Ukrajinska revolucija u Hrvatskoj se dogodila - 2011.

04.03.2014. 00:09:02

1_51fa5c197f1e4

Koja je razlika danas i 2011., osim što je danas nezaposlenih osamdeset tisuća više, primanja manja, porezi veći, a socijalna situacija mnogo teža?

Dok svi vide paralele između zbivanja u Ukrajini i onih u Hrvatskoj devedesetih, malo tko vidi da su zapravo demonstracije na Majdanu protiv Viktora Janukoviča bile daleko najsličnije onima u Hrvatskoj protiv vlade Jadranke Kosor u proljeće 2011. godine. Samo su ponešto drugi igrači stajali iza priče: no, ako je ljudima tako lako vidjeti koje to strane sile stoje iza demonstranata na Majdanu, zašto je tako teško vidjeti koje sile - domaće i strane - su stajale iza odlično organiziranih demonstranata koji su napadali kamenjem kordone policije na prilazima Markovom trgu, i iza medija koji su kreirali te demonstracije od praktički ničeg, patetičnog, neinteligentnog i mentalno ne baš najstabilnijeg Pernara koji je na prvom pokušaju demonstracija skupio troje ljudi? Možda se bolje vidi kad vam nešto baš nije pod nosom, na distancu. A možda su uloge malo drukčije podijeljene, pa je teško vidjeti tko je trojanski konj, i tko je čiji igrač.

Povijesno "NE" Ukrajinaca Putinu Kad su krenule demonstracije u Ukrajini protiv korumpirane i proruske Janukovičeve vlade, u hrvatskoj javnosti su se čuli posve drukčiji tonovi nego par tjedana ranije, kad su demonstracije izbile u Sarajevu. Hrvatske "elite" i njihovi mediji, izrasli na humusu fobije spram zapada i projugoslavenskim pa time i proruskim sentimentima, nisu podržali demonstrante na Trgu nezavisnosti onako kao što su tjedan ranije podržali prosvjednike u Tuzli. Dok su tada pozivali Hrvate na navodno "socijalni" ustanak, iz čijih se zahtjeva o unitarnoj Bosni lako moglo iščitati bošnjačke frustracije neuspjehom u asimiliaciji Hrvata i Srba u integralne Bosance, a iz podrške hrvatskih lijevo-liberalnih krugova Jasmili i ekipi ordinarnu nostalgiju koja jedinstvenu Bosnu percipira kao posljednji bastion bratstva i jedinstva, isti su bili skeptični spram Ukrajinaca i iako to često nisu htjeli posve javno izgovoriti, stali na stranu Janukoviča. Neki lijevi mediji su čak nazvali prosvjednike "nacistima" i ultradesničarima, iako su demonstracije upravo izbile zbog prekida pregovora o pristupu EU i stvaranja panslavističkog, nacionalističkog bloka s Rusijom u centru.

Kako se slaže podrška ljevice jednom evidentnom fašistu, korupcionašu i ruskoj marioneti s vrijednostima koje ta ljevica inače zastupa, o proeuropskoj liberalnoj desnici na kojoj on isto ima zagovornike da i ne govorimo? Ljevica vidi Janukoviča i proruske snage kao one koje se suprotstavljaju američkom i zapadnom imperijalizmu, koji želi "okupirati Ukrajinu", i koji je potaknuo događaje koji su de facto državni udar. Mnogi će tu povući i paralelu s događanjima u Hrvatskoj devedesetih, kako bi dokazali kako je zli zapad stajao iz "raspada Jugoslavije", a moglo nam je biti lijepo u bratstvu i jedinstvu sa Srbima, pod ruskim patronatom. Na prvi pogled, stvari i izgledaju dosta slične, paralele su očite: rusofonska manjina na Krimu, koja naginje uniji s Rusijom, te s druge strane Tatari, unijati i katolici koji su od te Rusije doživjeli bar dva velika genocida u prošlom stoljeću, i koji u zapadu vide spas od velikoruskih pretenzija na njihov teritorij. Tu je i narančasta revolucija kao pandan hrvatskom buđenju devedesete, Julija Timošenko kao ukrajinska plavušasta verzija Tuđmana, otcjepljene Krajine / Krima, i na kraju, ruska odnosno srbijanska vojna intervencija.

No, dok je istina da je dio zapadnih sila, prije svega Njemačka i Vatikan, podupro hrvatsku neovisnost od Srbije, dotle su Engleska i Amerika podržavale, a ona prva i danas svim silama podržava, balkansku uniju koja bi svakako uključivala i Hrvatsku. Zato, ako želimo vući paralele između zbivanja na Majdanu i onih na Trgu Bana Jelačića 2011., moramo zamijeniti globalne igrače: dok se u Ukrajini prelamaju s jedne strane interesi zapada u cjelini, dakle Amerike i EU, a s druge Rusije, u Hrvatskoj se već cijelo stoljeće prelamaju interesi Njemačke i Velike Britanije.

Vratimo se nakratko u povijest. Pravi uzroci Prvog svjetskog rata leže u rivalitetu te dvije sile, a malo je poznato da je pruga Berlin-Bagdad, koja je trebala omogućiti Njemačkoj pristup jeftinoj nafti s Bliskog istoka, i koja je trebala prolaziti kroz naše krajeve, bila jedan od izravnih uzroka rata (za povod se pobrinuo Gavrilo Princip, no povode ratova nikad ne treba brkati s uzrocima). U Ukrajini, sukob zapada i istoka, koji je za sad ograničen samo na tu državu, a nadajmo se da će tako i ostati, je usko povezan s plinovodom - odnosno s ruskim plinom za zapadnu Europu, ali i ruskim izlazom na more na Krimu.

Odatle je sve i počelo, s ruskom šapom na plinskom ventilu. Dok su se siromašni Ukrajnici smrzavali, Rusija je ucjenjivala cijenom plina tražeći od te 45-milijunske države, čiji je ukupni BDP jedva išta veći od onog deset puta manje Hrvatske i iz koje ljudi masovno odlaze na rad u Poljsku, da plaća ruski plin po istoj cijeni po kojoj i Nijemci. Radilo se o ucjeni, kazni za "narančastu revoluciju".

2004. su Ukrajinci prosvjedovali protiv namještenih izbora, a koje je dobio predsjednički kandidat Leonid Kučma i njegov premijer, Janukovič. Taj isti Janukovič je kasnije, naravno uz pomoć mafije i Rusije, ipak postao premijer i prekinuo, nakon ruskog obećanja o "otpisu dugova" - pretežno nepostojećih - pregovore s EU. U svakom slučaju od tog novca ukrajinski narod nikad nije vidio ništa: jedini novac koji je Rusija ikad dala Ukrajini je onaj koji je isplaćen korumpiranim političarima da bi štitili interese Moskve, i mafijašima. U beskrajno korumpiranoj državi, u kojoj su sve stranke pod kontrolom oligarha i raznih kriminalnih klanova takve stvari su i te kako moguće.

Danas nitko ne dvoji da je proteste na Majdanu potpomogla EU: jedni govore o državnom udaru, i donekle su u pravu, no zaboravlje se da EU ima isto tako svoje legitimne interese u Ukrajini kao i Rusija. Smiješno je tvrditi kako Rusija ima pravo štititi svoje interese u Ukrajini: po kom to kriteriju je legitimno kad Rusi tamo štite svoje interese, a kad to isto radi zapad onda je to fašizam i okupacija? Isti ljudi koji potporu zapada prosvjednicima s Majdana vide kao miješanje u unutarnje stvari - pri čemu su donekle u pravu - često podupiru rusko slanje vojske u Ukrajinu. Zapad bar nije nikad ubio nikog u Ukrajini, Rusi jesu, i to na desetke milijuna civila. a koliko je potpora demonstracijama legitimna je upitno, no podmićivanje dužnosnika to svakako nije. Zapadni liberali skloni su drečati o tome da se Amerika miješa u suverenitet drugih država, no nekako su istom lakoćom skloni Rusima progledati kroz prste za isto: tako je bilo u Afganistanu, kad nitko nije ništa rekao o 10-godišnjoj sovjetskoj okupaciji Afganistana u kojoj je ubijeno preko milijun civila, ali se potpora Amerike Mudžahedinima smatrala stravičnim miješanjem u unutarnje stvari.

Tako je i danas u Ukrajini, pa se zaboravlja da Ukrajinci imaju i te kako dobre razloge zbog kojih se žele riješiti Rusa: ne samo što su mafija, prinuda i korupcija dobrim dijelom rezultat ruskog "kulturnog" utjecaja, kao što su uostalom i u nekoć urednoj mitteleuropskoj Hrvatskoj takve stvari dobrim dijelom došle s okupacijskim trupama 1918. i nadovezale se na autentični domaći lopovski mentalitet koji Austro-Ugarska nije nikad sasvim iskorijenila, nego su Rusi proveli genocid nad Ukrajincima 1932-1933. i 1946. Cijeli jedan narod iselili su u Sibir, a osamdesetih su tjedan dana tajili eksploziju nuklearke i ostavili Ukrajince na milost i nemilost zračenju iz Černobila.

Spomenuti genocid je, naravno, bio holodomor. Staljin je, u skladu sa svojom politikom reizgradnje ruskog carstva namjerno izazavanom glađu pobio preko 10 milijuna Ukrajinaca: trećina nacije je umrla od gladi u samo dvije godine, najmučnijom i najgorom smrću koju je moguće zamisliti. To je nekoliko puta više ljudi nego što je Židova pobijeno u holokaustu: ipak, dok danas u medijima imamo takorćei hipermneziju holokausta, oko holodomora vlada neka zavjera šutnje. Kasnije, nakon rata, Staljin je milijune krimskih Tatara raselio u Sibir, a velik dio je u tom činu genocida, prisilnog preseljenja, pobijen. Na njihovo mjesto naseljeni su Rusi, i odatle ruska većina na Krimu - i Janukovičeva izborna baza.

Janukovič nije izoliran primjer korupcije, iako je vjerojatno najgori. U samo par godina on, njegov klan i sinovi, preuzeli su sve vrijedne poslove u Ukrajini, narod je siromašniji nego ikad, dok on ima kolekcije starih automobila, zlatne slavine, i sav onaj kič koji obično ide uz pojam "ruska mafija". Putin dobro plaća lojalnost: Čečenski predsjednik, također Putinova marioneta, isto voli paradirati u Rollsevima i Lamborghinijima, i sa zlatnim pištoljima. Cinizam je da je Janukovič uhitio Juliju Timošenko zbog korupcije: iako ne sumnjam da ona jest bila povezana s korupcijom - jednostavno zato jer u sredini poput Ukrajine, gdje svi kradu, gdje se velik dio nacije drogira najsmrtonosnijim mogućim drogama, a ostali se ubijaju votkom, i gdje su kriminal i prostitucija glavni izvor prihoda a bijeda nezamisliva, i gdje su sve političke stranke zapravo eksponenti mafijaških klanova, ne postoji realna mogućnost da političar ne bude korumpiran, nego zato jer je to na razini optužbi predsjednika Josipovića da je Karamarko zapošljavao ljude bez sigurnosne provjere u SOA-i i time "ugrozio sigurnost zemlje", dok mu je istovremeno savjetnik za nacionalnu sigurnost notorni velikosrbin Dejan Jović, a ekipa savjetnika kao da je skupljena iz publike na Breninom koncertu.

Britanska politika, Josipovićev zagovor regionalnog ulaska u EU, i demonstracije protiv Kosor No, ako je tako lako vidjeti da je zapad stao iza demonstranata u Ukrajini, zašto je tako teško bilo vidjeti tko je stao iza demonstranata u Hrvatskoj 2011.? Pita li se itko zašto nitko danas u Hrvatskoj ne organizira demonstracije pod geslom "stegnite vi remen, bando lopovska", ne buni se protiv Linićevog haračenja i tlačenja? Koja je razlika danas i 2011., osim što je danas nezaposlenih osamdeset tisuća više, primanja manja, porezi veći, a socijalna situacija mnogo teža?

Svake demonstarcije, ma koliko "socijalni" motivi bili u početku, su prvenstveno politički čin. Zato je i sponatanost uvijek jako relativna stvar: tko god demonstrirao, netko će tu prepoznati svoj politički interes i poduprijeti demonstrante, ili ih pokušati suzbiti. Ne postoje "spontane demonstracije" tog kalibra. Nitko ne pokušava organizirati državni udar i smjenu vlasti, ako već nije negdje "na dvoru", dakle unutar ili blizu vladajućih struktura, ili ako bar nema snažnu potporu izvana. Bolji poznavaoci povijesti će znati kako te stvari funkcioniraju. Uostalom, otvaranje britanskih arhiva je dokazalo ono što su mnogi prije smatrali "teorijom zavjere" - a to je da je Britanija stajala iza puča u Beogradu 1941., i velikih demonstracija pod geslom "bolje rat nego pakt" kojima je general Simović svrgnuo vlast i poništio sporazum o pristupanju Jugoslavije Trećem rajhu, koji je nekoliko dana ranije s Hitlerom u Berlinu potpisao kasniji nobelovac Ivo Andrić u ime kralja. Epilog znamo: bombardiranje Beograda, okupacija Jugoslavije, ustaški režim i nakon njega Titov komunistički: slijed događaja koji je narode tadašnje Jugoslavije bacio civilizacijski daleko unatrag.

Pa ipak, kad su 2011. izbile velike demonstracije protiv Kosor, upravo u trenutku kad je zaključila pregovore s EU o pristupanju Hrvatske, i kad je ekonomija počela pokazivati znakove oporavka - predzadnje tromjesečje vlasti J. Kosor je posljednje u kom je zabilježen ekonomski rast, da bi se s dolaskom koalicije na vlast vratili duboko u recesiju - nitko u tome nije prepozano interese Britanije. A stvar je bila vrlo očita: zar nisu britanski europarlamentarci otvoreno lobirali protiv zaključenja pregovora s Hrvatskom, i usporavali svim silama put Hrvatske u EU? Sjetite se samo Nigela Faragea i ostalih dušebrižnika, Rogera Helmera i Geoffrey van Ordena, za koje je jasno da su poslani u Europarlament kao dio obavještajne službe i da je njihovo zaduženje specijalni rat!

A onog časa kad je Kosor zaključila pregovore, engleski europarlamentarci koji su do tad govorili kako Hrvatska nije dovoljno dobra za EU - iako su upravo oni progurali posve nespremnu Bugarsku, opet zbog britanskih interesa - počeli su po svim hrvatskim medijima, prvenstveno Indexu i Jutarnjem, dušebrižnički tumačiti Hrvatima kako je u EU grozno i kako mi zapravo ne želim tamo ići, te odgvarali Hrvate od glasanja "za" na referendumu. "U Hrvatskoj ne postoji sloboda medija. Čitava kampanja pristupa EU-u iskrivljena je i korumpirana, a to smo već vidjeli i prije od Unije. U Hrvatskoj se to događa na razini na kojoj to nikada nisam vidio...", govorio je tada vodeći britanski euroskeptik u Europarlamentu, nacionalist Nigel Farage. Tada sam napisao da je njegova izjava je poput izjave lisice koja nagovara pile da ne ulazi u kokošinjac, jer su tamo sve same glupe kokoši.

U politici nikad se nikad ništa ne govori bez cilja i svrhe, a naročito to ne rade ljudi poput Nigela Faragea. Paradoks je da on sjedi u Europarlamentu iako je protivnik EU i pitanje je zašto je nekog tko želi izaći iz EU uopće briga tko misli ući. Britanski političari su se često predstavljali kao prijatelji Hrvatske, ali osim Maggie Thatcher to nisu bili. Britanija nije postala imperijalna sila tako što je bila dobroćudna već tako što je dosljedno štitila svoje interese. Pozadina Farageovog istupa, koji se skriva iza brige za Hrvate i dobronamjernosti, je širenje njemačkog utjecaja na Balkan, što Englezi vide kao problem, i razne jugointegracije, što vide kao rješenje.

U takvom ozračju dogodile su se velike demonstracije. Što bi bilo da je rušenje Jadranke Kosor tada uspjelo? Ona je govorila da je cilj demonstracija sabotirati ulazak Hrvatske u EU: svi su joj se smijali. I hrvatska nacionalistička desnica, često naivna, olako je nasjedala na priče o tome kako trebamo ostati nezavisni, i kako će nas EU okupirati, iako je čak i Tuđman znao da Hrvatska neće imati izbora kad se prašina slegne i da će se morati prikloniti jednom ili drugom carstvu, i znao je da je jedina alternativa EU povratak Jugoslavije. Istina, ni EU nije jamstvo: i unutar nje je moguća neka "jugosfera" kao regionalna udruga. Upravo zato nam je u interesu što dulje držati Srbiju izvan EU, dok Britanci nikad nisu skrivali da guraju Srbiju u EU istom lakoćom kojom su Hrvatsku kočili.

A koje su sile u Hrvatskoj to podupirale? Predsjednik Josipović se tada otvoreno zalagao za regionalni pristup u intervjuima koje je davao. Njegov savjetnik Dejan Jović jednom je rekao: "Pristaša sam regionalnog pristupa upravo zato što mislim da Hrvatskoj nije u interesu da neke zemlje u regiji uđu u EU prije drugih. Naime, granica između zemalja članica i onih koje to nisu bit će tvrđa nego što je danas granica između EU-a i njezinih susjeda". Rekao je to u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Sam Josipović je pak bio nešto diskretniji: 18. veljače 2012. godine s češkim predsjednikom Vaclavom Klausom, kao i s predsjednicima Slovačke i Srbije, Ivanom Gašparovičem i Borisom Tadićem. U svom priopćenju za javnost nakon sastanka predsjednik Klaus istaknuo je kako će Češka sigurno ratificirati pristupni ugovor između Republike Hrvatske i Europske unije, a on i slovački kolega također su se osvrnuli i na mogućnost dobivanja statusa zemlje kandidatkinje za Srbiju. No njegova šutnja tijekom dramatičnih događaja u državi, koji bi sasvim sigurno zaustavili primanje Hrvatske u EU da je došlo do pada Kosoričine vlade, otvorila bi mogućnost za ponovni povratak u igru ideje o zajedničkom ulasku u EU svih balkanskih država "u paketu" - negdje tamo oko 2030. Naravno, kao jedne "regije": u tom slučaju bi EU vjerojatno s Hrvatskom razgovarala i ubuduće preko Beograda, kao regionalnog centra.

U konačnici, možemo zaključiti: ovo što se danas događa u Ukrajini, dogodilo se u Hrvatskoj 2011. Kao što zapad ne želi vidjeti povratak Ukrajine u rusku sferu utjecaja - iako je nije spreman primiti niti u NATO niti u EU, jednostavno zato jer Ukrajina ni izdaleka ne ispunjava niti jedan kriterij za prijem - tako Britanija nikad nije skrivala da ne želi da Hrvatska uđe u EU osim u paketu sa Srbijom. Isto tako, Josipović nikad nije skrivao da je zagovornik "regionalnog" ulaska, i dok je Hrvatska vođena Jadrankom Kosor vodila bitku za ulazak u EU, on se oko toga nije pretjerano angažirao, ali je isposlovao da Srbija dobije status kandidata bez da prizna Kosovo: upravo je njegovo lobiranje omogućilo da Srbija dobije kandidaturu kad i Hrvatska članstvo, i time je na životu održana ideja "regiona".

Epilog: zahvaljujući ponajviše Sanaderu, probritanske snage u Hrvatskoj su dobile izbore, kao što ih je i Janukovič dobio uz obilnu potporu Rusije. Spašavanje udbaša Perkovića je dodatno pokvarilo odnose s Njemačkom - do kojih Milanoviću i Josipoviću, očito, niti najmanje nije stalo. Njihovi česti posjeti Londonu i Beogradu jasno govore o tome tko kreira njihovu politiku. Hrvatima je i danas teško prihvatiti da su zbivanja iz proljeća 2011. de facto bila tek pokušaj državnog udara. Za tako nešto, jasno, nema očitih dokaza, no postoje jasne indicije o čemu se radi. A možda najjasnija indicija je bila događaj kom sam prisustvovao kad su branitelji imali svoj skup na trgu Bana Jelačića dok su "Facebook demonstranti" napadali kordone policije na prilazima Markovu trgu. Kad je policija, nakon višesatnog kamenovanja, pojurila za njima, njihov vođa je prišao generalu Sačiću, koji je držao govor na Trgu, i rekao mu da je "pala krv" i pozvao branitelje da im se pridruže i da zajedno krenu na policiju i Markov trg, rušiti vladu. Da se to desilo, imali bismo stravičan, ukrajinski scenarij u Hrvatskoj, i sukobe hrvatskih veterana s policijom. Koji je bio cilj momka koji je s tim planom došao generalu, nije teško zaključiti: tko ga je instruirao, može se pretpostaviti. Karamarko je tada rekao da ima informaciju da su neki od lidera demonstracija, navodno Boysi, plaćeni da izazivaju nerede i kamenuju policiju: to je naišlo na "najoštriju osudu" antifašističkih medija koji su s indignacijom odbacili takve optužbe. No, izgleda da one ipak nisu bile lažne. Koliko god neke stvari izgledale kao znanstvena fantastika, povijest se na Balkanu očito ponavlja. Hrvatska se taj put izvukla: više srećom nego pameću. No treba biti svjestan da smo i mi, kao i Ukrajina, rubno područje na kom se prelamaju interesi velikih sila, a one nisu nimalo sentimentalne kad se radi o zaštiti svojih imperijalnih interesa. Naročito to nikad nije bila Britanija.

  • Autor: M.H.
  • Photo: simplerwork.blogspot.com
Izvorni članak pogledajte OVDJE

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.