'Ubijeni katolički svećenici bili su ustaše koji su okrvavili ruke, a imali su sudove i presude pobjedničke vojske!'

22.02.2014. 20:14:57

Svatko ima pravo na svoje mišljenje jer Hrvatska je konačno slobodna, demokratska i pluralna država. Ali kada profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu relativizira partizanske pokolje nakon Drugog svjetskog rata, posebice nad svećenicima, redovnicima i časnim sestrama tvrdnjom da je "većina njih aktivno sudjelovala u ustaškom pokretu, a neki su i okrvavili ruke", onda ne ostaje ništa drugo nego se zapitati tko to danas poučava hrvatsku mladež na državnim fakultetima.

Kad god Liniću ponestane novca u državnoj blagajni, a Milanoviću riječi kojima bi pred hrvatskom javnošću argumentirano branio katastrofalne poteze svoje vlade, u dijelu režimskih medija, otvore se neki "grijesi iz prošlosti" ili teme koje pripadaju povijesti, a sve kako bi se pažnja javnosti preusmjerila na druge stvari.

Donedavno je glavna uloga u povijesnom revizionizmu bila rezervirana za oca i sina Goldsteina, ili prof. Tvrtka Jakovinu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a u posljednje vrijeme u medijima je sve prisutniji Hrvoje Klasić, docent na Odsjeku za povijest (istog) Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ovaj 42-godišnjak, autor je knjige "Jugoslavija i svijet 1968." koja je objavljena prije dvije godine, a koautor je dokumentarne serije "Hrvatsko proljeće" koja je snimljena u produkciji HRT-a. U svom znanstvenom radu najčešće se bavi hrvatskom poviješću, a u posljednje vrijeme jedan je od glasnijih kritičara Katoličke crkve te glasnogovornik relativizacije partizanskih i komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata.

Dakle, u jeku brojnih afera koje potresaju Hrvatsku i Milanovićevu vladu, Klasnić je dao veliki intervju jednom internetskom portalu u Hrvatskoj u kojem je nadugačko i naširoko govorio o zbivanja iz Drugog svjetskog rata.

Tako, primjerice, Klasnić smatra kako bi bilo dobro da Katolička crkva konačno osnuje nekakvo povjerenstvo, jer tvrdi, "činjenice i dokumenti govore da je većina katoličkih svećenika aktivno podržavala i sudjelovala u ustaškom pokretu, a neki su i okrvavili ruke".

- Međutim, ne čujemo poruke isprike i priznanja da su to "grijesi iz prošlosti" ove institucije. Umjesto toga, imamo opovrgavanje tih činjenica, kaže Klasnić koji bi kao profesor povijesti ipak morao zadržati tračak objektivnosti i progovoriti o drugoj strani priče, konkretno o činjenici da su komunisti za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata ubili 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časnu sestru, dakle i one koji zasigurno nisu "okrvavili ruke" kako to Klasić tvrdi ali su zato bili klasni neprijatelji koje je trebalo eliminirati pod svaku cijenu.

Naravno on to "mudro" prešućuje. A radilo se o stradavanjima bez suda i presude, te najsvirepijim načinima likvidacije, za koje nikada nitko nije odgovaraoi vrlo vjerojatno ni neće.

22.02.2014.

Klasića također smeta što se u današnjoj Hrvatskoj još uvijek razgovara o prošlosti na bazi dnevne politike, a ne znanstveno utemeljenog promišljanja (kakvo on zagovara) pa kaže, imamo situaciju da se zbog pozdrava "Za dom spremni" (kojeg on ne smatra starim hrvatskim) i ćirilice vrlo brzo skupi nekoliko stotina tisuća potpisa građana.

- Protiv ustaša se nije borilo zbog ideoloških razloga, niti ih se zatvaralo, ubijalo ili proganjalo jer nisu bili komunisti, nego zato jer su bili zločinci, kolaboracionisti Hitlera i Mussolinija i jer su ubili stotine tisuća nevinih ljudi, tvrdi Klasić. Za njega, kao i bivšeg predsjednika Mesića, komunističko-partizanski zločini bez suda i suđenja imaju opravdanje, a neki drugi nastali tijekom rata nemaju.

Kada je pak riječ o posljeratnim zločinima, Klasić opet izvrće činjenice. Smeta ga što se danas više govori o partizanskim zločinima i istraživanju tih zločina od drugih, no "zaboravlja" da se o njima nije ništa govorilo punih 45 godina, a ni zadnjih 20 se nije otišlo daleko s tim. "Oni drugi" su već odavno sankcionirani i obilježeni.

- Katolička crkva ima u sklopu Biskupske konferencije Komisiju za hrvatski martirologij, čiji je cilj istraživati komunističke zločine, dok ove druge baš i nemaju u planu. Upravo to je problem. Što je s brojnim primjerima koji pokazuju aktivno sudjelovanje svećenika u ustaškom pokretu ili njegovo simpatiziranje? Dovoljno je samo prolistati lokalne i nacionalne novine iz vremena NDH u kojima se vidi što Katolička crkva misli o toj tvorevini i ustaškom pokretu, govori povjesničar kojem su važniji dokaz novine nego stotine konkretnih masovnih grobnica koje svedoče o nesankcioniranim zločinima.

