Ubijeni kažiprstom – zločin u vukovarskoj bolnici I. dio

“Nema sigurnosti, puno je četnika, hodaju s oružjem po bolnici i tuku ranjenike, puno je pijanih oficira saniteta, a premalo vojnika da nose ranjenike, nema kontrole ni organizacije, nema trijaže, nema sustava u evakuaciji. Krivi su JNA i ICRC.”, zapisao je toga dana europski promatrač, danski vojni liječnik Jan Alan Shou. “Vrlo je loše organizirana evakuacija…, ranjenici nisu bili zaštićeni…, nitko nije kontrolirao četnike…, odveli su ranjenike i osoblje prije nego što su došli promatrači ECMM”. Također je zabilježio da je u vrijeme evakuacija odjekivala puščana paljba u zrak i pucnjava minobacača iz grada.

Dva dana prije sloma obrane grada, Vukovarska se bolnica punila civilima koji su njoj tražili spas, nadajući se brzoj evakuaciji iz ratnog pakla. Tisuće ljudi su do 19.11. ispunile ulaz, prizemlje, stepenište i prostorije podruma, atomskog skloništa u kojem su se nalazili ranjenici i medicinsko osoblje. Tri mjeseca u neadekvatnim, nehumanim uvjetima liječeni su ranjenici, branitelji, civili, žene, djeca i starci. Na svijet su stizale vukovarske bebe koje su umjesto prvih roditeljskih zagrljaja i spavanja u krevetiću topline vlastitog doma udisale teški zrak vukovarskog podruma, slušajući zviždanje i piskanje naleta aviona i granata, u naručju svojih zabrinutih majki. O nadljudskim naporima djelatnika bolnice od medicinske skrbi, zbrinjavanja, spašavanja života svih ranjenika koji su u bolnicu stizali, nebrojeno se puta pisalo iako nikada dovoljno naglašeno. Funkcioniranje Medicinskog centra Vukovar obuhvaćalo je više razina od strogo profesionalnih. Živjeti s pacijentima, ranjenicima, njihovim obiteljima, nositi se i skrbiti s njihovim dijagnozama bez adekvatnih uvjeta za rad, te istovremeno pokušavati dati nadu i samom sebi zvuči potpuno nadrealno. No oni su zaista prkosili svemu. Tek malobrojni djelatnici Medicinskog centra otvoreno će spomenuti i probleme s kojima su se nosili. A oni često nisu bili tehničke prirode u jednom ratnom stanju, već ljudske. Naime dio medicinskoga osoblja srpske nacionalnosti koji je javno podržavao agresiju na Vukovar u kontaktu s drugim civilima istog svjetonazora stihijski su radili do samog kraja kada su velikodušno uz pjesmu i veselje dočekali svoje “osloboditelje”. No kada je postalo očito da je svatko ispod kože od krvi i mesa, njihovi su kažiprsti zapečatili i ugasili mnoge živote. Nakon gotovo tri mjeseca, za njih prisilnog zajedništva, svrstali su se uz razne grupe dragovoljaca, pripadnika Teritorijalne obrane Vukovar i vojske JNA čiji je plan smrti počeo skidanjem maski s lica dojučerašnjih susjeda, kumova, kolega s posla, bivših partnera i djela zaposlenika ratne bolnice Vukovar. Krinka za zločin Sporazum između Hrvatske strane te Međunarodnog crvenog križa i vrha zapovjedništva JNA potpisan je 18.11.1991. i trebao je stupiti na snagu odmah. U tri točke naglašeno je da evakuacija započinje ulaskom Međunarodne organizacije Crvenog križa 18.11. u 18h u Vukovarsku bolnicu koja radi evidenciju ranjenika, popis te ona postaje nadležna za upravljanje bolnicom dok sama bolnica postaje neutralizirana. Od tog trenutka niti jedan vojnik hrvatske ni srpske strane više ne smije ući u bolnicu. Cijela evakuacija završava konvojem koji polazi od same bolnice preko Priljeva i Lušca, kroz Bogdanovce prema Nuštru. No srpska strana i vrh JNA već 18.11. počinju izigravati dogovor te toga dana u prepunu bolnicu ne dolazi nitko od predstavnika Međunarodnog Križa koji su spriječeni pri prelasku mosta na Vuki. JNA je spriječila dolazak rekavši kako nije sigurno prelaziti jer je područje pokriveno minama. Tako su predstavnici Međunarodnog crvenog križa vraćeni za Negoslavce dok je JNA tim činom dobila vremena za izvođenje onog što često spominju kao trijažu. Dio medicinskog osoblja proveo je cijelu noć s 18. na 19.11. previjajući apsolutno sve ranjenike i pripremajući ih, u nadi za sutrašnju evakuaciju.Strah se u ljude sve više uvlačio, kako su sati prolazili pojačavao se jednako kao i surova stvarnost kako dogovorna evakuacija neće uspjeti.

