U ZNAK SJEĆANJA NA ESADA HEĆIMOVIĆA (30.4.2017. - 30.4.2019.)

U redovima današnjih bosansko-hercegovačkih muslimana nema više novinara kakav je bio Zeničanin Esad Hećimović. I ne mislim pri tomu na novinarski zanat u stručnom smislu, nego prije svega na častan i pošten pristup profesiji i odnos prema istini kao najdragocjenijoj vrijednosti kojoj čovjek riješen baviti se ovim pozivom mora podrediti sve ako želi poštovati kodeks struke i drži li do svoga moralnog i ljudskog integriteta. Ovaj hrabri novinar-istraživač, publicist diplomirani sociolog i filozof, umro je prerano, u svojoj 54. godini života, ali je iza sebe ostavio zabilježena brojna svjedočanstva o događajima tijekom rata u BiH, ali i poraću, što je dragocjena građa za sve koji žele utvrditi istinu o tom teškom i krvavom razdoblju. Rođen je u Zenici 1963. godine. Završio je studije filozofije i sociologije u Sarajevu, a tijekom svoje bogate novinarske karijere radio je za više listova - među ostalim za Muslimanski glas, Ljiljan i magazin BH Dani gdje je bio i zamjenik glavnog urednika, a tu je dužnost obnašao i u listu Oslobođenje, gdje istodobno piše i kolumne. Posljednje godine svoga profesionalnog rada provodi na mjestu urednika OBN televizije i intenzivno radi kao član Odbora Europskog centra za tisak i slobodu medija sa sjedištem u Leipzigu (Njemačka). Istina kao opredjeljenje i vodilja u radu Koautor je publikacije "Tiše, ubijaju" (u kojoj govori o ratnim stradanjima muslimana prijedorskog i kozaračkog kraja 1992. godine) i specijalnog izdanja magazina BH Dani iz rujna 1998. godine ("Kako su prodali Srebrenicu i sačuvali vlast"), a autor je i značajne i zapažene knjige Garibi: mudžahedini u BiH: 1992 — 1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.; drugo izdanje: Beograd 2009.) U svojoj knjizi Hećimović na mnogo mjesta detaljno govori o mudžahedinima opisujući kako su se prebacivali u BiH, s kime i kako su održavali kontakte, kojim su se kanalima financirali i kako su nakon operacija što su ih odrađivali napuštali ovu zemlju. Glavni logistički centri bili su im smješteni u islamskim zemljama (u prvom redu Saudijskoj Arabiji, Afganistanu, Egiptu, Alžiru, Jemenu) i djelovali su pod pokroviteljstvom tamošnjih režima i brojnih terorističkih skupina (u prvom redu Al Qaeda-e), a značajnu su ulogu imali i brojni dobro organizirani islamski centri u zapadnoj Europi i SAD-u. Na str. 31., autor navodi kako je jedan od najaktivnijih centara za regrutiranje mudžahedina za rat u BiH bio u Chicagu (vodio ga je Šejh Abdel Aziz Barbarosa - "Riđobradi"). Velika većina mudžahedina stizala je preko međunarodnih i islamskih humanitarnih organizacija (BIF, LBI, TWRA itd.), dok su njihovi glavni operativci i logističari osim s matičnim terorističkim organizacijama i tajnim službama režima pojedinih islamskih država ne rijetko bili povezani i s obavještajnim centrima zapadno-europskih zemalja (što se uvijek mora uzeti u obzir kad se govori o tomu kako, zašto i tko je mudžahedinima dopustio dolazak u BiH - za što se obično i najčešće neopravdano i zlonamjerno optužuje Hrvatsku). U nastavku Hećimović vezano za djelovanje Šejh Abdel Aziza kaže: "U Travniku je 21. augusta 1992. godine predvodio postrojavanje jedinice 'Muslimanskih snaga' ispred zgrade Medrese u Travniku. Video-snimak ove ceremonije pokazuje da su ceremoniji postrojavanja prisustvovali ključni politički i religijski lideri bosanskih muslimana u području Travnika. U tom trenutku, nije još bilo okončano unutrašnje organizovanje Armije BiH. 