- Ja nemam problema reći da su partizani u osvetničkom bijesu nakon rata počinili brojne zločine do kojih nije smjelo doći, kaže Klasić i naravno dodaje ono čuveno 'ali'. "Ali bih volio da već jedanput netko od tih desnih povjesničara i intelektualaca kaže jasno i glasno, posebice mladima: ustaški režim je bio zločinački. Bilo bi stoga, dobro, da Katolička crkva istražuje i razdoblje NDH, kao što imaju svako pravo istraživati poslijeratne zločine. Trebali bi imati snage i s time se suočiti, istiće Klasić.

 

Osvrnuo se i na činjenicu da su se i groblja likvidiranih vojnika poraženih vojski počelau Hrvatskoj obilježavati, uz pripadajuća spomen-obilježja.

- Nije problem obilježavanja nego što na njima može pisati. Da li će pisati da ovdje leže "hrabri hrvatski vojnici", "nepravedno ubijeni hrvatski vojnici" ili će pisati da su poginuli pripadnici fašističke vojske koji su počinili brojne zločine i bili na strani neprijateljske vojske? Smatram da treba obilježiti takva područja, ali istovremeno i objasniti o kome se točno radi. Naime, mišljenja sam da žrtve u Jasenovcu, Jadovnu i Kozari ipak ne možemo promatrati u istom kontekstu kao i one koji se nakon 8. svibnja uz pucnjavu povlače pred partizanima, i od kojih je veliki broj ubijen u osveti, ponavlja Klasić već poznatu priču o dvije vrste zločina, dozvoljenom (partizanskom) i nedozvoljem (hrvatskom).

Smetaju ga i natpisi kojim se obilježavaju masovna mjesta stradanja Hrvata na kojima piše "žrtve komunističkog režima", "žrtve ustaškog režima" i "žrtve totalitarnih režima".

- Treba kazati kako nisu svi ubijeni bili nevini. Imali su sudove i presude koji svakako nisu po današnjim normama, što su stvari koje su se tada događale svugdje u Europi od strane pobjedničkih vojski. Ne umanjujem time, dakako, same tragedije. Ali treba kazati kako nakon 8. svibnja ustaše i dalje provode oružane aktivnosti i napadaju partizane. Da li i njih uzimamo kao žrtve komunističkog režima? Načelno imam i terminoloških problema s tim "žrtvama komunističkog režima", jer se takvim natpisom podrazumijeva da su oni ubijeni isključivo zbog ideoloških razloga, što je samo djelomična istina.

Po njemu u Hrvatskoj partizani nemaju primjeren tretman i zbog Domovinskog rata.

- Kod nas vlada percepcija da je armija koja je rušila Vukovar i Dubrovnik bila sljednik partizanske vojske, pa se stvarao narativ da ne može ništa što je bilo pod imenom partizanske vojske biti dobro. To je bio otežavajući faktor za nekakvo objektivno i znanstveno suočavanje s prošlošću. Drugi faktor je činjenica da na vlast 1991. godine ulaze politički zatvorenici i emigranti iz prošlog sustava. Ne umanjujem ničiju ljudsku sudbinu, međutim, ti spomenuti predstavnici određenih skupina počeli su nametati novi narativ u kojem nije bilo mjesta za kontekstualiziranje i objektivno promatranje prošlosti. Jugoslavija, socijalizam, Tito i partizani uslijed toga postaju isključivo negativci i dolazi do nekakve inverzije. Umjesto da proučavamo hrvatsku i jugoslavensku povijest u XX. stoljeću da bismo shvatili događaje devedesetih godina, u Hrvatskoj se kroz devedesete počinju objašnjavati ključni događaji 20. stoljeća: 1918., '41, '45, '48. i tomu slično. Tada se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi: živjeli smo dotad u jednopartijskom sustavu koji je imao nadzor nad poviješću i nema spora da su se pritom neke teme negirale, kao što su se margiralizirali neki događaji, a drugi preuveličavali. Međutim, devedesetih se dogodilo da je rečeno kako smo dosta govorili o ustaškim zločinima te da ćemo sad govoriti isključivo o komunističkim zločinima, zaključuje Klasić dodajući kako današnje generacije kroz školski sustav, javni prostor, političare, glumce, sportaše puno više slušaju o komunističkim, a puno manje ili gotovo ništa o ustaškim zločinima.

Nakon svega ne ostaje ništa drugo nego se zapitati tko to danas poučava hrvatsku mladež na državnim fakultetima?

  • Autor: D.Boroš
  • Photo: Nikola Cutuk/PIXSELL
Izvorni članak možete pogledati OVDJE

Autor: