Uvijek isto – nekad Vice, danas Thompson

Prema mom uvidu i osjećaju Vicine pjesme se prerijetko i danas puštaju na HRTV-u, kao da je riječ o nekoj osveti iz davnine. I za pouku, čak i povijesnu iz hrvatske popularne glazbe: srbijanski najveći neprijatelj, kako ga vide je opet jedan pjevač - Marko Perković Thompson. On je i u Hrvatskoj skoro zabranjen, zabranjen na HRTV-u, na ostalim televizijama s nacionalnom frekvencijom, u Puli, a „i šire“. U tiskovinama, ukupnoj mediji, samo mu deru kožu Svečanost otkrivanja spomenika Predsjedniku Tuđmanu upriličena je s ukusom, doduše uz primjetan nedostatak građana. Pored činjenice da je Predsjednik, konačno, prispio u Zagreb, podjednako je važna i jedna druga koja je promakla većini medijinih i inih kibica i analitičara (skoro sam napisao kanalitičara). U Zagreb, ali i Hrvatsku „službeno“ se vratio Vice Vukov. Ili, ako tko tako voli, konačno je, barem simbolički, dobio zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti. Ovaj hrvatski slavuj i prva prava i najveća pjevačka, estradna zvijezda. Nikad nadmašena, neka mi oproste i one koje su otišle „preko rijeke“ i one još pjevajuće. Njegova pjevačka i životna sudbina sigurno najbolje oslikava stanje u Hrvatskoj od šezdesetih godina do danas. Ne možda što nije bilo sličnih, pa i težih i tužnijih i ružnijih, već stoga što je ona bila vidljiva i postala je simbolična. Vice je na hrvatsku estradu, koja se tada nije tako smjela nazivati, a i bila je jugoslavenska, stupio naglo i odmah slavodobitno, 1959. svevremenskom pjesmom „Mirno teku rijeke“ (skladatelj Miroslav Biro, tekst Drago Britvić) pobjedom na festivalu u Opatiji. Od tada njegova je zvijezda sve sjajnija da bi najsjajnije sjala od 1969. do 1971. Kad je naglo i brutalno ugašena. Srbijanski „lijevi“, komunistički, šovinisti (prvi Nin!?) „prepoznali“ su u njemu hrvatskog „nacionalista i šovinista“, dok su se „desni“ samo smješkali. Pritom u niti jednoj Vicinoj pjesmi nije bilo ni trunke nacionalizma, ni „Geigerovim brojačem“ za taj „fenomen“ nije ga se moglo pronaći, tek nepatvoreno domoljublje. Možda bi ga se najbolje moglo ocrtati i kao elegično. Jedna mu pjesma i nosi naslov „Dalmatinska elegija“ (autori Špišić- Benzon). Tu su i „Bodulska balada“ (autori Benzon-Bašić), „Pismo ćali“ (autori Zuppa-Runjić), „Suza za zagorske brege“ (autori Špišić-Bešenić) i druge sličnog ugođaja. „Problemi“ iako su i do tada tinjali možda su nastali 1967. na festivalu kajkavskih popevki u Krapini. Tamo je pobijedio s pjesmom „Vužgi“ (autori Pajo Kanižaj-Ivica Stamać). Nastupio je u prigorskoj narodnoj nošnji, po prvi puta, iako je to već bio festivalski običaj, a nakon pobjede u izravnom TV prijenosu jugoslavenske mreže rekao je: „Neobično mi je drago što sam mogao obući ovu našu divnu hrvatsku narodnu nošnju“. (Vice Vukov, „Tvoja zemlja, sjećanja na 1971.“, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2003., str. 90.). Nakon toga, piše u nastavku: »na mene se „okomila“ simpatija jednih, ali i mržnja drugih“. Anekdotalno, tako ga je „krenulo“. Naredne 1968. godine glede Vicinog „šovinizma“ sve je već bilo dovršeno. Sudjelovao je naime na putujućem jugoslavenskom festivali „Pjesma ljeta 1968.“ i pobijedio s pjesmom „Darovi za svu djecu“ (autori Diana Bulat, supruga i Pajo Kanižaj). Organizatori („Ekspres politika“) tražili su od sudionika da na odjeći nose bedž Pesma leta 1968. na ćirilici. Vice se u ugovoru izborio da se za njega izrade bedževi „na svim jezicima i pismima krajeva kroz koje ćemo prolaziti“. „Tako su nastali bedževi s oznakama: Pesma leta 1968, na ćirilici, Pjesma ljeta, Pesem poletja (slovenski) te Kanga everes, kako se to kaže - na albanskom“ (V.V., str. 92.). Jedini ih je on nosio po Jugoslaviji. Ne zaboravimo to je tek 1968. godina, a toliki udarac, pojednostavljeno, jezičnom unitarizmu. Na jesen iste godine stiže pjesma „Hrvatski kraj (Kanižaj, Bogliuni), pa naredne 1969. „Pjevat će Slavonija“ (autori Slavko Mađer, Branko Mihaljević) te „Suza za zagorske brege“, pa 1970. „Zvona moga grada“ (Britvić-Špišić) koja, čak!, spominje Boga. Iste godine u Krapini pjeva „Dobro mi došel prijatel“ (autori Vili Čaklec, Viki Glovacki) („Opasne“ li veze Glovacki-Vukov!) Festivalskoj večeri je nazočio i „najdražći gost“, pa je Vice morao nastupiti prvi. Navodi kako mu je taj nastup bio stresan, a neki izvori tvrde kako su ga pokušali natjerati da tkanicu okrene - naopako, na što nije pristao. U „Sjećanjima na 1971.“ ne navodi puno detalja (drugom će zgodom, piše) osim kako mu je Anton Marti, režiser prijenosa, rekao da su mu zabranili snimati Titu dok mu plješće „kako televizijska publika ne bi vidjela da „najveći sin naših naroda i narodnosti“ plješće poznatom nacionalisti“ (Isto, str. 98.). I onda stiže jedna „povratnička“ „Svijet je velik“ (autori Britvić-Kabiljo), pa slijedi jedna „mirotvorno-globalistička“ „Neka cijeli svijet…“ (autori Milan Grgić-Alfi Kabiljo), poslije i „finale“ mjuzikla Jalta! Jalta! I kruna, „Tvoja zemlja“ (Britvić- Kabiljo) 1971. „Na neki način, ova je godina postala nenadmašan izraz čistog i jednostavnog domoljublja. Vjerujem da će i ova pjesma, jer participira sa svojim skromnim prilogom u tom velikom simbolu, ostati dugo u sjećanju ljudi. (“V.V., str. 100.). Da, postala je svojevrsnom himnom i točka na sve one koje je Vice pjevao o tadašnjem egzodusu koji nije bio ništa manji i bezopasniji od današnjeg. Stižu i zabrane, s repertoara skida ga prvo RTV Sarajevo (zar Sarajevo nije prvo „skinulo“ i Thompsona?). I od konca 1971. njegove pjesme se ne emitiraju, ploče se ne smiju prodavati, on ne smije nastupati punih sedamnaest godina. Izbrisani Vice se vratio Osmog prosinca 1971. odlazi na davno dogovorenu turneju, tko zna koju, u Australiju i u Hrvatsku se ne vraća do 1976. Za to vrijeme boravi i studira u Parizu. Po povratku se zapošljava u NZ MH (Matica odavno zabranjena). Možda mu je ured pritom samo zid dijelio od - milicije. Ovdje sam se uglavnom, „ovlaš“, dotaknuo njegovih pjesama (svaka čast, zahvala i slava autorima njegovih pjesama). Spomenut ću, kratko njegovu u javnosti slabo poznatu ili zaboravljenu djelatnost u Matici hrvatskoj, i kao člana Upravnog odbora, a i u „Hrvatskom tjedniku“. Sudjelovao je tako i na povijesnom sastanku i u odluci MH o odricanju, raskidanju Novosadskog dogovora iz 1954. o jeziku. Matica ga od tada smatra bespredmetnim. Svjedoči kako je pri usvajanju te Izjave sjedio do Franje Tuđmana, koji mu je čak i čuvao mjesto do sebe jer je, skoro, zakasnio na sastanak. I što je onda prirodnije do li da se Tuđmanov spomenik otkrije s Vicinim „Tvojom zemljom“ i „Suzom za zagorske brege“. Pri kraju: vrijeme Vicine zabrane, šutnje vrijeme je i hrvatske šutnje. Ponekad sam se pitao zašto je režim toliko progonio ipak pretežito jednoga pjevača. Odgovor je jednostavan - Vice je za Hrvatsko proljeće učinio i značio više i od Savke i od Tripala. Tko meni ne vjeruje neka pita, posluša, pročita i današnje srbijanske povjesničare i analitičare. Prema mom uvidu i osjećaju Vicine pjesme se prerijetko i danas puštaju na HRTV-u, kao da je riječ o nekoj osveti iz davnine. I za pouku, čak i povijesnu iz hrvatske popularne glazbe: srbijanski najveći neprijatelj, kako ga vide je opet jedan pjevač - Marko Perković Thompson. On je i u Hrvatskoj skoro zabranjen, zabranjen na HRTV-u, na ostalim televizijama s nacionalnom frekvencijom, u Puli, a „i šire“. U tiskovinama, ukupnoj mediji, samo mu deru kožu. Da je malo tvrđe vrijeme, da je malo hrabrosti kod njih skinuli bi mu i glavu - s guštom. Pustimo Thompsona, tek, „otpjeva“ li on mogla bi „otpjevati“ i Hrvatska. I zato je prevažno što je, makar i kao pokojni, Vice „pjevao“ pokojnom Predsjedniku. Nazire li se to tračak nade kako će obojica dobiti bolje mjesto u hrvatskoj povijesti? Mato Dretvić Filakov/hrvatski-fokus.hr