Prema nalogu Tita i njegovog zločinačkog režima, Udba je u zapadnoeuropskim državama organizirala mnogobrojna pogubljenja istaknutih hrvatskih iseljenika. Po zastrašujućoj okrutnosti posebno se izdvaja zvjersko pogubljenje bračnog para Ševo i njihove 9-godišnje djevojčice. U vrijeme ovog ubojstva, Silvo Gorenc je bio načelnik jugoslavenske, savezne Službe državne sigurnosti, tj. Udbe.

Obitelj Ševo ustrijeljena je hicima iz pištolja u kasnim večernjim satima 27. kolovoza 1972. godine u talijanskom mjestu San Dona di Piave, u pokrajini Venezia. Udbin ubojica vozio se s obitelji Ševo u njihovom osobnom automobilu, NSU RO 80. Bračni par Ševo nalazio se na prednjim sjedištima, a njihova kći i ubojica bili su na stražnjem sjedištu auta.

Stjepan Ševo je ubijen s tri hica u potiljak. Tatjana Ševo je ubijena sa četiri metka u kralježnicu, a 9-godišnja Rosemarie pogubljena je s dva hica u glavu.

Stjepan Ševo je rođen 1936. u selu Hamzići, kod Čitluka u Bosni i Hercegovini. Tijekom rata obitelj mu je teško stradala od partizanskih zločina. U jednom danu partizani su zarobili i likvidirali Stjepanovog oca, koji je bio pripadnik oružanih sanga NDH, te ujaka, očevu sestru i jednu rođakinju. Nakon toga, tijekom rata ubijeno je još 16 članova obitelji Stjepana Ševe. U poratnim su godinama, preživjeli članovi Stjepanove obitelji bili neprekidno izloženi svim oblicima torture komunističkog režima.

Istraga talijanske i njemačke policije

Pod takvim pritiskom Stjepan je 1966. otišao u Njemačku i ubrzo se aktivirao u hrvatskim iseljeničkim organizacijama, a postao je i istaknuti član Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). U Stutttgartu je upoznao svoju buduću suprugu Tatjanu Bahorić i njenu malu kći iz prvog braka – Rosemarie.

Zanimljivo je što su Tatjanini roditelji u ratu bili partizani, a nakon rata su iz Varaždina preselili u Zagreb i živjeli u raskoši povlaštenog sloja ratnih pobjednika. Tatjanin otac Franjo bio je čak i čelnik milicije u Zagrebu. No, Tatjana je ipak sredinom ’60-ih otišla živjeti u Njemačku.

Na temelju istrage koju su nakon pogubljenju obitelji Ševo provela policijska tijela Italije i Njemačke, te na temelju do sada objavljenih udbinih dokumenata, utvrđeni su brojni detalji o okolnostima ovog okrutnog zločina. Stjepan Ševo je, kao i brojni istaknuti iseljeni Hrvati, bio u Njemačkoj duže vrijeme pod intenzivnom prismotrom nekolicine suradnika Udbe. Iseljeničke organizacije i njihovo djelovanje bili su duboko infiltrirani udbinim tajnim suradnicima, koji su se isticali prividnom odanošću i marljivim zauzimanjem za “hrvatsku stvar”, te su tako sticali veliko povjerenje niza Hrvata i bili podrobno upućeni u njihova prohrvatska djelovanja.

Izvješća o aktivnostima Stjepana Ševe podnosili su Vinko Sindičić (suradnik koji je u dokumentima riječkog centra Udbe imao pseudonime Mišo i Boem), Ranko Pešut (suradnik splitskog centra Udbe kodnog naziva Mosor) i Miljenko Mandžo (suradnik zadarske ispostave Udbe kodnog naziva Denis). Odluka o ubojstvu Stjepana Ševe donesena je u ljeto 1972., na temelju izvješća suradnika Miše i Mosora, iz kojih je Udba saznala da je Ševo izravno pomagao pripremanje akcije “Hrvatski feniks”, te da priprema upad novih grupa u Jugoslaviju.

Njemačka i talijanska policija veoma su detaljno rekonstruirale kretanje obitelji Ševo uoči pogubljenja. Utvrđeno je da su Stjepan, Tatjana i mala Rosemarie, 18. kolovoza 1972. popodne doputovali u Italiju na uobičajeni trotjedni godišnji odmor i smjestili se u pansion “Bar-Centrale” u Stretti di Eraclea. U istom autu, s obitelji Ševo doputovao je i njihov “prijatelj” Vinko Sindičić, koji je s njima prespavao jednu noć u pansionu.

Bračni par Ševo tu je noć prespavao u jednoj sobi, a Rosemarie i Sindičić u drugoj sobi. Sljedećeg dana Ševo je svojim autom, u kojem je bila i mala Rosemarie, odvezao Sindičića na željeznički kolodvor, s kojeg je Sindičić trebao otputovati u Jugoslaviju.

Prema policijskom izvješću, Ševo se kobnog dana, 24. kolovoza 1972., “oko 22,10 sati odvezao svojim automobilom kroz San Dona di Piave u pravcu Eraclea. Na jednom štandu je zastao i kupio krišku lubenice. Tom prigodom su i prodavačica i još dva svjedoka u automobilu na suvozačkom sjedalu vidjeli ženu, a na stražnjem sjedalu dijete i muškarca jake građe u dobi oko 45-50 godina. Muškarac je sjedio, a osobna su mu obilježja bila početna ćelavost na čelu i početna ćelavost na sredini glave.

Nakon kratkog zadržavanja automobil se odvezao dalje u pravcu Caorlea. Odatle je pansion “Bar-Centrale” u Stretti di Eracle udaljen još oko 10 kilometara. Oko 3 kilometra od San Dona di Piave, skrenuo je Ševin automobil u jednom desnom zavoju niz kosinu. Svjedoci su vidjeli kako je jedan muškarac napustio automobil i naprečac otrčao niz kosinu.

Budući se vjerovalo kako se radilo o automobilskoj nesreći, prebačene su nepokretne osobe, koje su pronađene u automobilu, u bolnicu u San Dona di Piave gdje je dežurni liječnik još mogao samo utvrditi smrt zbog ustreljivanja.”

Sindičić i dalje osnovano sumnjiv

Opis osobe koja je bila s obitelji Ševo u automobilu ne odgovara tadašnjem izgledu Sindičića, nego izgledu drugog udbina suradnika “Denisa”, tj. Miljenka Mandže – s kojim je Ševo prijašnjih godina imao povjerljive sastanke Italiji. Ševo je imao veliko povjerenje i u Mandžu, jer je on bio njegov susjed iz Hercegovine koji je tada živio u Zadru. Ševo nije znao da je Mandžu vrbovala zadarska Udba.

Talijanska je policija osnovano posumnjala da je Vinko Sindičić usko povezan s pogubljenjem obitelji Ševo – ili kao izvršitelj ili kao pomagač – te je zatražila suradnju jugoslavenskih vlasti. Sindičić je nakratko čak i uhićen u Jugoslaviji, a talijanskim istražiteljima je omogućeno i njegovo saslušavanje. No, saslušavanje je, uz nazočnost dvojice talijanskih policijskih časnika i prevoditelja, vodio jugoslavenski sudac “na srpsko-hrvatskom jeziku”, jer Sindičić, navodno, nije znao talijanski.

Talijanski istražitelji suočili su Sindičića i s iskazom vlasnika jedne gostionice u Italiji koji je posvjedočio da je Stjepan Ševo 23. kolovoza, tj. dan prije pogubljenja, u njegovoj gostionici imao sastanak s dvije osobe koje opisom odgovaraju fizičkom izgledu Mandže i Sindičića. No, ključni alibi Sindičiću su dale jugoslavenske vlasti koje su potvrdile njegovu izjavu da je 20. kolovoza doputovao u Jugoslaviju i da je potom nije napuštao.

Istraga talijanske policije o pogubljenju obitelji Ševo je tako i nadalje ostala otvorena, kao i osnovana sumnja na Sindičića, jer su talijanske vlasti otprije znale da je Sindičić suradnik jugoslavenske tajne policije i još nekih stranih službi. Osim toga, bilo im je poznato da Sindičić – govori talijanski jezik.

Kaznena prijava HSP-a 1861

Vezano za pravosudnu tajnovitost pogubljenja obitelji Ševo, posebno je zanimljiva javno gotovo neprimjetna činjenica da je 1999. godine, Dobrosalv Paraga, u ime Hrvatske stranke prava 1861, kojoj je bio predsjednik, podnio Državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv Vinka Sindičića zbog “osnovane sumnje da je počinio teško kazneno djelo trostrukog ubojstva”, tj. ubojstva obitelji Ševo. Paraga je između ostalih dokaza predložio i sljedeće dokazne materijale:

1. Novinski opis zločina počinjenog po osumnjičenom – “”Nova Hrvatska”“ broj 3. 1980. godina, str. 3., 17. i 18. – novinar Iko Domazet;

2. Novinski opis zločina “”Na tragu četvrtom čovjeku?” – novinar Mario Profaca – “Vjesnik u srijedu”, rujan 1972.

3. Saslušanje svjedoka, koje će podnositelji kaznene prijave po pokretanju postupka, dostaviti

4. H.P. Rullmann “Ubojstva naređena iz Beograda” – dokazi o Jugoslavenskom ubilačkom stroju (Hamburg 1983. g. str. 32, 33, 34, 35.

U ovoj kaznenoj prijavi naznačen je niz dokaznih detalja i svjedoka koji se ne spominju u istražnim izvješćima talijanske i njemačke policije. Međutim, nikada nije pokrenut kazneni postupak po ovoj prijavi, iako se Sindičić tada nalazio u zatvoru u Hrvatskoj. Naime, Sindičić je hrvatskom pravosuđu izručen iz zatvora u Škotskoj, u kojoj je izdržavao kaznu zbog pokušaja ubojstva i teškog ranjavanja Nikole Štedula.

Najzanimljivije je što je Sindičićevo izručenje traženo kako bi mu se sudilo zbog ubojstva Brune Bušića, iako se znalo da protiv Sindičića u tom ubojstvu nema čvrstih dokaza, za razliku od dokaza koji terete Sindičića za sudjelovanje u pogubljenju obitelji Ševo. Na koncu je Sindičić u Hrvatskoj pravomoćnom sudskom odlukom oslobođen odgovornosti za ubojstvo Brune Bušića.

Stoga ostaje otvoreno pitanje, je li traženje izručenja Sindičića za ubojstvo u kojem protiv njega nema čvrstih dokaza, zapravo organizirano kako bi se Sindičića oslobodilo iz škotskog zatvora, u zamjenu da ne progovori o zlodjelima Udbe, jer je u tome smislu Sindičić otvoreno prijetio u svojim dopisima iz škotskog zatvora. U prilog ovome svjedoči i niz kasnijih događaja vezanih za ulogu Sindičića u suđenjima u Njemačkoj protiv Pratesa, Perkovića i Mustača.

Novi dokazi Romana Leljaka

Novi dokumenti koje je poznati slovenski istraživač Roman Leljak pronašao u arhivu slovenske Udbe o ubojstvu obitelji Ševo, napokon su potvrdili da je Udba izvršila to ubojstvo, ta da je Sindičić lažnim alibijem jugoslavenskih državnih institucija zaštićen pred talijanskim istražiteljima. Među brojnim dokumentima koje je predočio Roman Leljak, navodimo nekolicinu najvažnijih.

Nakon pogubljenja obitelji Ševo, mreža Udbe u Sloveniji intenzivno je pratila, bilježila i izvještavala o svim događanjima vezanim za taj zločin. U prvo vrijeme su represivna jugoslavenska tijela u Sloveniji prihvatila ponudu o suradnji s talijanskim istražiteljima. Na tom tragu, u internoj komunikaciji Udbe u Sloveniji govori se o djelovanju hrvatskih iseljeničkih organizacija u sjevernoj Italiji i povezano s time o ranijim aktivnostima Stjepana Ševe. Uskoro se, na tragu zahtjeva talijanske policije, došlo do podataka o Sindičiću.

Izgleda da dio Udbe u Sloveniji nije imao saznanja o tome tko je naručio i organizirao ubojstvo obitelji Stjepana Ševe, te da je Sindičić tajni suradnik riječkog centra Udbe. Međutim sve je pratila i savezna, beogradska Udba, koja je organizirala atentat na Stjepana Ševu, te kad je uvidjela da bi slovenska represivna tijela mogla stvarno pomoći talijanskoj policiji u rasvjetljavanju pozadine zločina, poslala je 31. kolovoza 1972. kratki dopis načelniku Udbe u Sloveniji, u kojem se nalaže sljedeće:

“Mišljenja smo da SDS SR Slovenije ne bi trebalo da se posebno angažuje u vezi sa ubistvom Ševo Stipe. Molimo da nas informišete o podacima do kojih dođete o ovom slučaju kroz redovnu djelatnost ili praćenjem stranih listova, a ocijenite da bi bilo od interesa za SDB.“ Dopis je potpisao pomoćnik saveznog sekretara, Mirko Bunevski.

Udba u Sloveniji i Rijeci nadalje je postupala sukladno zahtjevu nadređenih. Osiguran je lažni alibi Vinku Sindičiću i nikakva pomoć nije pružena talijanskim istražiteljima.

Američka prijetnja Udbi i jugorežimu

Među izvješćima koje su suradnici i agenti slovenske Udbe tijekom rujna 1972. slali svojoj centrali, posebno je važna “Informacija o razgovoru s Levstik Vinkom, hotelijerom iz Rima“. Informaciju je poslao “suradnik Jovo”, koji Udbu izvještava o razgovoru sa svojom suradničkom vezom Levstikom, koji ga je izvjestio o razgovoru “sa svojom starom i sadašnjom američkom vezom, majorom ‘Rossijem'”. Radilo se o američkom obavještajcu koji je zbog zastrašujuće likvidacije obitelji Ševo poslao neuobičajeno otvorenu prijetnju jugoslavenskoj Udbi.

Levstik je najprije izvijestio da američke obavještajne službe imaju točne podatke tko je i kako izvršio likvidaciju obitelji Ševo. Stoga su Amerikanci odlučili preko raznih kanala, poslati Udbi i režimu jasnu poruku da “američka informativna služba neće nadalje tolerirati takvo postupanje i slične likvidacije”, te “ukoliko se bude nastavljalo s fizičkim likvidacijama, bit ćemo prinuđeni napraviti sljedeće: najprije ćemo obavijestiti svjetsko javno mnijenje kako je bila izvršena likvidacija, a potom ćemo kao obavještajna služba započeti s cjelovitim djelovanjima protiv Jugoslavije”, a ako ni to ne bude dostatno, zauzet će se da države u kojima su emigranti iz Jugoslavije, ne samo da neće ništa poduzimati glede protivjugoslavenskih djelovanja, nego će emigrantima davati i potporu.

Na kraju “Informacije”, suradnik Jovo je kratko zaključio:

“Američka obv. (obavještajna, op.a.) služba želi direktno obavestiti jugoslovensku, da ubuduće neće tolerirati takve likvidacije. Sad je na redu jugoslavenski obavještajac da se odluči kako postupiti (ili poslušati gornju prijetnju, ili si pak protiv sebe natovariti sve američke obavještajne službe, ali povrh toga i druge vlade, koje će uskoro ionako saznati kako je došlo do umorstva Ševe).

(Rossi je također Levstika podsjetio na slične likvidacije, koje su izvršene u Španjolskoj!).

Prema iskazu Levstika, “Rossiju je veoma stalo do toga da Jugoslaveni trijezno razmisle. Do njih mu je toliko stalo, da bi mu bilo žao, ako bi se stvari morale zaoštravati. Posebno zbog toga, jer aktivno prati jugoslavensku stvarnost, vanjsku i unutarnju. Strah ga je što će biti nakon Tita. To ga zaista zabrinjava”, zaključio je Levstik.