VELIKI JURE (Vitez Jure Francetić,čovjek zlatnoga srca, koji je u vrijeme NDH usvojio srpsko dijete).

"Bijaše čovjek hrabar, fin, ličkog kraja hrvatski sin. ‘‘Veliki Jure” rado zvan, zarad junaštva dobro znan. Srcem i dušom Hrvat prav‘ u zdravom tijelu i duh zdrav. Lebdio nad njim sudbe znak – dokle sunašca sije trak Hrvati će mu pjevat svud: ”Juri Francetić slava bud!” Put mu krasio trn i kam, umjesto meda, čemer sam, Za ”Bog i Hrvat” i ”Za Dom” za povijesti hrvatske spom – Aleksandrove vlasti sila sveđ krvnički ga progonila Prkoseći: ”Veliki div, u zatvoru ćeš trunut živ.” Zalud mahnit‘o ljuti Srb i pljuvao na sveti grb, Vile Velebita zvao glas: ”Jure, ostani lički kras. Muka junake rađa tek, žrtva ti slavu stvara vijek. Hrvat je vičan otrov pit, al‘ svoj na svome on će bit. Svanut će našoj zori čas bliži se Jure Zemlji spas.”

Četrdeset prve kucnu tren, iz sna se trže Hrvat snen I barjak diže na svoj krov; otpoče za njeg život nov, Jer slobodan mu bio dom, silna sreća na svijetu tom. Zaori stara pjesma svud, Nezavisnoj nam slava bud. Došao kraj srpskom zlu, Hrvat je gazda na svom tlu. O, ne diraj mu, vraže, prag, to oca mu je spomen drag, Tuj slatku riječ ”Majka” rek‘o, tuj stoljećima pred križ klek‘o I molio za mir i rod – svoje njive blagoslov, plod. Pa bio zemlje tek korak u njoj je utrt grob i znak, Djedova ti govori kost da robovo si strancu dost‘.

Rat nikad ne bje dobar brat, al’ ratom će se vječno zvat Jer hrana mu je ljudska krv; ne pita tko lav, a tko crv, Tko grešan, tko star il‘ nevin, okusit mora gorki pelin. Tri slova njeg‘va, kobni znam‘ raspale mahom vatre plam. Bio ti Hrvat, Osman, Vlah, tri slova RAT znače – strah. Tri grozna slova, brate moj odluče ho‘š li biti svoj.

I buknu rat Bosnom svud, tri nacije, druga im ćud. Svak vrać‘o bližnjem zub za zub, ta ljudska rasa, porod grub. Plakala mati ”Joj, ajoj! Pokoj ti duši sine moj.” Gdje jučer ču se pjesma, pir, danas mrtvački bio mir. Gle, turski živalj, tobož brat, kršćane stade mučit, klat. Srbin il‘ Hrvat, isti vrag, Alahu Krst nije drag. Kršćanska sela, vlaške hulje, Brgule, Žižci i Šikulje, Nek krvlju plate oca dug; taj mrski kršćan, tek je rug. Temelj neka mu bude prah! Uništi Krst! Alah! Alah! I bio pokolj grozan tad, srpska sela uništi gad. Tristo dvadeset duša baš smače musliman, bratac naš.

Velikog Juru sveo put k mjestu, gdje bio pokolj ljut. On kapu s glave skide gle, kunući Turke gnjusne, zle, I glednu mrtvih ljudi lik. Na usnama im zamro krik. Ručicom majku drži kćer, zakla ju čovjek? Zakla zvijer. Kud okom segneš užas svud, Isuse, rod je ljudski lud. Nije li čovjek sveti hram nisi l‘ Gospodar tek ti sam? Praštanje bješe zakon tvoj, ljubav, dobrota, ‘mjesto boj. lsuse, gledaj ovu krv, trupla što ih rastače crv; Taj narod, jučer živi stvor danas je mrtvih duša, zbor. Mrtav do mrtvog, skori prah, pokoj im vječni… Još uzdah I zemlja će ih crna skrit. Spomena na njih hoće l‘ bit?

Al‘ vidi brate čuda tog, sred krvi, groze, pomoz Bog – Zapiskuta prestravljen glas: ”O pomoć, živ sam… Molim spas! Smilujte se, dječak sam još, nejak derančić; nisam loš, Nit imam nož. Živjet volim! Smilujte se, lijepo molim.” U Juru momčić upro gled u duši bi mu očaj, led, Nevjera, groza gorki jad, vrištao iz njeg život mlad. Riječ mu jezivo stade sjeć, plačnim će glasom Juri reć: ”Ja Gorančić se zovem Sreto, al‘ sretan nisam… Vidiš eto, Stojim pred tobom bos i gol, halja mi samo moja bol I krv što će noćima bdjet; Zaludu žuđen sanak htjet. Kaži o, striko, čemu rat, zašto mi strada seka, brat, Baba, djed, rod mio drag? Majčici svojoj ne znam trag. Hoću l‘ je ikad više nać, hoće l‘ u selo ovo zać? O striko što će sa mnom bit, tko će me voljet, k srcu svit? Ima l‘ za bogca igdje dom, ostadoh sam na svijetu tom. Ja zbilja nisam nikom kriv, tek radovah se što sam živ. Komadić prove jedva imah, slađani cjelov majke primah. Mišljah da sav je dobar svijet, da tek je vrag u paklu klet, A čovjek je Gospoda stvor kog smrću čeka Neba dvor. Srbin il’ Hrvat, što ja znam? Anđeo ne zna mržnje plam. Nevina još je moja ćud, vjeruj mi striko, nisam hud. Meni je svatko bio prav, sićušan sam ko mali mrav.

U svom sam gnijezdu imo kut, ne htjedoh ništa drugo čut Osim majčice glasić mek i moje ovce zvona, jek. Ja voljeh lijepi selski mir, šumarak, potok, gaj i vir, Nebo i sunca zlatni trak… A kad u smiraj pado mrak Sladak mi bio hljebac tvrd, život vijek sretan, nikad grd. Ruknuo tada puške glas, nož kleti zatro selu kras. Čudom Božjim ostadoh živ; rekoh ti striko, nisam kriv. Ne znam kamo ću ubog poć, hoće li majka otkud doć? Ah, zašto brata mrzi brat, striko, čemu klanje i rat?”

Niz obraz Jurin pade kap, suza poteko vrelih slap. Gladi dječaku kose pram, riječ očinska ko melem sam Tuđemu čedu blaži jad… Taj srpski mališ, nježan, mlad, Drhće ko trave tanke vlat. Grli mu Jure mršav vrat I meko, blago, njem će reć: ”O Sreto, dijete, čuj me već – Ti zbilja sinko želiš znat zašto stoljećim‘ bukti rat, Zašto se lije ljudska krv, zašto nevini budu strv? Zbog čega slabog tlači jak, zašto za vlašću gramzi svak? Bog je krasno sazdao svijet. Narod bijaše dobar, svet, Dok slijedio je Božji glas dok mu u Bogu bio spas. Svak‘ imo mjesto, pleme, kraj, života svog zemski raj. Čovjek čovjeku bio brat vladao mir ‘mjesto rat. A onda siknu paklen vrag, Božji mu zakon ne bi drag. Mrzio slogu, ljubav, mir, razbuktao prokletstva hir. U dušu ljudsku sijo drač, u ruku čovjeka djenu mač I reče mu: – Ne vidi Bog, ispuni želje srca svog. Otimaj, kolji, diži prst, bogatstvom stvaraj temelj čvrst. Postani slavan, moćan sveđ, ne budi slabić ko tvoj pređ Kog plašio je zakon lud, koj‘ bojao se Boga svud. ”I tad Sreto pobijedi vrag, grešnik mu slijedio stopu, trag. Božjeg zakona bris‘o znak, mačem postao silan, jak. Imo blagodat žića svog, no prokletstvom ga kazni Bog.

Odavno jednom, sinko, čuj, iz Irana, evo baš tuj, I tamo dalje na Jadran, u potrazi da nađe stan Došlo je pleme Harahvat, knjiga će o tom pravo znat. To dobar narod vele, bio, radin i pošten, vazda smio‘ Koj‘ htjede biti svoj na svom, imat državu, zemlju, dom; Imat granicu i stijeg svoj, sa susjedima ne bit boj, Ne otimati trunčić njin jer čestitog je roda sin.

I tako eto, htjede Bog, to pleme dobi kralja svog, Tomislava, nek mu je čast. Protegla se granica vlast – Sava, Drava, Drina Dunav i divni naš Jadran plav Hrvatski kraj ko raj, sav. Hrvat, junak, gdje pošo god, Ljubio sveti grb i rod. Što njegovim se zvalo tek On ljubomorno čuvo, vijek. Od toga roda, Sreto moj, Ja dobih krasan naziv svoj, Hrvat – a to ti znači ratnik; Il‘ bolje reć vječni patnik, koj‘ ćutio je tuđi jad, Progonstvo, suze, bijedu, glad… Koj‘ nikad ne htje tuđi groš, A vrać‘o mu se zajam loš. Oprosti, moraš i to znat, Srbin s Bugarom bio rat. Porazi ga Simeon car, Nanese mu veliki kvar i odvede ga Bugarin Nek robuje mu srpski sin. A tada, Sreto, pamti, znaj, U hrvatski nam lijepi kraj izbjeglica stigao roj, Golem ih bio, vele, broj. Zaharije jeknuo glas: – O Tomislave spasi nas! Srbe golema stiže kob, Bugar nam rodu ‘skopo grob. Bog me poslao na tvoj put, Primi nas kralju pod svoj skut. Široka ti Hrvatska, gle, A srpske duše nisu zle. Dobrotu će ti pamtit Srb I veličati sveti grb, Hrvat mu bit će mili brat, Zadnju kap krvi njem će dat. Pomogao me višnji Bog Od zavjeta ne idem svog. ”I tako eto, isti dan, Dva naroda dijelila stan i dobri bili mnogo ljet‘ Dok pamtio se zavjet svet. Stranac hrvatski jeo kruh U njemu dis‘o Božji duh. A gdje je Bog, tu je sklad, Braća sa braćom žive rad.

Raširili se stranci svud otvrdnuo im zavjet, ćud, Zahariji nestao trag obećanje odnio vrag. Srba se množio velik broj po lijepoj zemlji Hrvatskoj. I eto čudne vijesti baš, Hrvatu prijeti susjed naš: – Gde Srbin nogom stane kad, to bit će srpsko selo, grad, Srpska njiva, šuma i gaj, tu pradede mu zavičaj… Gde je deda mokrio naš i unuk će da mokri, baš. Hrvatski uljez na tom tlu kamen smutnje je srpskom zlu. Nek ide tražit sebi stan! Naše je more, sav Jadran I Velebita ličkog kam i nebeskoga sunca plam. Slavonskih polja naš je klas, majčica Bosna grli nas. Što u njenoj utrobi zri, blagoslivljahu prsta tri. Srpsko je sve, nek zna svet, Hrvat je izmet, nitkov, smet… Kličimo, neka čuje Bog: Za Srbiju, za kralja svog!

”Zbog toga, Sreto, moraš znat, Srbin i Hrvat vode rat. Otuda klanje, mržnja, boj, jer Hrvat nije na svom, svoj, Jer čuvat želi rodni prag da mu ne otme nik’vi vrag. Što u tvom selu tekla krv, što nastrada nedužni crv – Brat Musliman umiješa prst; smeta mu kršćan, smeta Krst. Ah, grešan li je čovjek svak’ kom nevin čovjek plijen je lak, Koji anđelu siječe vrat; Sreto, to ti se zove rat. Ratom čovjek postaje hrt, ne gleda kog će ubit, strt, Jer osvete ga peče žar, ne cijeni života Božji dar.

Čuj, nije dobru jošte kraj, ima i mekih srca, znaj. Tužni moj mali sirotan sviće ti danas ljepši dan. Budi mi Sreto mili sin, rasti uza me pošten, fin. Francetićev čestiti rod pazit ćete kud išo god. Pamti, jedan je samo Bog, on piše djela stvora svog I ne gleda ljepote lik već mu je mio pravednik Kad tuđeg čeda ćuti bol, kad beskućnika ljubi tol’. I ne pita ga tko mu mat‘ kojom će se nacijom zvat. Od danas si posinak moj, voljet ću te ko otac tvoj. Neću ti mjenjat ime, duh, isti ćemo dijeliti kruh. Ja Hrvat, a ti Sreto, Srb, nek svako svoj štuje grb, Nek nema sile među nam‘ nek su nam duše Božji hram. Ja moram sinko bojak bit, Domovini sam branik, štit. Ti mi kreni na dugi put, u Zagrebu ti topli kut. Uz moju ženu, širok stan, nek ti je kuća mnogi dan. Kad mine rata strašni hir skupa ćemo uživat mir. Postati ćeš gospodin fin, Jure Francetić dični sin.

Glednuo Sreto Jurin lik iz grlašca vinu se klik: – Poočime, volim te, znaj, mojoj sudbi sretan je kraj. Pamtit ću oka tvojeg gled riječ pitomu slađani med. Dobrotu ću ti hvalit svud, a časna moja riječca bud Da dokle hodam zemljom ‘vom nosit ću te u srcu svom. Padne li na te ljage trač, moj jezik sjeć’ će kao mač I branit velk‘og Jure čast; oslon si mi i čvrsti hrast, Sve moje dobro svijeta tog. Tebe i mene spoji Bog Da povijest piše stvaran čin – Hrvata ljubi srpski sin.

Bjesnio rat, hudi brat i nosio u nepovrat Ljudskih života golem broj, krv vrištala po zemlji svoj. Lucifer slavio sjajan pir, živio rat! Čemu mir? Mora se znati tko je jak pred silom neka drhti svak, Nek bude zgažen mrav i crv, neka je svaki slabić, strv. Uzalud crvu branit prag, zgazit će ga Lucifer vrag.

Veliki Jure, hrabri lav, Domovini dao se sav. Granica hrvatskih čuva rub, livade, brda, niz i dub, Sve što hrvatski namro rod, a gdje mu noga stala god Sveđ reko, braćo, tuđu vlas Hrvat ne treba. U z‘o čas Krasti bližnjeg trud. Vidi Bog namisli, djela, stvora svog.

Svitao Božić, blagdan svet; zgrebački pošteni svijet Pjevajuć drevni hvalospijev odagn‘o časkom rata gnjev. Zaori ”Slava Bogu bud, a ljudi, čija j‘ blaga ćud Nek Isuseku dadnu stan, slavimo Kristov rođendan!” Sreto Gorančić kiti bor, Francetićev mu topli dvor Omilio ko majke skut; na prošlost osta spomen ljut. On nema dragog roda svog, no poslao mu sreću Bog Da bude mali gospodin, junaka Jure vrli sin. O Jure, oče, kad ćeš doć, kada ćemo kroz Zagreb proć Nek ljudi vide da sam tvoj. Vrati se domu, oče moj!

Božićnog slavlja bio čas, rođen je svijetu Isus spas. Mekoga snježka veo bijel spuštao se nad Zagreb cijel. S Markove crkve glasni zvon najavi snažno, stiže On, Mesija, Krist, mali Bog, svjetlo naroda hrvatskog. Isuse, Hrvatu pomoć daj ratnom vihoru nek je kraj. Kak‘ na Nebu, budi i dol, pošalji mir, ukloni bol.

Čestitka krenu, poče pir, kroz božićne radosti mir Prosula se zlokobna vijest. Je l‘ istina? Nažalost, jest. Umro od rana soko ptić, vitez nam Jure Francetić. Kod Slunja bi mu zadnji let, zarobio ga dušman klet. Barjak se crn gradom vio, žalostan Božić rodu bio. Tekao suza potok baš, zaspa legenda, vitez naš.

Vrisnuo Sreto: – Ajme, joj, poočime čestiti moj! Zar da mi tebe nema već, ajme, kome ću jad svoj reć? Tko će mi ljubav tvoju dat, tko posinkom me svojim zvat? O proklet ovaj ljudski rod kad mržnjom rađa gnjusan plod, Kad ubiše mi Juru mog; preboljet neću oca svog. Bože, ustavi krv i rat, nek Srbin Hrvatu bude brat, Nek zemlja guta nož i mač, neka umine zlo i tlač. Duhom Božjim nek diše svak i bit će život lijep i lak. Jure, pokoj ti duši bud, vječni ti stanak moja grud.

Prohuja rat, zao brat i ne htje zemlji dobro dat. Sjeme mu je Adama krv, žetva suze, trulež i strv U brazdi koju ore vrag. Taj grozni rat, nikom drag, Krvlju i suzam‘ gorkim tkan, donese majkam‘ crni dan, Ostavi srcu gorak spom. To cijena je kad čuvaš Dom, Kad želiš biti svoj na svom. Krvca će brate opet teć, Djedova će ti zakon reć da bolje grob, nego rob, Bez slobode loša ti kob. Nek blagoslovi gospod Bog Slobodicu naroda svog i junaka nam hrabrih broj Koj‘ za Domaju biše boj. Jure, Francetić‚ čovjek velik, Domoljub, junak, tvrdi čelik, sniva u bezdnu vječnim snom, U Slunju, kraju hrvatskom, gdje šesto ljudi dijeli grob, Jer ne htjedoše biti rob. Drinu mu vodu, spomen svet Kroz pjesmu gazi njegov svijet dižuć visoko sveti grb Neka ga gleda susjed Srb; nek Zaharije čuje glas: – O Tomislave, spasi nas!

Marija Dubravac Brisbane

(SLIKA NASLOVNICE: Slika sa Jurine mise zadušnice 1942. Na kraju s desna, broj 5. Sreto Gorančić, Srbin, Jurin posinak).