Ubijeni kažiprstom: žrtve Bogdana Kuzmića U vukovarsku bolnicu 19.11. u popodnevnim satima prvi pripadnici JNA ulaze oko 16h sati. Uz zvuk pjesme Marš na Drinu koji su dopirali sa strane internog odjela. Šećući se među ranjenicima, civilima i osobljem, između ostalih i kapetan JNA Saša Bojkovski (danas Bojković) a s njim u pratnji i domaća osoba, donedavni zaposlenik Medicinskog centra Vukovar, portir Bogdan Kuzmić. Za kojeg će se pokazati kako je pripadao pričuvnom sastavu JNA. Bogdan Kuzmić, otprije poznat Vukovarcima, na posao se u Vukovarsku bolnicu nije vratio nakon puštanja iz osječkog zatvora u srpnju 1991. Za vrijeme njegovog boravka u pritvoru, djelatnici i kolege s posla prikupljali su financijsku pomoć kako bi njegovoj obitelji olakšali životnu situaciju. Među njima je bila i obitelj Mandić, Ljiljana medicinska sestra, koja je za vrijeme bitke radila u kirurškoj ambulanti te njen suprug, medicinski tehničar, bolnički gipser Marko koji je upravo svjedočio o događajima u Borovu Selu kada je s kolegom, također gipserom otišao pružiti pomoć ranjenim i mrtvim redarstvenicima. S vremenom će se pokazati da je prisutnost i svjedočenje Marka Mandića na sudu u Osijeku, o događajima u Borovu Selu dodatno zapečatilo njegovu sudbinu u kojoj je Bogdan Kuzmić bio posljednja poznata stanica.

Pojavivši se tog 19.11. među ranjenicima,  Kuzmić obučen u SMB uniformu sa šljemom na glavi i ožiljkom na lijevom obrazu lica imao je zadaću prepoznavanja i identificiranja eventualnih branitelja odnosno prokazivanja dojučerašnjih radnih kolega i susjeda koji u ovom ratu nisu sudjelovali drugačije nego profesionalno obavljali do samog kraja svoj posao. Bogdan Kuzmić vrtio se nekoliko puta kroz bolnicu, prošavši pored francuskog dragovoljca, pripadnika HOSa Jeana Michela kojeg je baš u to vrijeme snimala Francuska novinarska ekipa te tako zabilježila i Bogdana Kuzmića. Kroz pola sata na “ispitivanje je odveo” dvojicu pripadnika vukovarske policije, Branka Lukendu i Tomislava Hegeduša. Branko je imao zadatak zbrinjavati oružje pri ulasku u bolnicu, bio je “zadužen da svakome tko uđe u bolnicu oduzme oružje. Oružje je predavano policiji i potom je odnošeno u skladište u policiju.” “Branko Lukenda je stajao kod zida kad je u prostoriju, gdje su bili ranjenici, ušao Bogdan Kuzmić i tri, svjedokinji, nepoznata, vojnika. Prišao je Branku Lukendi, potapšao ga po obrazu i rekao mu: „Lukenda, sad si moj, sad si u mojim rukama“. Dok je zadatak Tomislava Hegeduša bila evidencija umrlih ranjenika. Bogdan Kuzmić po riječima svjedoka upravo pokazuje na Branka i Tomislava, na Marka Vlahu, zidara u bolnici, Zlatka Krajinovića Brzog, vozača Hitne pomoći te Josipa Brajdića staklara koji je za vrijeme dok se moglo popravljao stakla na objektima bolnice. Ulaskom u prostoriju gipsaone “na ispitivanje” odvodi i Marka Mandića Gipsera. “Nekoliko je puta dolazio Kuzmić, unosio se suprugu u lice i govorio: „Tukli su me, al’ živ sam!” Drugi svjedok navodi: “Vidio sam Bogdana Kuzmića kako je uperio pištolj u glavu Marka Mandića zvanog „Gipser“ i rekao mu: „Sad si moj, šta ćeš sad.” Jednom krupnijem vojniku iz svoje pratnje rekao je da pazi na Marka Mandića dok se on ne vrati po njega.  Osobno je naredio četrdesetak lakših ranjenika bolnice da napuste prostor podruma te izađu pred ulaz. Pretpostavlja se da je dio tih osoba završio i u autobusima koji su vodili na stratište Ovčare.

Prema iskazu svjedoka u procesu suđenja Bogdanu Kuzmiću u odsutnosti, svjedočio je o trenucima kada je vidio kako Marka Gipsera, Lukendu i Hegeduša, Bogdan Kuzmić s još tri JNA vojnika odvodi u dvorište obližnje kuće. Od navedenih osoba, Zlatko Krajinović ekshumiran je na Ovčari, Josip Brajdić također je ubijen i ekshumiran u Dalju, dok je sudbina Marka Mandića, Branka Lukende i Tomislava Hegeduša i dalje nepoznata. Ostali svjedoci spominju i tragičnu sudbinu svoje zaposlenice za čije stradavanje sumnjaju kako je također utjecaj Bogdana Kuzmića: “sestra Blanka Stefanjuk i rekla da su joj suprug i dijete u kući na Sajmištu. Rekla joj je da ide po njih, da će je tamo odvesti Bogdan Kuzmić, koji joj je rekao da su joj suprug i dijete dobro. Par mjeseci kasnije, u veljači 1992. godine, Blanka Stefanjuk i njezin suprug pronađeni su mrtvi u kući.”   Bogdan Kuzmić po riječima svjedoka, opisan je kao izrazito bahata i neugodna osoba, a viđen je kao sudionik više područja najgorih zločina u vrijeme bitke za Vukovar ponajprije od Vukovarske bolnice i Veleprometa gdje je njegov kažiprst ponovo odlučivao o sudbinama zarobljenika. Svjedoci dalje navode kako je u prostoru Veleprometa isti prijetio i stavljao nož pod vrat, jednako kao i malobrojni preživjeli s Ovčare koji je naveo kako je upravo Bogdan Kuzmić s Milanom Bulićem Bulidžom, bolničkim mesarom, nemilosrdno tukao zarobljenike u hangaru prije egzekucije. Bogdana spominje i osuđenik za zločin na Ovčari koji je sudjelovao u streljačkom vodu pri egzekuciji 200 osoba, kao sebi nadređenog u objektu Veleprometa. Nakon uspostavljanja tzv SAO Krajine, Bogdan Kuzmić bio je “funkcioner u Vukovarskoj vlasti” i to kao pripadnik Šešeljeve radikalne stranke. U Republici Hrvatskoj Bogdanu Kuzmiću suđeno je u odsutnosti pošto je isti nedostupan Hrvatskom pravosuđu. Osuđen je za nasilno i protuzakonito odvođenje Marka Mandića Gipsera, Branka Lukende i Tomislava Hegeduša.Počinio je kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te mu je prvotno izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina koja je kasnije preinačena na pet godina i šest mjeseci. Obitelji nestalih nebrojeno puta su na mirne načine molile Bogdana Kuzmića informaciju gdje se nalaze, izvjesno, posmrtni ostaci njihovih najmilijih, no sve su te molbe i 3o godina kasnije ostale ne uslišane. Bogdan Kuzmić mirno živi obiteljskim životom u susjednoj državi, negirajući ikakvu povezanost u tragičnim sudbinama u kojima je njegova uloga neosporna i dokazana. Jedno je sigurno, živjeti s teretom vremena i neutvrđenog broja ljudskih sudbina za koje je njegov kažiprst direktno koristio samo za jedan put, onaj života ili smrti, gdje ni pijetet prema posmrtnim ostacima i molbama obitelji koje su zarobljene tolikim godinama tuge i iščekivanja, nema težinu, niti trunke odjeka ljudskosti po kojem bi bar utoliko oprao dio svoje krivice. Ani Galović / Žute Čizme