U ožujku 1978. godine, dr. Franji Tuđmanu kojemu je kao političkom disidentu režima i "neprijateljskom elementu" bilo zabranjeno javno istupanje i djelovanje, najavio se novinar Vladimir Marković iz Beograda i zatražio razgovor s njim. Dr. Tuđman ga je primio (i po tvrdnjama samoga novinara bio "jako ljubazan i korektan"), a razgovarali su o stanju u tadašnjoj Jugoslaviji. S kojim je nakanama Marković uopće došao u Zagreb ostalo je do danas nejasno. Je li bila u pitanju samo obična novinarska znatiželja, pokušaj da se dođe do senzacije koja bi se kasnije unovčila ili je sve bilo "napakirano" s namjerom daljnjeg kompromitiranja i progona dr. Tuđmana? Sam dr. Tuđman bio je uvjeren kako je Marković samo "odradio" ono što mu je bilo naloženo, a u prilog tomu govori i ponašanje samoga novinara. On je, naime, bez znanja svoga sugovornika, dva tjedna nakon razgovora isti "prepričao" u jednom svom tekstu koji je poslije završio u više emigrantskih listova. Nije, dakle, u pitanju nikakav "intervju" (kako se to obično navodi), nego naknadna interpretacija razgovora koji je vođen u četiri oka. Unatoč svemu tomu, pa i krajnje nekorektnom postupku Markovića, dr. Tuđman je potvrdio kao točne sve navode iz teksta - odnosno, nije negirao kako je izgovorio ono što je tamo bilo napisano. Marković je u lipnju iste (1978.) godine tekst poslao na desetak adresa u svijetu, nakon čega mu se (navodno) javila redakcija časopisa RCDA (koji se bavio pitanjima religije u komunističkim zemljama), a čiji je nakladnik bio Istraživački centar za religiju i ljudska prava iz New Yorka. Poslije objave u RCDA, članak su prenijeli list slovenske emigracije u Velikoj Britaniji Klic Triglava i hrvatski emigrantski list Hrvatska država. Mjesec dana nakon što se tekst pojavio u Hrvatskoj državi, protiv Vladimira Markovića je u Beogradu pokrenut sudski proces, pri čemu u tužbi nije bilo spomena objava u RCDA i Klic Triglava, nego je kao jedini i glavni crimen navedeno tiskanje u ovom hrvatskom emigrantskom listu. Sam naziv "Hrvatska država" bio je sasvim dovoljan kao "krunski dokaz" o kakvom se "destruktivnom" djelovanju "ustaške emigracije" radi i argument za "spregu unutarnjeg i vanjskog neprijatelja". (Izvor za fotografiju: https://www.nacional.hr/nastavak-bitke-za-rehabilitaciju-novinara-koji-je-zbog-tudmana-zavrsio-na-psihijatriji/) Rješenjem Drugog općinskog suda u Beogradu (broj 1901/78) novinaru je (iako je bio potpuno psihički zdrav) određena  "mjera sigurnosti, psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi", a na slobodu je pušten nakon što je u zatvorskoj duševnoj bolnici proveo pune 3 godine - maksimalno razdoblje koje je bilo utvrđeno presudom. U sudskom procesu protiv dr. Franje Tuđmana (1981.) koji je vođen zbog poznatog intervjua što ga je dao švedskoj televiziji (1977.), ova je inkriminacija također korištena kao otegotna okolnost i "dokaz" o "neprijateljskom djelovanju" i bila sadržana u točki 4. optužnice. Što je ustvari pisalo u inkriminiranom tekstu oko kojega se u tadašnjoj Jugoslaviji diglo toliko buke? Danas je nemoguće doći do bilo kakvog autentičnog izvora, pa nam preostaje poslužiti se posrednim. Apelacioni sud u Beogradu u svome Rješenju iz 2013. godine (u postupku provedenom po zahtjevu za rehabilitaciju Vladimira Markovića), citira dio presude iz 1979. godine: "...Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, pravosnažnim rešenjem Drugog opštinskog suda u Beogradu, K.br.1901/78 od 23.2.1979. godine, predlagač je oglašen krivim zbog toga što je u drugoj polovini marta meseca 1978. godine u Beogradu, prenosio lažno tvrđenje u nameri da izazove neraspoloženje i uznemirenje građana, na taj način što je napisao i umnožio cirkularno pismo, u kojem je naveo sledeće: 'Po sigurnim i pouzdanim statistikama u svim logorima u Hrvatskoj je za vreme rata pogubljeno 60.000 ljudi, i to, kako Srba, tako i Hrvata, Jevreja, Cigana i drugih antifašista, a ne 600.000 samo u Jasenovcu, kako se to udesetostručuje, da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda." (Izvor: https://www.nacional.hr/nastavak-bitke-za-rehabilitaciju-novinara-koji-je-zbog-tudmana-zavrsio-na-psihijatriji/; istaknuo: Z.P.) Apsurdnost ovih blasfemičnih optužbi vezano za podatke što ih je iznio dr. Franjo Tuđman sastoji se u tomu što su brojke na koje se pozivao potjecale iz tadašnjih službenih izvora, ali su bile pod embargom kako se ne bi narušavali uvriježeni mitovi, prije svega onaj o ustaškom logoru Jasenovac. Evo što se o tomu kaže u jednom znanstvenom radu: "Koristeći se rezultatima popisa iz 1964. godine, Franjo Tuđman, u to doba na čelu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, izradio je 20. listopada 1965. elaborat koji je uputio Komisiji za historiju CK SKH, a koji je u sažetoj formi dospio do generala JNA i saveznog ministra obrane Ivana Gošnjaka i predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Prema podacima iz 'Popisa žrtava rata 1941-1945' koje je dobio od Republičkog zavoda za statistiku i koji su bili sumirani, a trebali su biti objavljeni u cjelini za SFRJ, 'ukupne žrtve s teritorije SRH poginulih u NOB-u iznose 185.327 a od toga je stradalo u logorima zatvorima i deportacijama ukupno 59.639 (od toga u samim logorima 51.534)'. Nakon što su sistematizirani, rezultati toga popisa stavljeni su pod embargo, a Tuđmanu je tada, nakon što je objavio te podatke, odmjerena kazna u trajanju od tri godine, kako je navedeno 'zbog krivičnog djela neprijateljske propagande.' Tim je povodom Vjesnik objavio detalje o toj Tuđmanovoj inkriminaciji, navodeći kako je 'u intervjuu s izvjesnim Vladimirom Markovićem koji je objavljen u ustaškom emigrantskom listu Hrvatska država u kolovozu 1978. Tuđman uz ostalo izjavio: 'Po sigurnim i pouzdanim statistikama u svim logorima u Hrvatskoj za vrijeme rata pogubljeno je 59.639 ljudi, i to kako Srba tako i Hrvata, Jevreja, Cigana i drugih antifašista. To je ogroman i užasan broj i zločin; da je pobijeno šest ili šezdeset bilo bi ogromno i užasno. Ali ja sam protiv toga da se ovaj broj udesetorostručuje samo za Jasenovac na 600.000 ljudi'." (Izvor: https://hrcak.srce.hr/file/284521; stranica posjećena 26.6.2019.) Dr. Tuđman je osuđen na 3 godine zatvora zbog "neprijateljskog djelovanja", a novinar Vladimir Marković nastavio je borbu za vlastitu rehabilitaciju koja je trajala sve do listopada 2014. godine kada je postupak okončan a oštećenome ponuđena odšteta od 522.500 dinara (u to vrijeme oko 32.000 kuna). U odluci Apelacionog suda u Beogradu (kojom je te 2014. godine poništeno osuđujuće rješenje iz 1979. godine i nakon toga donesena konačna presuda o rehabilitaciji), među ostalim se kaže: "Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, pravosnažnim rešenjem Drugog opštinskog suda u Beogradu, K.br.1901/78 od 23.2.1979. godine, predlagač je oglašen krivim zbog toga što je u drugoj polovini marta meseca 1978. godine u Beogradu, prenosio lažno tvrđenje u nameri da izazove neraspoloženje i uznemirenje građana, na taj način što je napisao i umnožio cirkularno pismo, u kojem je naveo sledeće: 'Po sigurnim i pouzdanim statistikama u svim logorima u Hrvatskoj je za vreme rata pogubljeno 60.000 ljudi, i to, kako Srba, tako i Hrvata, Jevreja, Cigana i drugih antifašista, a ne 600.000 samo u Jasenovcu, kako se to udesetostručuje, da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.' Ovaj sud, konačno, nakon toliko godina, u vezi Markovićevog zahteva za rehabilitaciju, konstatuje i sledeće: '…S obzirom na izloženo, osnovani su žalbeni navodi da je pobijeno rešenje, zbog pogrešne primene materijalnog prava navedenog u ovoj odluci, za sada zasnovano na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pa je iz tih razloga moralo biti ukinuto'." (Vidi: https://www.nacional.hr/nastavak-bitke-za-rehabilitaciju-novinara-koji-je-zbog-tudmana-zavrsio-na-psihijatriji/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 26.6.2019.) Tako je 35 godina poslije osude za pisanu riječ (prenošenje tuđeg iskaza - što ne predstavlja čak ni delikt mišljenja osuđenog!) novinar rehabilitiran, zahvaljujući odredbama Krivičnog zakonika Srbije iz 2006. godine. Mada vrlo zanimljiv i znakovit, slučaj Vladimira Markovića bio je samo jedan u nizu - eksponiranih, zahvaljujući prije svega jednom od najvećih "državnih neprijatelja" dr. Franji Tuđmanu - brojnih protupravnih postupaka komunističkog režima koji je nepoćudne građane pored svih drugih mjera nadzora, šikaniranja i teroriziranja trpao i u duševne bolnice - iako su prema svim mjerilima psihijatrijske struke bili potpuno zdravi. Prof. dr. Vlado Jukić, specijalist psihijatar i ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče (Zagreb) 2013. godine je iznio podatak kako je pouzdano utvrđeno da je u razdoblju od 1968. do 1987. godine u ovoj bolnici bilo iz političkih razloga prisilno zatvoreno i "liječeno" 49 osoba. Koliko je politički nepodobnih građana strpano u duševne bolnice u razdoblju od 1945. do 1990. godine na području Jugoslavije nepoznato je, ali je sasvim izvjesno da je u pitanju više stotina prisilno "liječenih" koje se tako izoliralo iz društva i kažnjavalo zbog pasivnog otpora režimu i nemirenja s postojećim sustavom. U svemu su pored komunističkih aparatčika iz državnih struktura sudjelovali i brojni specijalisti psihijatrijske struke, kršeći tako svoj profesionalni kodeks i liječničku etiku. Oni su bili ili primoravani na suradnju od ljudi iz establishmenta i tajnih službi, ili su na to pristajali iz oportunističkih razloga, a bilo je i onih koji su djelovali kao produžena ruka sustava uvjereni da rade društveno koristan posao i da je sve to u "višem interesu". Osim ubijanja, političkih osuda na dugogodišnje robije i javnog difamiranja (nakon čega je slijedila potpuna društvena izolacija), sve koji su se smatrali stvarnim ili potencijalnim protivnicima režima, moglo se među ostalim trpati i u duševne bolnice, neovisno o tomu što su prema svim kriterijima psihološke struke bili sasvim normalni i zdravi ljudi. Oni koji su jednom došli u nemilost režima, nikad se više nisu mogli vratiti uobičajenom životu. Bili su doživotno pod prismotrom tajnih službi i tisuća komunističkih doušnika koji su po zadatku pratili svaki njihov korak. Kao i u svemu drugome, jugoslavenski komunistički vrh bio je sljedbenik sovjetskog modela, pa se i nakon 1948. godine i formalnog raskida sa Staljinom nastavio služiti staljinističkim metodama - pogotovu u obračunu s potencijalnim ili stvarnim političkim oponentima. Budući da je komunistički (socijalistički) sustav u partijskim i državnim krugovima bio shvaćan kao a priori ispravan, racionalan, logičan i utemeljen na znanstvenim spoznajama, za režim su svi oni koji se nisu pridržavali nametnutih normi i čije je ponašanje odudaralo od uobičajene matrice bili "defektni". To se naročito odnosilo na pojedince koji su uporno tražili pravdu, dolazili u sukob s autoritetima i pokazivali znakove "neprilagođenog" društvenog ponašanja. Poznata je jedna izjava Nikite Hruščova od 24. svibnja 1959. godine u državnom listu Pravda u kojoj lider SSSR-a kaže kako oni koji se protive komunizmu nisu mentalno zdravi. Amnesty International je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina oštro upozoravao na zloporabu psihijatrije u političke svrhe u tadašnjoj SFRJ, ali to je uglavnom ostajalo bez odjeka u svjetskoj javnosti. U svakom slučaju, ovo je još jedna do sada nedovoljno istražena dimenzija monstruozne prakse zločinačkog komunističkog sustava koji nije ubijao samo tijelo, nego i ljudsku dušu, a sve u ime "Čovjeka kao najvećeg bogatstva" i "svijetle budućnosti ljudskog roda".   Zlatko Pinter