasio „pobedu“, podijelio ordenje i unapređenja oficirima i  rođen je novi mit pod radnim naslovom: „Srbija je jedina zemlja na svetu koja je porazila NATO“. Gledao sam tu svečanost na televiziji. I podsjetilo me na atmosferu u berlinskoj Vučjoj jazbini prvih dana travnja 1945. Kao u filmu „Hitler: Konačni pad“. Samo što vođa propalog Reicha tada nije dijelio ordene. I nije proglasio pobjedu.Valjda nije znao da je pobijedio. Sloba je znao. Dakle, bio je bolji strateg od Hitlera. Srbi su „porazili“ NATO, a izgubili Kosovo – i nitko se u toj „pobjedničkoj“ euforiji nije dosjetio da jedno isključuje drugo. Nenadmašni su kad su mitologija i megalomanija u pitanju. Tu im nema premca. Nek im Bog pomogne. A i nama s njima. Susjede ne možeš birati. Nažalost.   Zlatko Pinter