UNIŠTI TENK PA ZAPALI CIGARETU: 'Da, to je Andrija... Spasio je srpskog vojnika koji mu se zahvalio tako što je prešao na hrvatsku stranu'

18.10.2014. 17:16:17

Čudno je da priča Andrije Marića nije privukla niti jednog hrvatskog redatelja. Jer njegov ratni put je... Nevjerojatan. Šteta je da novi naraštaji u Hrvatskoj nemaju pojma tko su ljudi koji su im "servirali" domovinu. Kada bi se prisjetili golobradih mladića koji su većinom poginuli tjekom rata u Hrvatskoj, svaka bi zagrebačka ulica mogla nositi ime po jednom od heroja. Jer, bilo ih je puno... Samo jedan od njih je Andrija Marić. Uništi tenk pa zapali cigaretu, zarobi neprijatelja pa se s njime sprijatelji... Nitko ne zna što je ovoga hrvatskoga Ramba natjeralo da samo godinu dana prije rata iz Švicarske dođe u Hrvatsku. Zapravo, nakon svega što je učinio, jasno je da je to učinio isključivo zbog brige za budućnost. Andrija Marić, rodom iz Ivanjske pokraj Banja Luke, i prije rata je često posjećivao Borovo naselje u kojemu je živio njegov prijatelj Marin Mrdan. U Borovu se, tako, zatekao i tih prvih ratnih dana i odmah se prijavio kao dragovoljac, a Blago Zadro je u njemu prepoznao rođenog borca i izrazitoga individualca čije su ratne zasluge koje su često graničile s ludošću, mnogi branitelji pripisivali sebi. Drago Krpan, njegov suborac iz "Žutih mrava" koji je prošao gotovo sve Andrijine akcije, izjavio je: "Andrija je znanje za protuoklopnu borbu pretpostavljam stekao u JNA i to je prenosio na nas". "Kako je samo uništavao tenkove..." To svoje znanje Andrija Marić je najbolje iskazao 14. rujna kada je JNA organizirala drugi pokušaj zauzimanja Vukovara napadom na Trpinjsku cestu. Marić i njegovi nalazili su se tada na Lipovačkom putu, na samom ulazu u Borovo Naselje. U dva dana, 14. i 15. rujna neprijatelj je ostao bez tridesetak oklopa. Nekoliko njih je uništio Andrija, a najveći dio skupina "žuti mravi". O Andriji s velikim poštovanjem svjedočio je i njegov suborac Zoran Sablić: "Odmah mi se svidio. Imao je 25, 26 godina... Čim su ovdje počele čarke, odlučio je ostati s nama. Kad se zaratilo, pokazao se kao pravi vođa, pokretač. Kako se ono kaže, gdje čovjek neće staviti nogu, on će staviti glavu. Bio je jako hrabar čovjek. Za njega strah nije postojao, sudjelovao je u svim akcijama, poskidao tenkova sigurno koliko i Marko Babić. Bili smo složni kao braća, ali Andrija, to je posebna priča. Veliki ratnik, ali i veliki humanist. Andriju prati i jedna nevjerojatno topla priča koja potkrjepljuje izjave njegovih suboraca o humanosti koju je u sebi nosio: "Andriji je pao u ruke neprijateljski vojnik, tenkist Siniša Jovanov iz Pančeva. Taj mali spasio se iz pogođenoga tenka i nekud se skrio. Pritajio se, slušao naše razgovore i nakon četiri, pet dana skrivanja u nekoj kući i vaganja tko je od nas najnormalniji, odlučio se predati Andriji Mariću. Bio je vojnik JNA. Ispričao je da je mobiliziran tek nekoliko dana prije, da su ih poslali kao janjad na klanje, da je razočaran, da to nije njegov rat, a Andriji se momak svidio pa nije dao da mu dlaka padne s glave. Ovaj mu je iz zahvalnosti stalno nosio punjenje za "osu" i pratio ga u stopu. Kasnije su postali pravi prijatelji, a Jovanov je teško ranjen i danas je invalid Domovinskoga rata. A Andrija... njega smo izgubili". Hrvat, heroj, humanist koji je zavolio neprijatelja Evo što je o Andriji kazao Siniša Jovanov, spašeni srpski vojnik koji se priključio hrvatskoj vojsci: "Proveo sam 2 do 3 dana u nekom špajzu u mraku, izgubljen i u strahu, onako gladan posegao sam za nekom tekućinom da ublažim žeđ... Mislim da je bio paradajz u boci, ali mi je poslije nekoliko gutljaja palo na pamet da je možda otrov! Slušao sam kako Hrvati često šetaju po dvorištu i čuo sam Marića i taj mi se čovjek činio smiren i dobar... Nakon nekoliko dana odlučio sam se predati pa šta bude... Čuo sam u dvorištu kako dečki razgovaraju, u špajzu sam ostavio pušku i izletio pred zbunjene gardiste koji su gledali od kuda sam se stvorio...Tražio sam Andriju Marića i tako sam odgovarao na svako pitanje... Sproveli su me u štab i tu su me ispitivali, ali i dalje sam inzistirao na tome da dovedu Marića ili ne govorim ništa...Prije dolaska u Vukovar, naši su pričali kako ustaše kolju djecu, kako presjecaju kablove s bandera i prže strujom po tenkovima, govorili su da je bolje se ubiti nego pasti živ u ruke ustašama... Od tih priča sam se uvijek znao naježiti... Ali, dok sam čekao da se Marić pojavi, primijetio sam da nema ustaša i da su svi vojnici zapravo dojučerašnji radnici, ratari i pošteni ljudi pa glava mi je još na ramenima, a ni šamar nisam dobio otkad su me zarobili! Na vratima se pojavio Marić i pita tko ga toliko treba i kada su pokazali na mene, gledao je zbunjeno i upita me da li se mi znamo od nekuda!? Rekao sam mu da ja njega poznam iz dolazaka u dvorište u kojoj sam kući bio sakriven. Na stol su stavili par konzervi i kruha. Srknio sam sardine jako brzo jer par dana osim paradajza nisam ništa okusio. Andrija je sjedio nasuprot mene i gledao me kako proždrljivo trpam hranu u sebe i počeo: " Imaš dvije opcije: prva je da te prebacimo u Bosnu, pa kud te volja i druga je da te predamo tvojima nazad." Gledao sam zbunjeno jer sam očekivao da jedna od opcija bude metak u čelo i zdravo! Upitao sam Andriju: "Vi me nećete ubiti?" Gledali su svi zbunjeno u mene, a Andrija promrmlja: "Rekli smo ti opcije!" Pomislio sam, ako me vrate mojima, optužit će me za dezerterstvo i metak u čelo, a kuda dalje da idem. Skočio sam sa stolice i rekao Andriji: "Ja nazad ne mogu, a vi me nećete ubiti! Ako se gine, ginut ćemo zajedno!!!" Siniša Jovanov, srpski vojnik, postao je najbolji prijatelj hrvatskoga heroja Andrije Marića. Priključio se Žutim mravima i obrani Vukovara... Smrt heroja Kad je u jesen 1991. poginuo vukovarski vitez Blago Tica, Andrija je odlučio otići na pogreb u Grude, no na povratku za cijelu tu skupinu prijatelja više nije bilo ulaza u Vukovar. Pad grada dočekao je braneći Vinkovce pa se otputio u Zagreb i prijavio u 5. brigadu s kojom najprije sudjeluje u obrani Zadra. I tamo je, gotovo usput, uništio jedan tenk. Njegov ratni put okončan je na Kupresu 10. 4. 1992. godine. Interventni vod, u čijem se sastavu nalazio i Andrija, zbog velike magle i snijega naletio je izravno na banjolučki korpus. Pogođena su dva džipa. U jednom je bio Robert Zadro, Blagin sin, a u drugom Andrija Marić. Pancirno zrno doslovno mu je odnijelo glavu. Toga dana poginulo je 300 hrvatskih vojnika... Svi redom heroji...  
  • Autor: Snježana Vučković
  • Photo: facebook/Andrija Marić
Izvorni članak pogledajte OVDJE  

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.