'Muslimanske snage' koje je Šejh Abdel Aziz postrojio u Travniku bile su prethodnica formiranju Sedme muslimanske brigade. Tek kasnije su ove jedinice Armije BiH razdvojene na Sedmu muslimansku brigadu koja je okupljala isključivo lokalne islamske dobrovoljce i 'El Mudžahedin' kao jedinicu koja je okupljala i strane i lokalne islamske dobrovoljce. Sedma muslimanska brigada je formirana u jesen 1992. godine, a ?El Mudžahedin' 13. augusta 1993. godine. Šejh Abdel Aziz Barbarosa je napustio Bosnu, prema svjedočenjima, kao lažni ranjenik u ambulantnim kolima jedne humanitarne organizacije." (Vidi: (Izvor: https://www.scribd.com/document/109263593/Esad-Hecimovic-Garibi-Mudzahedini-u-BiH-1992-1999; str. 31.; istaknuo: Z.P.) Ovaj kratki citat samo je slikoviti prikaz koji govori kako je djelovao uhodani mehanizam putem kojega su se najveći svjetski teroristi ubacivali u BiH i djelovali u njoj vodeći po prvi put nakon osmanlijskih osvajanja na europskom tlu svoj "Sveti rat". Brojni muslimanski mediji koji su zastupali tvrdu islamističku ideologiju, od početka su oštro napadali Hećimovića i njegove kolege iz magazina BH Dani i Oslobođenja, što je u još većoj mjeri došlo do izražaja poslije brojnih reportaža o mudžahedinima i njihovim zločinima koje su otišle u svijet, te nakon objavljivanja spomenute knjige (Garibi: mudžahedini u BiH: 1992 — 1999.). Njihova propaganda naročito je bila i ostala osjetljiva na konkretne materijalne dokaze o vlastitim zločinima kakvi su, primjerice, javnosti predočeni u dokumentarnom filmu hrvatske novinarke Višnje Starešine "Treći pohod" (iz 2008. godine) koji u 58 minuta trajanja minuciozno secira događaje u srednjoj Bosni tijekom muslimanske agresije na hrvatska područja. Ni jedan veći masakr nije prešućen, pa ni onaj u muslimanskom selu Ahmići, ali je jednako tako, riječju, slikom, svjedočanstvima i autentičnim snimkama (što su ih za potrebe vlastite propagande napravili sami mudžahedini) detaljno prikazan slijed događanja u Gučoj Gori (1993. godine), gdje se odigrao jedan od najtežih zločina muslimanskih snaga i najvećih egzodusa hrvatskih civila. Film je prepun potresnih ratnih scena i svjedočenja preživjelih žrtava koje govore kao izravni promatrači događaja. U njemu govori i novinar Esad Hećimović kao živi svjedok ritualnog odsijecanja glave (što je inače bio jedan od uobičajenih obreda mudžahedina), a izjavu je dao i mudžahedin-pokajnik Ali Ahmed Ali Hamad. Neviđena zvjerstva (što ih nije činila ni jedna druga strana u ratu) među koja su osim odsijecanja glava spadala i klanja, vađenje srca žrtvama, uništavanja lica, sakaćenja i psihološke torture, te silovanja, ubijanja djece, žena i staraca, paljevine i pljačka kuća, uništavanja i oskvrnuća katoličkih crkava i groblja - sve to skupa bilo je nešto što je užasavalo većinu Srba, Hrvata i ljudi drugih nacija pa i velikog dijela domaćih muslimana od kojih su njihovi političari i mediji ove činjenice krili. U cjelini uzevši, ovaj dokumentarni materijal dokazuje kako su tzv. Armija BiH i njezini saveznici mudžahedini vodili rat za islamsku državu, a ne slobodu Bosne i Hercegovine i jedan od ključnih dokaza za to su izjave samih aktera (pa i pripadnika najpoznatije terorističke organizacije na svijetu Al-Qaede koja je neke od svojih najznačajnijih ljudi zbog toga i poslala upravo u BiH). Nisu islamski ekstremisti bez razloga BiH prozvali "sestrom Andaluzije" (računajući kako će gubitak iz davne prošlosti i poraz što su ga doživjeli nakon osvajanja dijela Pirinejskog poluotoka kompenzirati stvaranjem prvog islamskog kalifata u Europi upravo na njezinu tlu), a žestina, agresivnost i otvorenost s kojom su nastupali njihovi vjerski "učitelji" pozivajući se na "Sveti rat" (džihad) Kur'an i Allaha u ime kojega su tekli potoci krvi i padale glave "nevjernika" bili su sasvim jasan pokazatelj koji je njihov cilj i zašto su ih sarajevski političari pozvali. Budući da je muslimanska propaganda kao jedine i isključive žrtve rata predstavljala svoj narod - dok se "Armiju BiH" idealiziralo do granica neukusa (sve dok dokazi o zločinima što su ih činili i oni i mudžahedini nisu ugledali svjetlo dana), nije nikakvo čudo da su Esad Hećimović i drugi novinari-istraživači sličnog profila smatrani nacionalnim izdajnicima. Optuživalo ih se kako žele "izbalansirati" krivnju među zaraćenim stranama (na štetu muslimana), pa čak i za to da muslimanski narod u svijetu predstavljaju kao "genocidan", te u isto vrijeme "negiraju genocid u Srebrenici" i zločine koji su nad njime počinjeni. A oni su samo pokazivali onu drugu, skrivenu stranu rata koja je bila potisnuta zaglušnom medijskom bukom što je danomice stizala iz centara propagande diljem islamskih zemalja i zapadnog svijeta. Svojedobno se naročito velika halabuka digla oko dva dokumentarna filma emitirana u proljeće 2011. godine u Norveškoj i Švedskoj (u produkciji Fenris Filma; redatelji: Ola Flyum i David Hedbitch) pod nazivom "Tragovi iz Sarajeva - Sarajevski rikošet" i "Srebrenica: izdani grad". Prvi govori o mudžahedinima u glavnom gradu BiH (među kojima se nalaze i skupine iz Al-Qaede i drugih islamskih terorističkih organizacija), dok drugi obrađuje kontroverze vezano za pad Srebrenice i zločine koji su se potom na tom području odigrali. Tvrdolinijaški mediji pod dirigentskom palicom SDA optužili su izravno Esada Hećimovića i Mirsada Fazlića kao "konzultante" na tim projektima i tu su padale doista teške riječi prožete mržnjom i huškačkim porukama. Sarajevska klika nikako nije mogla podnijeti narušavanje lažne, nametnute slike o "bezgrešnosti" muslimana koji tobože "jedini nisu činili zločine i etničko čišćenje" - iako sve činjenice, pa i ona da su jedini ratovali protiv dijela vlastitog naroda (u zapadnoj Bosni) nad kojim je upravo "Armija BiH" predvođena Atifom Dudakovićem a po zapovijedi Alije Izetbegovića također činila ništa manje okrutne zločine nego i nad Hrvatima i Srbima - i tu treba tražiti uzroke njihove mržnje i agresije prema novinarima koji su progovarali istinu. Naravno, nitko od onih koji su krojili i provodili ovu propagandu nikad nije pobio ni jednu jedinu činjenicu iznesenu u toj dokumentarnoj građi, ali hajka se nesmiljeno nastavljala ne bi li se ljude koji se ne mire s lažima zastrašilo i ušutkalo. Za svoj novinarski rad, Esad Hećimović je među ostalim 2009. godine dobio specijalno priznanje za istraživačko novinarstvo Centralne Europske Inicijative (CEI) i Medijske organizacije jugoistočne Europe (SEEMO), a proglašen je i za novinara godine (2011.) u izboru "Nezavisnih novina" (Banja Luka). Oni koji su ga poznavali pamte s koliko je žara radio i bio posvećen svojoj misiji. Unatoč svim rizicima koji su ga pratili, Hećimović je razotkrivao tamnu stranu rata u BiH, prije svega onu vezano za mudžahedine - strance koji su mu došli oteti Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj se rodio i odrastao i za koju je smatrao da jednako pripada svim ljudima koji u njoj žive, ma koje nacije i vjere bili. Po svojoj naravi, odgoju, sklonostima i moralnom habitusu pripadao je krugu racionalnih, zapadnjački orijentiranih (i nažalost, ne tako brojnih) intelektualaca muslimanskog podrijetla u BiH i kao takav duboko svjestan prijeke potrebe međusobne povezanosti i solidarnosti svih kojima je istinski i iskreno stalo do zajedničkog života i budućnosti u ovoj zemlji. S pravom je smatrao kako je muslimanu -"Bošnjaku" preči i bliži svaki njegov susjed (koje god nacije i vjere bio) od došljaka iz neke daleke islamske zemlje, koji Bosnu i Hercegovinu niti može osjećati svojom, niti je voljeti koliko oni koji su na njezinoj grudi rasli i rađali se. Esad je bio čovjek široke duše koji je uvijek naglašavao kako su ovdašnji muslimani stoljećima živjeli u zajednici s kršćanima i u njihovom okruženju i da je to za njega posve normalna i prirodna činjenica, te da ne razumije komu to u BiH i iz kojih razloga treba bilo kakva etnički čista islamska država. S takvim stavom, bio je, nažalost, u manjini. Oni koji su politički predstavljali muslimane (od 1994. godine "Bošnjake"), počevši od Alije Izetbegovića, Ejupa Ganića i Harisa Silajdžića nadalje, pokušavali su vezivanjem za islamske zemlje, ako ne od cijele, a onda od znatnog dijela BiH stvoriti upravo etnički čistu muslimansku državu. Tu su koncepciju spremno dočekali njihovi saveznici u islamskim zemljama i radikalni teroristički pokreti koji su u svemu vidjeli priliku proširenja džihada na prostor Europe. U Bosnu i Hercegovinu su već u ljeto 1992. godine počeli pristizati islamisti-dobrovoljci iz Afganistana, Egipta, Saudijske Arabije, Jemena i drugih zemalja, uglavnom i u najvećoj mjeri kao "humanitarci" (s iskaznicama raznih međunarodnih i islamskih organizacija za "humanitarnu pomoć" i u njihovim konvojima). To je za posljedicu imalo radikaliziranje stanje u BiH, jer su mudžahedini bili okrutni i nemilosrdni u borbama, pogotovu u slučajevima obračuna s civilima i zarobljenicima. Ritualna odsijecanja glava, sakaćenje, mučenje, klanje, pljačka, silovanja, paljenje i pljačkanje čitavih sela - sve je to spadalo u njihove uobičajene aktivnosti, a što je najžalosnije, kao "Allahovi ratnici" koji su u BiH na ovako krvav i surov način provodili džihad, imali su u tomu potporu kompletnog muslimanskog vodstva u Sarajevu. Treba samo poslušati govor Alije Izetbegovića Sedmoj muslimanskoj brigadi (čiju su okosnicu činili mudžahedini), pa da se u cijelosti shvati kojim su se bolesnim idejama rukovodili on i njegovi suradnici.

Hećimović se s time nije mogao pomiriti i najveći dio svoje energije utrošio je na borbu protiv ovog zla - uvoza islamskog ekstremizma u BiH čiji je cilj od početka bio prepoznatljiv: stvaranje prve islamske države u Europi (po uzoru na kalifat - sa šerijatskim zakonima) i nametanje islamskog fundamentalizma svim bosansko-hercegovačkim muslimanima putem "preodgoja" (i "vraćanjem korijenima vjere") što su ga islamisti provodili ne rijetko i uz vrlo radikalne mjere (fizičke i psihičke torture, te fizičke likvidacije onih koji se nisu "obratili", a što je ostalima trebalo poslužiti kao primjer). Iz današnje perspektive teško je i zamisliti s kakvim su se sve opasnostima suočavali oni koji su obrađivali ove teme i javno iznosili svoja saznanja o djelovanju mudžahedina u vrijeme dok su im se najviši vojni zapovjednici "Armije BiH" klanjali, a Alija Izetbegović i njegova svita odlazili u pohode veličajući njihovu borbu i dižući im moral. Muslimanski politički lider i suradnici kojima je bio okružen na svakom su koraku dočekivani gromkim ratnim pokličima "Tekbir i Allahu Akbar", a svoje su džihad-ratnike posjećivali i nakon velikih pokolja što su ih ovi masovno činili nad civilima i zarobljenicima, kako Srbima, tako i Hrvatima. Alija je s njima drugovao, klanjao namaz i u svemu se prema ovim koljačima odnosio prijateljski i prisno, čak servilno, o čemu postoje brojni materijalni dokazi - počevši od video-zapisa, preko izjava samih mudžahedina i njihovih suradnika, do svjedočenja očevidaca i dokumenata iz arhiva. Sarajevska politička i vojna vrhuška nastojala je to prikriti i vodila je dvostruku igru: na jednoj strani se hodočastilo u islamske zemlje i tamo tražilo potporu za "oslobađanje BiH" uz tvrdnje o "genocidu koji se provodi s ciljem istrebljenja i zatiranja muslimana" (što se zapadnoj javnosti prikazivalo kao čisto "humanitarna" pomoć), dok su se nazočnost mudžahedina i njihovi zločini pomno krili - ili ih se u krajnjem slučaju nastojalo marginalizirati. U takvoj situaciji, Esad Hećimović koji se u svom istraživačkom novinarskom radu bavio uglavnom temama vezano za ove pojave, nužno se suočavao s brojnim opasnostima pa i otvorenim prijetnjama. Sarajevska politička vrhuška preko svojih tajnih službi pratila je svaki njegov korak i on je to sam potvrdio u nekim svojim izjavama stranim novinarima. Stoga neke svoje materijale nije niti smio uvijek potpisivati pravim imenom. Ostaje zabilježeno kako je američki novinar 1996. godine dobio prestižnu Pulitzerovu nagradu zahvaljujući objavljujući ono što u to vrijeme (zbog izravnih prijetnji smrću) Hećimović nije smio objelodaniti pod svojim imenom. Evo što u razgovoru za RSE (Radio Slobodna Europa) 2009. godine (nakon što je dobio prestižna europska priznanja CEI i SEEMO kao najbolji novinar-istraživač) o tomu s čime se sve susreće kaže sam Hećimović: "Ne možete kontrolisati kako će ko reagovati na ono što javno govorite na TV ili pišete u svojim tekstovima. Porodica i ja doživljavamo brojne prijetnje i zastrašivanja, od telefonskih poziva, do uličnih napada, verbalnih prije svega, u kojima ljudi ponavljaju ono što im neko drugi govori - kako bi trebali da mislimo o onima koji kritikuju određene lidere u njihovoj vjerskoj zajednici, prije svega, ili lidere u političkim vlastima, ili njihovo sjećanje na rat i ratne podjele uloge. Mislim da je to nešto, ako se odlučite na ovu vrstu rada, što morate prihvatiti." Nakon toga, novinar koji vodi razgovor podsjeća ga kako ga u BiH čak i neki "bošnjački intelektualci pogrdno imenuju i nazivaju bošnjačkim izdajicom", a Hećimović na to kaže: "Nazivaju me, što je daleko opasnije, Alahovima neprijateljem i nevjernikom. Neko je napisao da meni ne treba vjerovati i ako je potpuno istina sve ono što sam napisao. Ono čemu se teži jeste da se kritičar izoluje i da onda protiv njega budu primijenjene druge, daleko brutalnije mjere. Moja namjera kao novinara bila je i ostala da tražim u svojoj vjerskoj nacionalnoj tradiciji one pozitivne elemente na kojima mogu, prije svega, izgraditi osudu zločina o kojima pišem, a drugo, gdje mogu imati nešto što dijelim sa drugima u zajedničkoj javnosti, sa drugim, kršćanskim narodima, sa kojima mi muslimani u Bosni i Hercegovini dijelimo i državu i zajednički prostor. Za mene je to važno. Nastojim kao musliman da pišem i da tražim u svojoj vlastitoj vjerskoj i nacionalnoj tradiciji one elemente na kojima mogu graditi jedan odnos prema zločinu, kakav mislim da treba da imamo." (Za dijelove pod navodnicima vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/hecimovic/1780702.html; istaknuo: Z.P.) Istina, razum i činjenice ustuknuli su pred lažima i spletkama  Esad Hećimović pokušao je braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju - jedinim sredstvima kojima je kao humanist i intelektualac raspolagao - tražeći oslonac i potporu u vlastitom vjerskom i kulturnom krugu. Nažalost, nije ga pronašao. Ali to ni u kojem slučaju ne umanjuje njegov značaj i golemi doprinos što ga je dao u cjelovitijem i potpunijem sagledavanju i shvaćanju svega onoga što se tih tmurnih 90-ih godina događalo u ratom zahvaćenoj BiH. Dovoljno je pročitati njegove zapise i svjedočanstva u knjizi Garibi: mudžahedini u BiH: 1992 — 1999., pa da se vidi s koliko je ozbiljnosti i odgovornosti pristupao dokumentarnoj građi, pažljivo analizirajući i provjeravajući svaki navod i podatak, obuhvaćajući kako ratno, tako i poratno razdoblje u BiH (kada su brojni pojedinci i skupine mudžahedina ostali i nakon rata čekajući nastavak svoga džihada i nasilno sprječavajući povratak Hrvata na svoja ognjišta u srednjoj Bosni). Osim ratom i zločinima u BiH, Hećimović se bavio i brojnim drugim temama vezano za tijekove novca kojim su financirani mudžahedini, korupciju, kriminal, terorizam i sve druge negativne pojave koje su nagrizale i još uvijek nagrizaju ovu zemlju i onemogućuju normalan život ljudima koji u njoj žive. Hrvatska nažalost, nije upotrijebila činjenice što su ih otkrili ovaj časni, hrabri i vrijedni novinar i njegove kolege, ne zato da bi vodila propagandu, nego kako bi dokazala istinu o ratnom sukobu u BiH (i pogotovu srednjoj Bosni) pa u konačnici i obranila svoje uznike nepravedno proglašene ratnim zločincima i osuđene na sudištu u Den Haagu, bez ijednog jedinog dokaza. Koliko god to nekima izgledalo čudno, Esad Hećimović i general Slobodan Praljak išli su istom stazom - stazom istine…i u tomu obojica ostali usamljeni i prepušteni sami sebi. Jedna od rijetkih snimki s gostovanjem Esada Hećimovića koju se još uvijek može pronaći na Internetu jeste ona gdje on u TV emisiji "Dobar, loš, zao", (TV1, studeni 2011. godine) govori o sebi svome radu, uvjerenjima, motivima koji ga vode u istraživačkim projektima i teškoćama s kojima se susreće. Pogledajmo i sjetimo se čovjeka koji to svakako zaslužuje.

1. dio:

2.dio:

3. dio

4. dio

  Zlatko Pinter