(VIDEO) 13 GODINA OD JANIČINOG ČUDA NA SLJEMENU

Svjetski skijaški kup prvi put se popeo na Sljeme krajem siječnja 2005. Tamo gdje je započela i gdje je uvijek imala sigurnu luku čudesna sportska odiseja obitelji Kostelić. Stigao je Svjetski kup u Janičino i Ivičino “dvorište”, u njihov najdraži “dječji pješčanik”, stigao je zbog njih, a djevojka koja je uvijek najbolje pričala plešući niz staze silno je željela pokloniti pobjedu svim onim ljudima koji su Crveni spust pretvorili u otočić okružen morem hrvatskih zastava. Dvadeset tisuća ljudi čekalo je to isto, čekalo je da pozdravi svoju pobjednicu prvi put na svojoj utrci Svjetskog kupa. Nije bilo suđeno, djevojaka koja “nikad nije ispadala”, nije završila ni prvu vožnju. Djevojka koja nikad nije plakala suzama je zalila Crveni spust. Jutro nakon sljemenske čarolije Sljeme je bilo u svom gotovo uobičajenom zimskom miru, ali tuga je još stanovala u očima Janice Kostelić… Jutro nakon sljemenske čarolije Sljeme je bilo u svom gotovo uobičajenom zimskom miru, ali tuga je još stanovala u očima Janice Kostelić… – Još dugo će biti tu, žao mi je zbog svih ljudi, toliko žao. Nije bilo načina da je se potpuno utješi. Ona je htjela svom Zagrebu dati savršenu utrku i svi koji su je poznavali znali su da će je to mučiti sve dok upravo to ne učini. Odskija savršenu utrku, svoju savršenu utrku svom Zagrebu. I učinila je to. Godinu kasnije. Na svoj 24. rođendan. Ne, nije postala prva Snježana kraljica, jer te 2006. utrka je nazvana njezinim nadimkom, napravila je nešto puno više od toga. Dala je kompletno srce svima koji su je te večeri gledali. Nakon prve vožnje bila je sedma i ne baš zadovoljna svojom izvedbom, ali svima nam je bilo jasno da je više od svega željela ući u cilj, ono što joj godinu ranije nije uspjelo. U trenutku kad se pojavila na startu druge vožnje činilo se kako je cijelo Sljeme zadrhtalo i kao da je čak i svako stablo zajedno s navijačima držalo fige da ovaj puta uspije. I krenula je… Ali gotovo prije nego smo stigli udahnuti u snijegu su ostale lijeva rukavica i štap. Sljeme je zanijemilo, ali Janica je nastavila. Od vrha do cilja Crvenog spusta naslagala su se 64 slalomska kolca a Janica je u njih udarala golom rukom. Kad je prolazno vrijeme obojeno u zeleno pokazalo kako vodi, nevjerica se pretvorila u grmljavinu oduševljenja. Još jedna i još jedna i još jedna i još jedna vrata… U cilj je ušla s velikom prednošću i licem sleđenim od boli.

Sljeme je pljeskalo svojoj kraljici, Sljeme se naklonilo još jednoj velikoj pobjedi djevojke koja nas je naučila da možemo biti iznad svih i svega. Tanja Poutiainen nije uspjela uhvatiti njezino vrijeme, ni Anja Pärson, ni Kristina Koznick, ni Nicole Hosp. Janica je bila na postolju, na postolju nakon vožnje bez jedne rukavice i štapa!? Kathrin Zettel ju je prestigla, a Marlies Schild je doskijala do svoje prve pobjede u Zagrebu i ponijela prvu krunu i ogrnula se prvim plaštem Snježne kraljice. Ali Janičina vožnja bila je i ostala najveća priča 5. siječnja 2006. – Morala sam završiti, morala sam doskijati do cilja. Bilo gdje drugdje, na bilo kojoj stazi izašla bih, ne bih izdržala, ali ovdje, ovdje sam morala ući u cilj. I bez krune kraljica Janica Kostelić. Iako nikad nije stavila krunu Snježne kraljice na glavu, ona je bila i ostala upravo to – istinska Snježna kraljica. Nekoliko mjeseci kasnije se oprostila od skijanja, ali je uvijek bila na “svojoj utrci”, u različitim ulogama. Sve do ove godine. Dvanaest godina nakon čudesne vožnje niz Crveni spust prvi put je neće biti. A za to ima najljepši mogući razlog – sina Oskara u naručju. Ivica Kostelić- čudo u Wengenu

Ivica Kostelic 16.1.2011 Wengen (2 voznja + kraj utrke)