Pod vlašću Turaka, Srbi su bili primorani podnositi velike žrtve u neprekidnoj borbi za puko biološko preživljavanje i ovo razdoblje njihove povijesti s pravom se može nazvati "stoljećima ropstva i mraka".
Kroz
više od pet stotina godina1, narod je bio izložen golemim patnjama i trajnoj represiji, kojom se nastojalo natjerati ga na slijepu poslušnost i poštivanje uspostavljenog poretka. Metode kojima se to postizalo, bile su uistinu drastične, i osim efekta surovog kažnjavanja prekršitelja, imale su za cilj stvaranje psihoze straha u širokim slojevima stanovništva, što je demoraliziralo potencijalne protivnike i pučanstvo pretvaralo u pokornu "raju".
Okivanje u lance i bacanje u tamnice;
odsijecanje glava i ruku;
prebijanje udova;
klanje;
vađenje očiju;
sječenje jezika,
noseva i
ušiju;
guljenje kože sa žive žrtve;
osljepljivanje vatrom ili usijanim željezom;
čerečenje (vezivanjem konjima za repove - pri čemu bi oni rastrgali žrtvu na četiri dijela);
razapinjanje na "točak" - i mnogi drugi načini mučenja i ubijanja, bili su teška i surova svakodnevica turskih podanika i uobičajena kažnjavanja neposlušnih.
U brojnim zapisima i povijesnim izvorima (a isto tako i u literaturi ovih naših prostora - posebice kod
Ive Andrića), podrobno je opisana još jedna specifična, vrlo okrutna, barbarska metoda kažnjavanja:
nabijanje na kolac. Žrtva koja se živa nabijala na (obično glogov) drveni kolac, nije umirala odmah, nego su njezine muke trajale ponekad i po 3-4 dana. Ova dodatna okrutnost (produžavanja agonije žrtve), bila je rezultat pažljivog provlačenja kolca kroz tijelo, tako da se izbjegne ozljeda vitalnih organa. Krvavi posao obavljali su posebno obučeni i uvježbani krvnici - dželati.
2
Krvavi koloplet međusobnog srpsko-turskog klanja i mučenja, tijekom stoljeća se pretvorio u svojevrsni
kult nasilja, pri čemu su se odmazda i osveta (na isti okrutan i svirep način), kod Srba usvojili ne samo kao nužno, već i potpuno legitimno i jedino ispravno postupanje prema „krvnom neprijatelju“, dok su mržnja i primjenjivane metode shvaćane kao prirodno stanje stvari.
Oko za oko, zub za zub
Poriv za biološkim preživljavanjem i samoodržanjem, postupno se pretvara u mržnju i želju za osvetom po svaku cijenu.
Na turski teror nastoji se uzvratiti istom mjerom, a ne rijetko, u borbenom zanosu i vođeni slijepom mržnjom prema neprijatelju, Srbi u tomu nadmašuju i svoje tlačitelje.
„Poseći“ neprijatelja ili mu „odrubiti glavu“, ideal je i „sveta dužnost“ svakog poštenog i časnog Srbina, što je jedini način da se dođe do slobode, „vrati dug precima“ i „osveti Kosovo - najveće srpsko sudilište i gubilište“. U tom kontekstu, nasilje i mržnja jedino su, nezaobilazno (i poželjno) sredstvo postizanja temeljnog nacionalnog cilja, a osveta prema mrskom „nekrstu“ i „dušmaninu“, obilježje časti i dostojanstva.
Svi koji nisu spremni na čin uzvraćanja istom mjerom ( po načelu “oko za oko, zub za zub”), nose „anatemu“ izdajnika, a na njih i potomke baca se strašno “prokletstvo” (obično se proklinjalo „do sedmog kolena“ – „ne imao roda ni poroda ...“, „'rđom kap'o dok mu je kolena“, „proklet bio od sad' pa do veka“ i sl.).
Snovi o slobodi i obnovi velikog, mitskog Dušanovog carstva koje će Srbe zaštititi od svih budućih pošasti, u takvim okolnostima postaju još privlačnijima i prerastaju polako u kolektivnu opsesiju srpskog naroda.
3
Stoga ne čudi da u takvim uvjetima, „čišćenje“ Srbije od Turaka i drugih nepoželjnih etničkih skupina, postaje jedna od glavnih smjernica djelovanja srpskih ustaničkih snaga, u vrijeme kad je već sasvim izvjesno da se nekada moćno Osmanlijsko carstvo sve više pretvara u „ocvali imperij“. Osjećajući taj skori kraj višestoljetnoj tiraniji, Srbi u svome zanosu i želji za osvetom postaju još okrutniji i žešći od svojih gospodara.
Konstantin N. Nenadović (
službeni biograf vođe „Prvog srpskog ustanka“ Đorđa Petrovića –
Karađorđa), opisujući događaje poslije zauzimanja Beograda od strane Karađorđevih četa (1806. godine), među ostalim piše:
“...
Ogorčeni Srbi i poslije toga, klali su Turke, gdje god su koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku ...”
4 (istaknuo: Z.P.)
Ovo postupanje bilo je ozakonjeno godinu ranije, kada je (1805.godine), u Smederevu ustanovljen "
Praviteljstvujušči sovjet serbski".
Kao neka vrsta vladinog vijeća, on se odredio u prilog odmazde i etničkog čišćenja, prihvaćajući te metode dijelom službene srpske politike i uobičajene ustaničke prakse.
- Maretić, u svome djelu Geschichchte der Eriegnisse in Serbian in den Jahren 1804-1812 (Povijest događaja u Srbiji u godinama 1804-1812.), Osterreichische Militarische Zeitschrift 1, 4, 5-6, 1821., navodi jedno izvješće koje je u to vrijeme izradila obavještajna služba austrijske vojske. U dokumentu piše i ovo:
“ ... Osveta Srba još nije bila zadovoljena:
odlučeno je poubijati žene i djecu koji su ostali u gradu (Beogradu – op. a.), i
samo s teškom mukom, nekolicini prvaka ljudskih osjećaja pošlo je za rukom spriječiti to nedjelo.
