Nedavni posljednji ispraćaji Zvonka Bušića i Tomislava Rebrine, legendarnih boraca za samostalnu Hrvatsku, aktualizirali su nesretno ubojstvo Mire Barešića, koje se dogodilo baš u formalno samostalnoj Hrvatskoj. Počinitelj konkretnog zločina zapravo je beznačajan skot - bitan je nalogodavac, zločinac od formata. Tomo je proveo cijeli svoj život kao bjegunac, spavajući s pištoljem pod jastukom, ali se po povratku u Hrvatsku nije politički aktivirao, pa je samo zato umro prirodnom smrću.

Tomislav Rebrina je 1972. zajedno s domoljubima Rudolfom Prskalom i Nikolom Liscem oteo švedski zrakoplov i prisilio švedske vlasti da oslobode Miru Barešića. Nije imao značajna saznanja o doušničkoj mreži Udbe i to je po meni znakovito za sve slične sudbine. Zanimljivo, Gojko Šušak bio je alergičan na Tomislava Rebrinu. Vjerovali ili ne, Šušak je iznio primjedbe na račun školske spreme Tomislava Rebrine, kao da se Rebrina krio na Sorboni. Kao da je Šušak bio sveučilišni profesor. Nadam se da će istraživanja poput onih Darka Petričića i sličnih autora razotkriti obmane u svezi ubojstva Mire Barešića, a do tada nam ostaje iščitati konture zločina na temelju sveukupnih odnosa u RH početkom 90-tih.

Neobične okolnosti likvidacije Mira Barešića - neadekvatnost na svim nivoima zadaće (1) Operativna akcija SIS-a u kojoj je ubijen Miro Barešić jedina je vojna akcija koju je vodio Josip Perković. Riječ je o neadekvatnosti cijelog tima, od zapovjednika do posljednjeg izvršitelja. Perković u Jugoslaviji nije bio vojno lice, nego civilni policajac, bivši šef republičke udbe SRH. Agentima tajne službe, koji su trebali zaposjesti pobunjenu Krajinu, podijelio je obične pištolje, kakve im služba dodjeljuje za potrebe osobne sigurnosti. (2) Posve je izvan pameti da tajna služba krene u vojno osvajanje neke okupirane kote. Zamislite da MI6 kolektivno odleti u iračku pustinju sa zadaćom zaposjedanja nekog pobunjeničkog uporišta. (3) Sudionici planirane diverzantske akcije nisu prošli odgovarajuću vojnu obuku. Ilija Boban pridodan je kao stručnjak za eksplozivne naprave, ali je mogao biti koristan samo za pravovremeno detektiranje mina. (4) Miro Barešić bio je prestar za terenske vratolomije. Njegov politički značaj išao je daleko iznad zadaće koja mu je povjerena (od strane njegovih dojučerašnjih neprijatelja). Navodno se vratio u Hrvatsku 12. srpnja 1991. a poginuo je tjedan dana kasnije. Umjesto da prve dane po povratku u Domovinu posveti obitelji, pa i razgovorima s najvišim državnim vrhom, Barešić je pokupljen poput ročnika i poslan u smrt. (5) U SIS-u su bile suprotstavljene tri struje: Perkovićeva (Udba), Šuškova (svakakva) i Štedulova (HDP). Ovdje je važno napomenuti da je HDP bio provaljen s Perkovićevim i sa Šuškovim infiltrantima. (6) Udarni tim posložen je tako da sumnja za ubojstvo Mire Barešića padne na sve linije "pomirbe". Važno je imati na umu činjenicu da je Miro Barešić bio suzdržan glede "Tuđmanove" ideje pomirenja svih rodoslovnih Hrvata, što je vjerojatno brinulo Josipa Perkovića, Josipa Manolića i njima slično naslijeđe Jugoslavije. Isto tako, povratak Mire Barešića rušio je Šuškovu ugodnu poziciju predstavnika hrvatske emigracije. (7) Kada je djelatnicima SZUP-a srpske nacionalnosti na stolove stigla dojava zadarske doušničke mreže da je Miro Barešić detektiran u zadarskom zaleđu, upozoreni su na to i Josip Perković i Gojko Šušak. Nisu obustavili akciju! Ponavljanje gradiva: film "Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića". Neke kontraverze na koje ukazuje autor filma Nikola Majstrović (1) Antonio Lekić izjavio je da je 10. lipnja 1991. po nalogu Josipa Manolića otišao po Miru Barešića u Barcelonu. Manolić to opovrgava. Kome vjerovati? Film naglašava kontradiktorne izjave Antonia Lekića, pa nije nikakvo čudo da je Lekić posve zašutio. Ono što ne kaže ne može biti krivo interpretirano. (2) Sudionici akcije dobili su lažne dokumente. Tajnoj akciji prethodile su večere u "Starom Puntjaru" u zagrebačkim Gračanima i u zadarskom "Boriku". Miro Barešić je usput posjetio svoju rodnu kuću, što je najvjerojatnije izazvalo eksploziju znatiželje njegove rodbine i pokrenulo udbaške doušnike u njegovom obiteljskom okruženju (Udba je uvijek nastojala vrbovati nekog iz obitelji/rodbine emigranta). Glavni organizatori akcije nisu direktno neprijatelju prokazali Miru Barešića, nego su se potrudili da bude detektiran od mreže koja je radila za obje zaraćene strane. (3) Navodno je Ilija Boban izjavio da Zdeslav Turić, Frano Bokan i Milan Pandžić nisu poginuli istoga dana kad i Miro. Zanimljivo, svi su ubijeni metkom u potiljak. (4) Autor filma Nikola Majstrović ne vjeruje da je tijelo koje počiva na Mirogoju zaista tijelo Mire Barešića. Promišljanje u duhu teorije zavjere reklo bi nam da je Miro Barešić ubijen u Zagrebu ili Splitu, a da je u Perkovićevoj akciji sudjelovao dvojnik, koji je zapravo u akciji nestao, poput dvadesetog čovjeka Bugojanske grupe. (5) Sudionik akcije Mladen Mustač stradao je brzo nakon akcije, u nerazjašnjenim okolnostima. Majstrović kompromitira Nikolu Krištu, ali nije posve jasno jeli Krišto prijetio najbližima Mladena Mustača, ili ih je upozorio na opasnost. Izvan konteksta priče i filma. Zašto je Nikola Majstrović prozvao Vicu Vukojevića? Majstrović se upustio u posve nepotrebnu kompromitaciju Vice Vukojevića kao suradnika Udbe. Sve kompromitacije Vice Vukojevića pokrenute su iz Sarajeva i iz Banja Luke. Po Majstroviću, Gojko Šušak i Vice Vukojević bojali su se da bi ih Miro Barešić mogao razotkriti kao udbaše. Svjedočenje Josipa Majerskog, suradnika Udbe, najvjerojatnije je naručeno podmetanje - zašto bi Majerski kompromitirao samo Šuška i Vukojevića, kada je pola državnog vrha stiglo iz Udbe. Jugoslavenske strukture generirale su dojam da su svi Hrvati radili za Udbu, pa je onda lustracija suvišna. Od kuda bi bjegunac Miro Barešić znao tko je radio za Udbu? Ako sve promatramo kroz vizuru prikupljenih doušničkih evidencija, onda možemo reći da je evidencija jugoslavenske doušničke mreže kojoj su bili domaćini Perković i Šušak posve nepouzdana, lažna, što se za materijale koje je prikupio Vukojević ne može reći - to je prilično indikativno. Budimo realni, Miro Barešić nije ugrožavao poziciju Vice Vukojevića, nego poziciju Gojka Šuška, koji je kao nekakav proizvedeni "ustaša" dijelio 90-tih s partizanom Franjom Tuđmanom vlast i utjecaj. Šuškova verzija pogibije Mire Barešića, iznesena u Globusu 12. lipnja 1992. više ne drži vodu. Iako to hrvatska Javnost teško prihvaća, Vice Vukojević nije bio slijepi izvršitelj Gojka Šuška, nego je bio odan Franji Tuđmanu, sve do gušenja Herceg-Bosne, koje su Tuđman i Šušak proveli sa strašću koja je mnoge zaprepastila, uključujući Vicu Vukojevića. Ovdje se pitam jeli Majstrović uplitanjem Vice Vukojevića dao naslutiti da je iza ubojstva Mire Barešića stajao sam Franjo Tuđman. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE