"Nije se čulo da jauču ti ljudi. Oni njih ubiju, pa vade krv. Oni imaju onaj pištolj, kao na zrak. Pištolj kao pištolj, ali ništa se ne čuje, valjda probije iglom u mozak kad opali", izjavio je svjedok pod brojem 23. – Postavlja se pitanje po kojoj to logici istaknuta javna osoba, kaznene prijave zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela ratnog zločina, može bez ikakvih političkih, moralnih, etičkih i sl. dvojbi sudjelovati u hrvatskom političkom životu, kao što je to slučaj dr. Vojislava Stanimirovića? Vojislav Stanimirović bio je među najekstremnijim Srbima koji su zagovarali pripojenje okupiranih hrvatskih krajeva s tzv. Republikom Srpskom. To je osoba koja je imala odgovarajuće dužnosti tijekom Domovinskoga rata, komandanta saniteta i organizatora zdravstva za Srijem, ravnatelja bolnice, gradonačelnika, sve do sudjelovanja u Vladi tzv. Republike Srpske Krajine – već dugo se pita Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika koja uvijek iznova u javnost izlazi s brojnim dokazima koji Stanimiroviću nikako ne idu u korist. No, svi dokazi protiv Vojislava Stanimirovića redom su odbijani i proglašavani nevaljanim. Brojni svjedoci i iskazi žrtava – nisu uzimani u obzir. Evo jednog od iskaza pod rednim brojem 23: Svjedok je Hrvat, civil, star 70 godina. Svjedoči o nasilnom vađenju krvi zarobljenicima na salašu Jovanovcu kod Rume. Vidio je liječnika Voju Stanimirovića kako nosi bočice krvi: “… Vojo Stanimirović je došao luksuznim automobilom. Ovdje je bio jedan šator, šaren kao uniforma. Tu bi vojnici, njih dvadeset, sjedili i čuvali da ne pobjegnemo. Voju sam vidio kako prolazi blizu nas. Nosili su prazne, bijele boce, a vraćali se s punim, crnim. Boce su bile od sedam decilitara. Svako sat i pol bi jedan od njih išao u tu salu vaditi krv. Od nas ni jedan nije otišao u tu sobu. Odnekud su dovozili te ljude. Bilo je soba u kojima su bili drugi logoraši, valjda od prije. Čuli smo da sijeku, udaraju sjekirama satarama, lupaju, cijepaju glave, noge. Trpaju u vreće, kopaju rake odmah pored barake i bacaju vreće odmah u te rupe i zatrpavaju ih. Vojo je dolazio u tom autu, u civilnoj odjeći, u bijelom mantilu kao doktor. Vidio sam da je nosio dvije boce. Nosio je prazne, a vratio se s punima – krv unutra. Ja ga više nisam vidio. Nije se čulo da jauču ti ljudi. Oni njih ubiju, pa vade krv. Oni imaju onaj pištolj, kao na zrak. Pištolj kao pištolj, ali ništa se ne čuje, valjda probije iglom u mozak kad opali. To je mali pištoljčić, vidio sam kad su ga pokazivali jedan drugome: “Vidiš, neće da okine”…