Što se odlikovalo mladošću i ljepotom, uzeše sebi srpski prvaci za krevet; ostale i djecu poslaše u Niš. Da bi opravdali te sramne okrutnosti, tvrdili su kako su beogradski Turci namjeravali zatrti Srbe.” (istaknuo: Z.P.)
Prota Mateja Nenadović, također jedan od suvremenika Karađorđa i vođa „Prvog srpskog ustanka“, visoko pozicionirani uglednik iz redova srpskog naroda i kod njih vrlo cijenjena povijesna ličnost, u svojim
Memoarima, pišući iskreno i pošteno o događajima čiji je sudionik bio, navodi brojne detalje zakulisnih igara, urota i razračunavanja među Srbima, te okrutne primjere osveta i krvoprolića, ne samo prema neprijatelju, nego i među samim srpskim prvacima, opisujući i brojne slučajeve masovnih pljački, paleža i drugih nedjela koja su srpski ustanici tijekom i nakon borbi redovito činili.
Nastojeći valjda i sam proniknuti u dubinu tih mračnih poriva koji vladaju ljudskim dušama i otkriti što ih nagoni na zlo, Prota, čini se, budućim naraštajima ostavlja rijetko objektivno i iskreno svjedočanstvo o ovome mračnom razdoblju, što je uistinu jedinstven i hvale vrijedan primjer u srpskoj historiografiji.
Razdoblje turskog ropstva, u kojemu je srpski narod čamio dugih pet stoljeća čekajući željno slobodu, ostavilo je svoje duboke tragove u kolektivnoj memoriji. Traume i frustracije vremenom su se pretakale u žeđ za osvetom, a snovi o porazu “mrskog dušmanina” oduška nalazili u njegovanju mitskog “junaštva” koje su romantičarske “epske junačke” pjesme i Crkva širili u narodu kao tračak nade koji ga je trebao održati na životu.
Tako se postupno rađa čitava plejada likova (
car Lazar,
Miloš Obilić,
Marko Kraljević,
Jug Bogdan,
Starina Novak itd., itd),
kojima se pridaju nadnaravna svojstva. Oni se slave u “junačkim” pjesmama (uz gusle), u legendama i pričama, njihovi izmišljeni “podvizi” i “besprimerna junaštva” glorificiraju i prenose s koljena na koljeno.
Marko Kraljević (sin kralja Vukašina Mrnjavčevića), iz nejasnih razloga postaje središnja figura tog mita o “Srbinu – nadčovjeku”, iako je dobro poznato kako je već poslije bitke na rijeci Marici (1371.) postao turski vazal i na Kosovu (1389.) se sa svojim konjanicima borio u sastavu njihovih četa, protiv svojih sunarodnjaka.
Iz gubitničkog “Kosovskog boja” rodio se mit koji će obilježiti srpsku povijest i duboko se usaditi u kolektivnu svijest ovog naroda. Taj događaj bio je u isto vrijeme traumatična točka nacionalne povijesti, ona koja je označavala “mučeništvo” i “žrtvovanje”, ali i paradigma srpskog “junaštva” i spremnosti da se umjesto “carstva zemaljskog” izabere “carstvo nebesko”. Dakako, “carstvo nebesko” bilo je kompenzacija za poraz, za ono što car Lazar i njegovi vojnici nisu uspjeli na bojnom polju. Jeziva dilema koja je pred takvu strašnu kušnju stavljala svakog “časnog” Srbina, nije imala alternative:
ili časno poginuti za nacionalni cilj (i tako se pridružiti “kosovskim vitezovima” u “Nebeskoj Srbiji”), ili postati “izdajnik”, novi Vuk Branković (na kojega je bez ikakvog osnova bačena ljaga zbog “izdaje” u vrijeme “Kosovske bitke”).
Poanta je u samožrtvovanju, bez propitkivanja ispravnosti takvog stava, jer sve drugo osim “puta kojim su otišli kosovski junaci” bila je stranputica i staza za “izrode”.
U Europi (sasvim sigurno) ne postoji ni jedan narod u čiju je nacionalnu povijest utkan tako snažan mit koji je već stoljećima duhovni pokretač nacije. Sve do prije stotinjak godina, majke u Srbiji su uzimajući prvi put poslije rođenja svoju djecu u ruke uzvikivale: “
Zdravo da si osvetniče Kosova!”
Mit se zahvaljujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi (koja je od početka radila na tomu ugrađujući ga u svoju liturgijsku tradiciju),
epskim junačkim pjesmama, legendama, bajkama i pričama, prenosio s koljena na koljeno. On je dograđivan, nadopunjavan, mistificiran i razvijan do neslućenih razmjera kao
kamen temeljac srpske povijesti i nacionalne prošlosti i na njemu je izrastao čitav jedan parahistorijski svijet iz kojega niče srpska mitomanija, megalomanija i uvjerenje o Srbima kao “izabranom narodu” kod kojega nema dilema kad su “srpstvo” i “pravoslavlje” i njihova “odbrana” u pitanju – jer, “Voskrsenja ne biva bez smrti”, kaže Njegoš, stavljajući u istu ravan Kristovu smrt s nacionalnom borbom i istrebljenjem “dušmanina”.
“Stazama kosovskih vitezova” išli su ne samo Karađorđe i solunski borci, nego i četnici
Draže Mihailovića (kako je to naznačio u svome spisu “Homogena Srbija” od 20. lipnja 1941. godine njihov ideolog
Stevan Moljević), ali i četnici, dobrovoljci, teritorijalci, rezervisti “JNA”, martićevci i karadžićevci tijekom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 90-ih godina, pa i u vrijeme rata na Kosovu koji je potom uslijedio.
Naravno, znamo i što su u to vrijeme sve radili i kako su se ponašali sljedbenici “kosovskih vitezova”. Bilo je to, istini za volju, nešto što nema ničega zajedničkog s junaštvom, čašću, poštenjem i ljudskošću.
“Osveta” za Kosovo i danas je inspiracija ekstremnim nacionalistima mada Turaka vise nema – njihovo mjesto “prirodnih srpskih neprijatelja” u međuvremenu su zauzeli susjedi Srbije.
Srpski mitski obrasci (posebice kosovski mit), postali su kroz stoljeća neka vrsta “emocionalne matrice” i neizostavni dio tradicije ovog naroda, poput kopče koja vezuje prošlost, sadašnjost i budućnost i na čemu se i dalje ustrajno i tvrdoglavo (unatoč svemu) pokušava ostvariti fikcija zvana “nacionalni cilj” – ili kako mi to s pravom definiramo:
što veća etnički čista Srbija, odnosno, “
velika srbija”.
Genocid i etničko čišćenje kao oruđa ekspanzije
“Mračno razdoblje” (sukoba i klanja na Balkanu) nastavilo se i poslije međunarodnog priznanja Kraljevine Srbije (1878. godine u Berlinu), zahvaljujući velikosrpskim ideolozima i hegemonistima, čiji su velikodržavni apetiti rasli usporedo s propašću turske vlasti.
Megalomanske tvrdnje o tomu kako su upravo oni (Srbi) „srušili tursku carevinu“, samo su dalje podgrijavale bolesne ambicije o teritorijalnim širenjima Srbije, koja je konačno dočekala da naplati svoje (nepostojeće) „zasluge“ u oslobađanju Balkana, promovirajući sebe kao
Pijemont u ovom dijelu Europe.
Poznati hrvatski povjesničar, znanstvenik i publicist dr
Ivo Pilar,
5 u svojoj knjizi
Južnoslavensko pitanje (izdana 1917. godine), iznosi jedan od brojnih zanimljivih događaja vezanih za stavove srpskih povjesničara i njihova shvaćanja nacionalnog pitanja i ravnopravnosti naroda u okruženju. Tako spominje i slučaj kada je jedan od najznačajnijih i najuglednijih srpskih povjesničara s kraja devetnaestog i početka dvadesetoga stoljeća,
Stanoje Stanojević uputio 1909. godine
otvoreno pismo dr
Ferdi Šišiću kao reakciju na njegovo predavanje u Ljubljani (koje naknadno tiskano u obliku brošure). Pismo je (kako navodi autor, dr Pilar), objavio bosanski dnevnik
Narod, i u njemu Stanojević kaže:
"
Kada sam pročitao Vašu knjigu u kojoj tražite Bosnu i Hercegovinu za Hrvate na temelju povijesnih prava, sjetio sam se jedne značajne i poučne epizode iz prošlosti. Kad nekoć Gali pođoše na Rim, ne mogahu Rimljani, dobro potkovani u pravnoj znanosti razumjeti, kako mogu Gali navaljivati na Rim, kad nemaju za takav postupak nikakav pravni temelj. Poslanik rimskog naroda i Senata zapitao je stoga galskog vojskovođu: '
Kakovo je Vaše pravo na Rim?'
– '
Naše pravo nalazi se na vršku naših mačeva',
odgovori galski vojskovođa.
Taj isti odgovor dat će Srbi Hrvatima, onoga dana kada će doći do velike borbe o Bosnu i Hercegovinu. Naše pravo je naša narodna snaga. – Pravo naše narodne snage i pravo naših bajuneta, bit će važnije i snažnije od Vašeg prava, koje se može vagnuti vagom." (istaknuo: Z.P.)
Riječi koje je izgovorio Stanojević (u tadašnjoj Srbiji cijenjeni znanstvenik, pisac školskih udžbenika i visoki državni dužnosnik – s velikim utjecajem na druge intelektualce i javno mnijenje), nisu nikako bile plod njegovih osobnih stavova, nego strategija službene politike i diplomacije Srbije, ali istodobno i izraz u srpskom narodu široko rasprostranjenog shvaćanja odnosa prema drugim narodima u okruženju.
Stoga ne čudi da su u razdoblju srpskih borbi za tursko naslijeđe na Balkanu (Prvi balkanski rat 1912. – protiv Turske, i Drugi balkanski rat 1913. – protiv Bugarske), metode genocida i etničkog čišćenja bile jednako drastične, kao i stotinjak godina prije, samo što su sada Srbi bili bolje naoružani i brojniji nego u vrijeme protu-turskih
buna, i što je oštrica njihovih „bajuneta“ ovoga puta, osim prema Turcima i muslimanima, bila usmjerena i prema Albancima, Makedoncima, Bugarima i svim drugim narodima koji su (prema njihovim shvaćanjima) predstavljali smetnju za oslobođenje „srpskih zemalja“.
Protivno svim međunarodnim konvencijama, uz primjenu najsurovijih metoda mučenja i ubijanja, masovne zločine, silovanja, palež i pljačku, provodili su u jednakoj mjeri i četnici i regularna srpska i crnogorska vojska.
Mnogi istraživači tog povijesnog razdoblja daju grozne opise onoga što se događalo.O tomu (prema navodima Philipa J. Cohena), kao očevidac, svjedoči jedna britanska ratna humanitarka i dopisnica:
“
Za vrijeme Balkanskih ratova 1912-1913., izraz
'čišćenje' se isključivo koristio za opisivanje srpskog metoda sticanja teritorije.
U sjevernoj Albaniji, srpski i crnogorski borci su pretvarali cijela sela u krematorije, gdje su žene, djeca i onemoćali spaljivani živi. Njihovu brutalnost je živo u svakoj izjavi prikazivala svjedok M. Edith Durham, britanska ratna dopisnica i bolničarka koja je liječila crnogorske vojnike. Durhamova je izvjestila da
Crnogorci i Srbi rutinski masakriraju albanske, turske i bosanske muslimanske civile, a posebno je uočila njihovu praksu odsjecanje noseva i gornjih usana sa još uvijek živih žrtava.” (Vidi: Durham M. Edit,
The Struggle of Scutari, London, 1914., Edward Arnold, str.271., Kennan George F.,
The Other Balkan Wars, 1913., str.38-39.; preuzeto iz: Philip J. Cohen,
Srpski tajni rat-propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.30-31.; istaknuo: Z.P.).
U nastavku isti autor na str.31. piše:
“
Durhamova je dalje opisala kako su srpski vojnici mučili civile sporom smrću, jednostavno radi lične zabave. Sljedeća epizoda se dešavala u selu Arzi od 1912. do 1913. godine:
Kada su prolazili kroz selo u novembru,
Srbi su samo razoružali narod koji nije pružao otpor. Ali, kada su se vojnici vratili u aprilu, zabavljali su se krvarenjem bespomoćnih žrtava do smrti. (
Seljani su posvjedočili):
'Ne brzo kao što radite sa ovcama, već sporo. Načinili bi mali rez na ručnim zglobovima i laktovima i na vratovima, tako da bi im trebalo duže vremena za umiranje'. Neke žene su sa groznom i slikovitom pantomimom, opisivale vrste sjekotina i kako su Srbi plesali oko umirućih žrtava i oponašali njihove poslijednje trzaje...” (Philip J. Cohen kao izvor navodi: Durham M. Edith, isto, str.236-239.; istaknuo: Z.P.).
Protiv ovih zvjerstava, svoj glas su bezuspješno dizali i pojedini srpski humanisti i demokrati, poput
Dimitrija Tucovića.
On je u svojoj knjizi
O Albaniji (1914.), protestirajući protiv osvajačke i zločinačke politike vlastite države, istu osudio i vapio za pomoć albanskom narodu izvrgnutom genocidu. Proglašen je “srpskim izrodom” i ta
anatema (u Srbiji i “srpskim zemljama”) nije do danas skinuta s njegovog imena. I (kako kaže Krleža u svojih
Deset krvavih godina),
dok je Tucovićeva knjiga skupljala prašinu po izlozima beogradskih knjižara, brutalni pohod srpske vojske nastavljao se dalje....
Prijatelj i politički istomišljenik Dimitrija Tucovića (također socijal-demokrat),
Kosta Novaković, zgrožen ponašnjem četnika (koje su u to vrijeme nazivali „komitama“), pisao je:
“... Može se pomisliti šta sve mogu počiniti ljudi koji su otvoreno izjavljivali, stupajući u komitske čete, da idu da se napljačkaju. Čovek se zgrozi kad sluša iz usta tih ljudi kako gotovo ravnodušno pričaju o klanju ljudi.”
Hrvatski „pokajnik“, kipar
Ivan Meštrović (koji je tek poslije „ujedinjenja“ 1918 godine shvatio što želi i kud uistinu vodi velikosrpska politika), svjedoči o stanju duha srpskih i intelektualaca i političara tog doba, iznenađen njihovim šovinizmom i rasističkim stavovima, ne samo prema bosanskim muslimanima (ili kako su ih oni nazivali – „
Turcima“), nego i prema drugim narodima, pa u tom kontekstu navodi događaj koji se odigrao na Krfu 1917. godine (na šestomjesečnim pregovorima o ustrojstvu buduće Kraljevine SHS), na kojima su se našli predstavnici srpske Vlade i Jugoslavenskog odbora (kojemu je i sam pripadao).
Meštrović piše, kako je
član srpske delegacije, prof.
Boža Marković,
govoreći o načinu ujedinjenja u novu državu onih krajeva koji stupaju u savez s Kraljevinom Srbijom, iznio mišljenje kako bi tamo
„prvih deset godina trebalo uvesti diktaturu...
” „Kad sam zapanjen upitao za razlog (nastavlja Meštrović - op. Z.P.), odgovorio mi je:
'
Dok se Hrvati asimiliraju i priuče državi. Vi Hrvati ne znate šta je država, ej, ej, brajko. To je jedno, a drugo, dok se slomi i ukroti frankovce...'“ (Ivan Meštrović,
Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, 1969., str. 62.; istaknuo: Z.P.)
U nastavku, veliki hrvatski kipar i nekadašnji obožavatelj „Vidovdanskog misterija“ i „Kosovske religije“ (koji je mada post-festum na kraju ipak progledao), kaže:
“
Tako je mislio i govorio ne samo dobri Boža, bivši predsjednik 'Slovenskog juga', nego i cijela skupina takozvane Skerlićeve škole, Grol, Kumanuđi i drugi. Laza Marković je tjerao ideju Velike Srbije i izdavao list pod tim imenom...a naš je Odbor i njegove ideje napadao. Oni su tvrdili da je Laza Marković radikalni eksponent i da mu Pašić šalje novce za izdavanje lista 'Velika Srbija'...”
(isto, str. 62-63.; istaknuo: Z.P.)
O još jednome vrlo utjecajnom Srbinu iz ovog razdoblja (
Milenku Vesniću)
6, Meštrović također ima prilično jasan stav:
“
Vesnić je bio veliko-Srbin, ali u rukavicama, i nije se svađao s nama, puštajući da mi imamo svoje mišljenje, dok je on radio svagdje i svugdje po svome.
Prema njegovim velikosrpskim podacima, njegov prijatelj Francuz prof. Ernest Denis napisao je knjigu 'La grande Serbie' (Pariz 1915.). Prema tim podacima, svi štokavci bili su Srbi, uključivši, dakako i muslimane, a Hrvati su bili kajkavci i ono malo čakavaca na otocima i u Hrvatskom Primorju.” (isto, str.79.; istaknuo: Z.P.).
Da
Stanoje Stanojević,
Milenko Vesnić,
Boža Marković (i njima slični srpski intelektualci i politički prvaci tog vremena) nisu govorili napamet, niti su to bile samo njihove osobne impresije i stavovi, dokazuje sljedeći primjer, u kojemu jedan drugi (također vrlo utjecajni političar, intelektualac i visoki srbijanski državni dužnosnik), govori o konkretnom rješavanju pitanja Bosne na terenu.
U kući kipara
Ivana Meštrovića (u Cannes-u, Francuska),
nešto prije ujedinjenja u Državu SHS, sastali su se, na jedan od brojnih razgovora, članovi tadašnjeg
Jugoslavenskog odbora (dr.
Gazzari, dr.
Trinajstić, dr.
Trumbić i
Meštrović), sa srpskim političarem (koji je 1920. godine postao predsjednik Vlade u Kraljevini SHS),
Stojanom Protićem. Evo kako Meštrović opisuje dio razgovora koji se tom prilikom vodio:
“ (...) nikada ne samo da nije došlo do sukoba, nego čak ni do tjeskobne situacije, nego samo jedan jedini put. Govoreći o Bosni, dr.
Trumbić, koji je kao obično predsjedavao sastancima,
istaknuo je 'da je Bosna jedna od najvažnijih pokrajina u smislu dobrog ili lošeg zajedničkog života, te da je u prijašnjim sukobima bila glavni razlog nesloge između Srba i Hrvata, zato će trebati naći način, da nas Bosna veže, a ne da nas dijeli'.
Na to je Protić uzvratio:
- Pustite vi to nama.
Mi imamo rešenje za Bosnu.
- Kakvo, gospodine Protiću ? – pitao je Trumbić znatiželjno.
-
Kad pređe naša vojska Drinu, dat ćemo Turcima dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdesetosam, vremena, da se vrate na pradedovsku veru, a što ne bi htelo, to poseći, kao što smo u svo vreme radili u Srbiji.
Nastalo je do krajnosti neugodno iznenađenje i tišina. Trumbiću su počeli nervozno drhtati prsti, pa pritiska pred sobom na stolu spis, da se ne vidi da je uzbuđen.
- Govorite li Vi to ozbiljno, gospodine Protiću?
-
Najozbiljnije, gospodine Trumbiću. U Bosni se s Turcima neće moći po evropski, nego po naški!”
(Vidi : Ivan Meštrović,
Uspomene na političke ljude i događaje, izd. Knjižnica
Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961., str. 72 – 73.; preuzeto iz: Posebni otiska iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., 7-8.; istaknuo: Z.P.).
Tako su razmišljali i govorili svi srpski političari, intelektualci i povjesničari koji su s
Nikolom Pašićem Bajom krojili sudbinu buduće južnoslavenske zajednice i pristajali uz ideju “velike srbije”..
Treba li onda čuditi što su srpski vojnici i njihove prateće neregularne jedinice – četnici, na terenu provodili ono što su ovi isplanirali u svojim kabinetima?
Prvi svjetski rat Srbija dočekuje puna zamaha, nakon okončanja Balkanskih (
s udvostručenim državnim teritorijem!), ali i oslabljena dugotrajnim borbama. U srazu s organiziranom, uvježbanom i bolje opremljenom vojskom Austro-Ugarske, biva potpuno razbijena i povlači se preko Albanije na otok Krf. U srpskoj povijesti i historiografiji, ova velika bježanija, kasnije je dobila aureolu još jedne u nizu „junačkih epopeja“ srpskog naroda u svojoj „vekovnoj borbi za slobodu“.
Uplašeni i strahujući da će taj ratni poraz u budućnosti imati još teže posljedice, srpski uglednici i vojskovođe (nakon ovog povlačenja preko Albanije), agitiraju za stvaranje „jugoslovenskih dobrovoljačkih” postrojbi.
Hrvati i bosanski muslimani na razne su načine tjerani u tu vojsku (ili su joj pristupali u naivnom uvjerenju da se uistinu radi o borbi za nacionalnu slobodu svih Južnih Slavena), gdje su se morali boriti pod srpskom zastavom i bili izloženi tiraniji srpskih oficira, što je dovodilo do mnogih krvavo ugušenih pobuna. Poznat je slučaj “Jugoslovenske legije”, u kojoj su se mobilizirani Hrvati i muslimani morali boriti pod srpskom zastavom, te su u brojnim krvavim bitkama, upravo oni su podnijeli najveće žrtve, a sve zasluge pripisane su Srbima.
U međuvremenu, Francuska, šalje svoje trupe na Balkan i slama snage Centralnih sila. Srbi su, naravno, i te događaje uvrstili u nacionalnu povijest kao još jednu od(brojnih) „slavnih stranica“.
Tzv. Solunski front i ono što se tamo događalo (od 1915. do 1918. godine), opjevano je u romantičarskom stilu, kako je to već bio slučaj s
Kosovskom bitkom. Mjesta na kojima su se borbe vodile (rijeka
Drina,
Cer,
Kolubara,
Kajmakčalan ...), dobila su status novih
žrtvenika u srpsko-pravoslavnoj mitologiji, a
solunci smatrani novim nacionalnim herojima u
svetoj i
pravednoj borbi za srpske nacionalne interese. Dakako, uloga Francuza se spominjala (tu i tamo), ali su Srbi ipak glavne zasluge u rušenju mrske Austro-Ugarske carevine sačuvali za sebe.
Stvoren je mit o „rušenju trećeg carstva“
7 (koje su Srbi „porazili“ poslije Bizantskog i Osmanlijskog).
Usporedo s procesom rađanja novoga (solunskog) mita, raste samouvjerenost državne elite, koja koristi nacionalni zanos kako bi dalje proširila svoj utjecaj na „pokrajine“ za koje smatra da joj pripadaju. Kolonizacijom „solunaša“ u Slavoniju, Srijem, Bačku i Banat, nastoji se u tim krajevima promijeniti etnička slika, što je bio jedan od prvih koraka u njihovom planskom “srbiziranju”. Drugih razloga za ovakva demografska pomjeranja nije bilo; naime, ionako
prorijeđeno ratom, srpsko stanovništvo nije bilo u stanju obraditi niti polja u Šumadiji. Srpski kolonisti dobivaju zemlju, kuće i svu pokretnu imovinu mahom protjeranih Mađara i Nijemaca.
Smatrajući sebe legitimnom sljednicom Austro-Ugarskog carstva na Balkanu, Srbija se i prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ponaša kao okupacijska sila,
a narode koji žive na tim prostorima tretira kao neprijatelje (o čemu u svojoj knjizi
Okupatorska podjela Jugoslavije piše i dr
Ferdo Čulinović).
Poslije strahovitih zločina na području Makedonije i Albanije, srpska se vojska okrenula Crnoj Gori, kojoj je također trebalo pokazati tko je novi gazda na Balkanu. U ovoj zemlji, također su vršena masovna ubojstva, pljačke, silovanja i mučenja civilnog stanovništva. O tomu postoji bezbroj izvora i dokaza.
Događanja u Balkanskim ratovima i Crnoj Gori pri kraju Prvog svjetskog rata, prema mnogima predstavljaju prve zabilježene slučajeve genocida u Europi u XX stoljeću.
Drugi svjetski rat nije bio ni po čemu izuzetak u odnosu na ranija sukobljavanja na ovim prostorima.
Suradnja četnika i komunista
O zločinima koje su četnici i partizani vršili u cilju etničkog čišćenja teritorija postoji obimna i relevantna povijesna građa. Iz mnogih razloga, nije moguće ići u širinu i navoditi sve poznate činjenice. Zbog toga ćemo se ograničiti na samo neke od izvora, prije svega one koji su utemeljeni na iskazima očevidaca tih događaja.
Još jedan od vodećih partizanskih generala,
Svetozar Vukmanović Tempo, u svojim
Uspomenama 8 koje je objavio 1970. godine, opisao je zločine koje su zajedno vršile grupe lokalnih četnika i partizana, nad nesrpskim pučanstvom Bosne i Hercegovine.
Vukmanović tvrdi, da su četnici naglašavali da se bore jedino protiv Hrvata i muslimana, i za to da Bosna postane srpska, a ne žele se boriti protiv okupatora.
Nastojeći spriječiti nastavljanje ovih četničko-partizanskih zločina nad civilima, on je sazvao zajednički zbor s predstavnicima četničkih i partizanskih zapovjednika u mjestu Rogatici, s namjerom da ih upozori na posljedice koje ovakvo njihovo djelovanje može imati. Tom prilikom (Tempo) im je poručio (citat iz njegovih
'Uspomena'):
“Ne zaboravite da se rat još nije završio. Ratna sreća je još veoma prevrtljiva...
Vi ste sada jači, i možete pljačkati i ubijati muslimansko stanovništvo...,
ali, da li ćete to biti u stanju sutra? Vodite o tome računa da se situacija može promijeniti i da vam muslimani mogu vratiti milo za drago.” (Vidi: Bruno Bušić,
Jedino Hrvatska, Sabrani spisi, izd. Ziral, 1983., str.545-546.; Preuzeto iz:
Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.11.; istaknuo: Z.P.).
Vukmanović iskreno
priznaje i činjenicu, da su njegovi borci imali kod sebe “za svaki slučaj” i partizanske
“petokrake” i četničke
“kokarde”,
jer se često dešavalo da je ljudstvo prelazilo iz četnika u partizane ili obrnuto.
Za Tempa se sasvim sigurno ne može tvrditi da nije poznavao situaciju na terenu, pošto je po zadatku (koji je dobio izravno od Tita i
Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu, 05.07.1941. godine) bio zadužen za organiziranje partizanskih odreda na cijelom području Bosne i Hercegovine; k tomu, bio je Srbin (isto kao Ranković, Čolaković, Milutinović), pa mu se teško može pripisati nekakva
zla namjera prema vlastitom narodu, utoliko prije što je iznošenje ovih činjenica vodilo u otvoreni sukob s KPJ.
Mnogi dokazani četnički koljači, poput
vojvode – pravoslavnog svećenika (popa),
Vlade Zečevića,
Đoke Jovanića (koji je od početka rata bio suborac četničkog vojvode i ratnog zločinca popa
Momčila Đujića,
da bi potom postao “komandant proslavljene 6. ličke partizanske brigade”) i drugih, zauzimaju potom važna zapovjedna mjesta u partizanskim postrojbama, što je inače bila praksa koja je kontinuirano provođena kroz cijeli rat.
Kakvih su razmjera bili ovi četnički zločini, govori jugoslavenski partizanski general
Kosta Nađ, koji ovako opisuje svoja sjećanja na bosanski grad Foču, u zimu 1942. godine:
“Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.” (Vidi:
Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa
Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10.; istaknuo: Z.P.).
No, vjerojatno najpotresniji opis pokolja muslimana u Foči, dao je
Adil Zulfikarpašić (za vrijeme rata partizanski politički komesar i osoba u to vrijeme vrlo bliska s Titom i drugima iz Vrhovnog štaba) u svome tekstu
Put u Foču 25.I.1942. godine, koji je objavila
Muslimanska biblioteka u Beču u svom
Godišnjaku 1957, knjiga 4. Radi vjerodostojnijeg prikaza, evo nekoliko kraćih ulomaka:
“Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici... Moj je brat sa Srbima živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama... Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.
Sa mnom su jahali na putu za Foču
Rade Hamović zapovjednik odreda,
Pero Kosorić zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku...
...(...) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin.
- Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?
- Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.
- Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.
- A,
sa Turcima? Dosjetio se on. –
Satrli ih brate, i sjeme im satrli.
Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvjeri ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vođi Klariću: 'Iskopajte jame pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju'.
A on meni kaže: 'Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu svaki čas ... ' . Ništa mu nisam odgovorio...
... (...) Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku.
Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.
Jašući dalje cestom prema Foči,
svugdje smo nailazili na spaljena sela. Daničići i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? ...”
Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom,
Vojinom Božovićem, kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..
“(...) Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice.
Još uvijek most je bio krvav. Ispod mosta, niz zidine kula, visile su poput stalaktita u carstvu Nečastivoga ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela, kao da ih uspavljuje. Uz obalu, ležali su naduti lješevi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.
- Tu
na mostu je izvršeno klanje muškaraca, - objašnjava nam Božović.
Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su poklani svi oni, koji su veći od konjičkog karabina.
Ali, ljudi su poubijani svuda: po kućama, dvorištima, ulicama. Kasnije je red došao i na žene i djecu. Drina je izbacivala lješeve. Da se to spriječi, razrezivali su im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.
- Pa ko je to učinio? – pitao sam.
-
Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo.
Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije se našlo ni dvanaest (Srba – op. Z.P.) od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu – op. Z.P.), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od
osam hiljada poklanih u fočanskom srezu.
To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.”
Slijede brojni razgovori Zulfikarpašića s mještanima koji svjedoče o četničkim klanjima.
Nije se mogao načuditi tomu, da ni domaći Srbi s kojima su muslimani do tada bili uvijek u dobrim odnosima, nikome nisu pomogli, nego su se naprotiv, odmah po dolasku srbijanskih četnika pretvorili u koljače i zločince.
Očekujući da će Tito učiniti nešto na kažnjavanju krivaca za ove masakre, on stiže u Vrhovni štab.
“(...) Vrhovni štab smjestio se je u hotelu 'Goerstl'. Rekli su mi da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je
Strajo Kočović,
9 bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio ... Tito ga je ispratio do vrata.
- Šta ovaj radi kod tebe? Zapitao sam Tita.
- To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi ...”
Zulfikarpašić zatim opisuje kako je bio angažiran od Tita na razoružanju muslimanskog sela Ćureva (ovi seljani su, naime, vidjevši što se dogodilo njihovim sunarodnjacima u okolici, pribavili nešto oružja u namjeri da brane svoje kuće i obitelji), jer partizani nisu dopuštali da osim njih na područjima koja su kontrolirali, postoje bilo koje druge naoružane skupine. Seljani su pristali na to, dobivši obećanje da će ih partizani zaštititi od četnika, a kada se budu povlačili, oružje će im biti vraćeno. “
Osim oružja, Ćurevo je moralo dati (
partizanima – op. Z.P.)
150 goveda i 300 ovaca”, navodi on u istom zapisu.
Pokušavajući istjerati pravdu i navesti Vrhovni štab i Tita da poduzmu nešto u cilju kažnjavanja zločinaca, posebno nakon što se uvjerio da neki od njih zauzimaju zapovjedna mjesta u njegovoj brigadi, Zulfikarpašić podnosi referat i predlaže Vrhovnom štabu (na sjednici Vrhovnog štaba na kojoj se razgovaralo o angažiranju muslimana i njihovom pristupanju partizanskim postrojbama) sljedeće:
“
Izdati javan proglas u kome će se osuditi četnička klanja nad nedužnim muslimanskim življem u Foči.
Organizirati posebnu komisiju, koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.
Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to i neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji nije uopće iz Foče. Imenovati narodni odbor, koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.”
Sva nastojanja Zulfikarpašića ostala su bezuspješna. Partizanski politički komesar nije naišao na razumijevanje kod svojih ratnih i partijskih drugova. Pokušao je čak i s argumentacijom, da će takva politika popuštanja četnicima pomoći ustaškom poglavniku Paveliću “da se prikaže kao jedini branioc hrvatskih života u istočnoj Bosni” - no, niti to nije pomoglo.
Na savjetovanju Vrhovnog štaba koje je uskoro uslijedilo, ponovno je pokrenuo isto pitanje i dobio potporu od
Ferida Čengića.No, evo što o tome kaže sam autor:
“Na tome savjetovanju Vrhovnog štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović Milutin i Milovan Đilas. Jedini koji je akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:
-
Treba smatrati našom velikom pobedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prišla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima... Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.
Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.”
Čekajući puna dva dana na formalnu odluku Vrhovnog štaba, doznao je za još dvojicu četničkih koljača koji su im se priključili, od kojih je jedan postao partizanski komandir.
“Otrčao sam u komandu mjesta. Čolaković Rodoljub i Risto Tošović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio da se ovi koljači uhapse.
Čolaković i Tošović nisu ni malo bili začuđeni ovom pričom.
Čolaković mi je rekao:
- Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg narodnog odbora i većinu vojnika.
-
Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.
-
Mi ne možemo voditi protivsrpsku politiku ...
-
Ali to nije protivsrpska politika. To je protivkoljačka politika ...
-
Ti izgledaš slabo ... treba da se ispavaš ..., rekao mi je na rastanku Tito opraštajući se.«
(Izvor: Posebni otisak iz časopisa
Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.11-19; istaknuo: Z.P.).
Ovaj skraćeni prikaz Zulfikarpašićevog
10 Puta u Foču, rječito pokazuje kakvi su bili odnosi između četnika i partizana.
Ideolozi “slavne Komunističke partije”, na čelu s
Josipom Brozom Titom, tolerirali su četnička zvjerstva i etničko čišćenje teritorija kojim su ovi nastojali ostvariti svoje velikosrpske ciljeve. Pa čak i onda kada su sasvim izvjesno znali (kako kaže pri kraju ovoga odlomka
Aleksandar Ranković) da
prijelaz “četničkih masa nije definitivan” i da će oni “prvom prilikom” napustiti partizane! Što je to značilo u praksi?
Kakva je to bila borba „za narod“, kad se osvjedočene zločince i koljače (koji su ga ubijali i klali bez milosti) ostavljalo nekažnjene, pa im se čak dozvoljavao prelazak u partizane (bez ikakvih posljedica vezano za masovne zločine koje su prije toga činili?!), i, na kraju,
da paradoks bude potpun, prepuštalo se njihovoj slobodnoj volji da odu kad im se prohtije, nastave klanja po drugim selima, a ako ustreba opet se vrate u partizane!? Nije li to izravno pomaganje četničkog pokreta i omogućavanje njihovih akcija etničkog čišćenja?
Bio je to u svakom slučaju vrlo zanimljiv odnos komunista prema “ljutim ideološkim neprijateljima”, okupatorskim kolaboracionistima i “krvnim neprijateljima”, “koljačima i zlikovcima” (kako ih se službeno nazivalo onda kad je to bilo politički profitabilno).
