"U Jugi se moralo šutjeti, vidimo kako je završilo. U Hrvatskoj se ne mora, ali se ipak šuti, vidjet ćemo kako će to završiti. Eto do tog vremena, nadam se, moja djeca će biti vani, a ja ću postupiti drugačije od devedesetih, kada su roditelji slali djecu u rat umjesto da su sami išli", piše nam Željko Petko.

Pukovnik HV-a u mirovini, Željko Petko, javio nam se iz Splita ogorčen posljednjim događanjima na političkoj sceni. Petko u vrlo iskrenom pismu zaziva ljude koji će zaista braniti interese branitelja, umjesto ministara Ante Kotromanovića i Freda Matića, predsjednika Hvidre Josipa Đakića i drugih. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti. 170 000 000 kuna koštaju novi automobili za naše odličnike. Ostojićevi i Jovanovićevi ljudi vozit će se komotno i sigurno. Na ovaj se korak vlada odlučila nakon što je prošlo nekoliko dana od kada su dizali ručice protiv smanjenja svojih primanja. Puno uspješnije će hvatati prekršitelje zakona. Mene teško, jer ću se manje voziti automobilom obzirom da su njihove ručice bile u zraku kad se glasalo o smanjenju mirovina hrvatskim braniteljima za 10%. Odlučili su uštedjeti oko 70 000 000 KN godišnje i pomoći hrvatskom društvu da lakše izađe iz krize. Znači da su hrvatski branitelji, između ostalih, ostali bez 10% primanja kako bi bezosjećajni režimski stručnjaci mogli kupit malo autića, tj. mi smo mogli još barem dvije godine živjeti sa tih 10% da se ova ekipa nije odlučila kupiti automobile. Da sam ovo znao '90.-te, otvorio bih zastupništvo za VW i Audi. Ovaj potez nije ništa drugo nego - potez. Svaka igra, pa tako i ova političko-svjetonazorna hrvatska igra, počiva na potezima igrača. U ovoj igri povučen je već drugi potez, (podsjetimo se da je 2001. hrvatskim braniteljima, između ostalih, ukinuto oko 30% primanja), dok s druge strane igrači spavaju. Ili? Ta druga strana, moja strana, šuti i ne pomišlja na igru. Neki pokušaji postoje,ali izgleda da igrači nisu „prva liga". Postavlja se pitanje, zašto? Zašto nema reakcija branitelja tj. čelnika braniteljskih udruga, naših generala, predstavnika branitelja u tijelima lokalnih samouprava, saborskih zastupnika koji su branitelji i sl.? Na što su svedeni branitelji u domovini? Pa zar je moguće da su zadovoljni? Što je onda sa mnom? PTSP, moj karakter, što? Ja ne mogu bit nezadovoljan, pukovnik sam i imam, još uvijek, dobru mirovinu, svoj stan, obitelj, nisam financijski na koljenima. Pa možda zato što nisam materijalist kojemu je, kao, sve još uvijek donekle OK, jer eto, ima se nešto, može se još. Muka mi je, nervozan sam i ljut, razočaran i izgubljen čekajući svoje igrače da „zaigraju". A tko bi bili naši igrači? Pa bilo bi logično da su to prije svih ministar Fred Matić, ministar Ante Kotromanović, Josip Đakić saborski zastupnik i predsjednik HVIDR-e. Ali eto, nisu. Oni su dio sustava. A što je sa onima drugima, onima koji nisu u sustavu? Živim u Splitu, gradu koji je iznjedrio 4. gardijsku brigadu, po mnogima najbolju u Hrvatskoj. Razgovarajući sa svojim suborcima vidim da jednako dijelimo razmišljanja o svemu, više ili manje. Tako i oko ove teme svi mislimo isto. Pa zašto onda naši stavovi nisu artikulirani kroz našu udrugu ili kroz bilo koju u Hrvatskoj, izuzimajući „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara"? Eto npr. „moj igrač" bi bila udruga veterana 4.gmtbr. „Moj igrač" bio bi i moj bivši zapovjednik general Damir Krstičević, a igrač svih igrača bi mogao biti general Ante Gotovina. Čekajući njihove poteze dobio sam nekoliko sijedih vlasi. U mirovinu sam otišao kao zapovjednik bojne, a rat počeo kao običan vojnik. Niti malo nisam poseban niti drugačiji od ostalih svojih suboraca, puno drugih momaka je moglo biti na mojemu mjestu, ali eto, dogodilo se da sam ja postao zapovjednik. Moji uspjesi kao zapovjednika rezultat su hrabrosti, odlučnosti i karaktera ljudi kojima sam zapovijedao. Želim kazati da su moji suborci zaslužni što sam danas pukovnik, a ne moje znanje, stručnost ili škola. Svjestan te činjenice, dužan sam u svakom trenutku i svugdje braniti dostojanstvo i čast ljudi kojima sam zapovijedao. To isto očekujem i od svojih nadređenih, jer da nije bilo nas, ni oni ne bi bili gdje jesu danas. Mi nismo bili organizirana vojska jedne države, mi smo bili dragovoljci, stvarali smo vojsku u hodu, tj. borbi. Nama zapovjednici nisu Bogom dani, oni su stvarani od običnih ljudi i bez vojnog iskustva ili završenih škola i to ih čini posebnima i drugačijima od drugih organiziranih vojski svijeta. Slijedom toga, oni se ne mogu ponašati onako kako bi Stjepan Mesić htio, oni moraju djelovati po svojoj savjesti. Oni moraju govoriti ono što mi, njihovi podređeni, misle. Da se razumijemo, ja ne očekujem niti tražim da mi netko vrati novac, ja želim i čekam riječ. To bi bilo dovoljno. Rečenica, dvije ništa više. Samo jedna napomena. Ne želim čuti onu „okrenimo se budućnosti..." . Želim čuti riječi s „mudima", riječi koje priliče herojima, ratnicima, ljudima koji su ostavljali sve i otišli braniti Hrvatsku. Želim čuti nekoga od vas koji će održati lekciju Borisu Dežuloviću nakon onih bolesnih izjava na RTL-u, u emisiji „lice s naslovnice". Želim čuti kako kažete nešto što je na tragu onog pisma nakon kojega je Mesić odradio ono za što je plaćen. Budućnost imaju pojedinci. Neki pojedinci u mom timu su osigurali budućnost i još nerođenim generacijama. Moja budućnost, ako imam sreću, je provoditi dane u samoći jer su mi svo troje djece, hvala Bogu, vani. Ako budem imao sreće, mojim unucima maternji jezik bit će neki anglosaksonski. Nemojte me krivo shvatiti, ja ne želim bogatstvo, novac me ne može promijeniti, ali imam pravo tražiti od svojih „igrača" da i oni malo sjašu sa grbače materijalizma i sjete se devedesetih. Svjestan da bi ovaj tekst, koji je nastao iz čiste destilirane nemoći, meni mogao donijeti neugodnosti, razmišljao sam dugo. Nakon par cigareta i evociranja uspomena od onoga dana kada je general Gotovina oslobođen, odlučio sam. Jednostavno mi je preteško primati sve te udarce iz dana u dan, moram negdje „ispaliti". Godinama trpim prosipanje ideologije iz vreće EPH grupe i sličnih, godinama. Više PTSP-a su mi darovali Saša Ljubičić, Davor Krile, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Jergović, Tomić, Gall, Pavičić, Stanković, Latin, itd., itd.,itd., nego sve četiri godine rata. I za kraj, jedno razmišljanje. Čovjek koji dugo trpi i kupi u prsa u momentu reakcije reagira burno i impulsivno. Ne razmišlja o posljedicama, ne vidi „širu sliku". U Jugi se moralo šutjeti, vidimo kako je završilo. U Hrvatskoj se ne mora, ali se ipak šuti, vidjet ćemo kako će to završiti. Eto do tog vremena, nadam se, moja djeca će biti vani, a ja ću postupiti drugačije od devedesetih, kada su roditelji slali djecu u rat umjesto da su sami išli.

• Autor: Z.S.
• Photo: Damir Spehar/PIXSELL