Je li uopće čudno što su se događale ovakve stvari, kada su u tadašnjem Vrhovnom štabu partizanske vojske sjedili velikosrpski eksponenti poput svemoćnog
Aleksandra Rankovića11 i
Milovana Đilasa (koji je iako Crnogorac spadao u ovu kategoriju) a za
zapovjednike mjesta s pretežitim muslimanskim pučanstvom ( i to
poslije zvjerskih četničkih pokolja nad ovim življem !)
postavljali se velikosrpski orijentirani komunistički dužnosnici - kako je to učinjeno i u slučaju Foče kada je u tom svojstvu gradom upravljao Rodoljub Čolaković?
Najviši komunistički dužnosnici i borci “slavnih partizanskih odreda”, na čelu s
Josipom Brozom Titom, tolerirali su četnička zvjerstva i etničko čišćenje teritorija kojim su ovi nastojali ostvariti svoje velikosrpske ciljeve,
jer su Srbi imali prevagu i vodili glavnu riječ u samom Vrhovnom štabu – inače takvo što ne bi bilo moguće.
Rodoljub Čolaković u svojim
Zapisima iz Oslobodilačkog rata također
na vise mjesta navodi kao jedinu mjeru koja se primjenjivala prema zarobljenim četnicima “prevaspitavanje” (tako da su ovi slušali predavanja partizanskih komesara, ne bi li shvatili “suštinu” revolucije i NOB-a), ali također potvrđuje da je bilo sasvim normalno da mnogi od četnika, bez ikakvih posljedica vise puta mijenjaju strane (bježe iz partizana, vraćaju se četnicima, pa opet u partizane…)
Čak i onda kada su sasvim izvjesno znali (kako kaže pri kraju ovdje citiranog odlomka iz Zulfikarpašićevog zapisa i sam Aleksandar Ranković) – da prijelaz “četničkih masa nije definitivan” i da će oni “prvom prilikom” napustiti partizanske postrojbe, postupali su isto!!!
Čolaković je ovim četnicima držao kratke “kurseve za proletere”, a
potom su se oni svojom slobodnom voljom izjašnjavali žele li ili ne prići partizanima.
Oni koji to nisu htjeli, jednostavno su puštani na slobodu.
Što je to značilo u praksi?
Osvjedočene zločince i koljače ostavljalo se nekažnjene, a njihovoj slobodnoj volji prepuštalo da odu kad im se prohtije, i nastave klanja po drugim selima, pa da se opet (ako i kada ustreba) priklone partizanima!
Nije li to izravno sudioništvo i zajednički zločin četnika i komunista protiv nedužnih civila?
O istom masovnom zločinu počinjenom u istočnoj Bosni govori još jedan izvor, iz razdoblja poslije Drugoga svjetskog rata, kada su se, konačno, nakon hvatanja
Draže Mihailovića (ožujak 1946. godine), usudili progovoriti svjedoci masovnih četničkih zločina:
“
Hasnija i
Ibrahim Ćerimagić iz Foče (Bosna), uputili su pismo drugu Rankoviću u kome kažu:
' Vest o hvatanju narodnog izdajnika ratnog zločinca Draže Mihailovića duboko nas je dirnula, kao i sve naše narode. Njegovim hvatanjem je učinjen kraj četničkim ostacima u našoj zemlji, a njegovo suđenje pred narodnim sudom dokazaće celom svetu da narodna pravda mora biti zadovoljena.
I mi se priključujemo hiljadama svedoka o izdajstvu i izdajničkom radu Draže Mihailovića, jer smo bili živi svedoci njegovih zločinačkih dela u istočnoj Bosni, u mestima Foči, Goraždu i Čajniču.
Draža Mihailović bio je lično prisutan kada je izvršen strašan pokolj muslimana i Hrvata u tim mestima. On se šetao po Foči i prolazio pokraj bezbroj ubijenih i zaklanih lica, a da se pritom nije hteo ni obazreti. On je lično održavao sednice sa svojim oficirima u Foči, na kojima se rešavalo da se pobije lica. Njegov predlog, koji je uvek bio veći od svih, odmah je bio usvojen i prelazilo se na izvršavanje kazne.
Narod se krio po raznim skloništima. Da bi mogao što više da pobije, on je naređivao da se narod iseljava, čas iz Foče u Goražde, čas iz Goražda u Foču, pri tom je četnička banda sa ulice vodila lica na ubijanje, a u nekoliko slučajeva videli smo da je i Draža sam hvatao pojedince.
U Foči sa okolinom pobijeno je pod Dražinim rukovodstvom oko 15.000 lica. Od 75 hrvatskih porodica iz Foče ostale su samo tri porodice.
Znam da su poreznikovu majku i sestru isekli na komade, a Mujagu Šiljka su potkovali sa daskama i velikim ekserima i tako oterali iz Foče u Čajniče u decembru mesecu, te po dolasku su ga ubili...' “
(Izvor:
Svedočanstva naroda o izdaji i zločinima Draže Mihailovića – Telegrami zahvalnosti drugu Aleksandru Rankoviću, izd. Narodni Front Jugoslavije, Beograd, 1946. str 50-51.; brošura izdana povodom hvatanja Draže Mihailovića; istaknuo: Z.P.)
Da su Hasnija i Ibrahim Ćerimagić znali ono što je znao Adil Zulfikarpašić, pitanje je bi li uopće napisali ovo pismo Rankoviću.
Rodoljub Čolaković, bio je izvan svake sumnje jedna od najznačajnijih figura u redovima velikosrpskih nacionalista u tadašnjem vrhu KPJ i NOP-a i u tom smislu dokazao se brojnim nacionalističkim istupima na javnim skupovima, zagovarajući
svesrpsko ujedinjenje na cijelom jugoslavenskom području.
Ovaj čovjek – koji je boraveći u Parizu, bio glavna Titova konspirativna veza s Kominternom prije rata, apostrofiran je od suborca Milovana Đilasa kao njegov glavni povjerenik za istočnu Bosnu i vodeći pregovarač s četnicima, u vrijeme kada je ondje realiziran plan uspostavljanja zajedničkih četničko-partizanskih postrojbi i zapovjedništava. Čolakoviću je to vjerojatno poslužilo i kao dobra preporuka za 
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti