VIDEO Masovne likvidacije: Partizani imali više psihopata, nije bio selekcije

To objašnjava zašto mnogi od "viđenijih" pripadnika NOB-a nisu nikada pokazali ni trunke žaljenja zbog masovnih i pojedinačnih okrutnih zločina Hrvatski branitelji s pravom se pitaju kako to da se partizani, barem dio od sadašnjih 40-ak tisuća korisnika mirovina i privilegija iz Drugog svjetskog rata i poraća, ne žale na PTSP. No, pojava tog poremećaja, kojeg su nakon Drugog svjetskog rata nazivali Partizanska bolest, ovisi i o strukturi ličnosti, veliki dio njih činio je ili naređivao masovne likvidacije iz bezobzirne osvete, ali i bolesnog uživanja. Jedan od pacijenata psihijatra i stručnjaka za posttraumatski stresni poremećaj dr. Hermana Vukušića, pripadnik jedne od slavnih gardijskih brigada HV-a liječio se od PTSP-a i postavio mu pitanje: "Zašto ja nikada ne sanjam prijatelje i suborce koji mi umiru na rukama ili pokraj mene, nego samo sanjam lica onih u koje sam bio primoran pucati?" To je pitanje, smatra Vukušić, jedno od ključnih kada je riječ o reakciji na ekstremni stres. "Osjećaj krivnje i vrijednosti ljudskog života duboko je ugrađen u genetski software ljudske psihe, a onaj koji uspije negirati taj osjećaj krivnje ili nema s tim problem nakon ovakvih zbivanja, taj je notorni psihopat i sociopat", objasnio je dr. Vukušić. "I unatoč selekciji u modernim i uređenim vojskama provuče se 2 posto psihopata. S obzirom da je NOB bio pokret, nije imao sustav selekcije, za očekivati je da se broj psihopata koji će uživati u klanju i zločinima biti znatno veći", objasnio je za direktno.hr . To objašnjava zašto mnogi od "viđenijih" pripadnika Narodnooslobodilačke borbe, a i njihovih apologeta, nisu nikada pokazali ni trunke žaljenja zbog masovnih i pojedinačnih okrutnih zločina koje su počinile partizanske, a kasnije i provjerene snage Komunističke partije nakon Drugog svjetskog rata. Te se psihopatske i sociopatske ličnosti iz NOB-a i poraća kasnije provlače, na osnovu svojih ratnih i poratnih "zasluga", i do najviših položaja u partijskim i društvenim strukturama. Aleksandar Ranković se nakon masovnih poratnih likvidacija pohvalio s 500 tisuća likvidiranih neprijatelja. S tim obračunom, a i kasnijim likvidacijama bio je upoznat ili ih je osobno zapovjedio Josip Broz Tito. Oznaši, kasnije Udbaši, su bili provjereni kadrovi za organizaciju i egzekuciju. Na Bleiburgu i na Križnom putu Titovi partizani u organizaciji Ozne likvidirali su na desetine tisuća Hrvata, civila i vojnika, te ostalih koje je britanska vojska s bleiburškog polja vratila u Jugoslaviju znajući da slijedi masovno klanje i likvidacije. U svibnju 1945. zarobljenici iz Maribora odvođeni su na istočnu gradsku periferiju, blizu granice s Austrijom. Nakon likvidacija, zatrpavani su u protutenkovski rov dug dva i pol kilometra. Slovenska je javnost ostala šokirana 2007. godine nakon otkrića da su samo u Teznom pripadnici Jugoslavenske armije likvidirali više od 15.000 vojnih zarobljenika, ranjenika i civila, uglavnom Hrvata. "Golem trošak građanskog rata i revolucije 1941. - 1945. u ljudskim životima je sve jasniji. Slovenija je u svibnju 1945. postala klaonica Europe. Nekako je već bila anticipirana "željezna zavjesa", Englezi i Amerikanci stopirali su prelazak okupatorskih i balkanskih vojski na Zapad, koje su se slile u Sloveniju gdje počinje pokolj", ocijenio je tada povjesničar Jože Dežman , predsjednik slovenske Komisije za rješavanje prikrivenih grobišta. Dežman je objasnio da su, poslije potopa u krvi, titoisti pokušali stvoriti novo društvo u kojem je novi bog Tito koji, uz manje bogove, određuje tko ide u pakao, a tko u nebesa. "Nitko o tome nije ništa znao jer se nije usudio znati, strah je držao poklopac tajni. Elementarni tabu titoističkoga totalitarizma održao se uz tajnu policiju koja je kontrolirala čak i to pali li netko svijeće i nosi li cvijeće na grob. No bio je to prevelik zločin da bi se mogao skriti", objasnio je Dežman. U drugoj epizodi serijala "Jugoslavenske tajne službe" pod naslovom "Krvavi tragovi slobode" Jože Dežman opisao svu okrutnost i način na koji su u režiji Ozne i po naredbi Komunističke partije likvidirani mnogi zarobljenici. "U Tezno je kamion doveo 30 ljudi vezanih po tri, dvojica ih kupe s kamiona da ne padnu, jedan ubija i još su dva obruča obezbeđenja. I tih kamiona vozi puno. Ubija se tri dana s mijenjanjem ekipa. Nekoliko stotina ljudi za jednu lokaciju, najmanje. Onda su tu oni koji kupe odjeću, obuću, pljačkaju, vadili su se i zubi, tako da mislim da, ako ozbiljno govorimo, na partizanskoj strani nitko ne bi mogao reći da nije znao", objasnio je Dežman. U dnevniku 3. bataljona 6. brigade 17. istočno-bosanske divizije, jedinice koja je pod nadzorom Ozne, bila zadužena za egzekucije stoji: 23. maja: Zadatak: likvidiranje izdajnika. Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana. 24. maja: isti zadatak. 25. maja: isti zadatak. Tito je u vrijeme zločina u Tezanskoj šumi dvaput posjetio Maribor. I izvršio smotru upravo te, 17. divizije. Neki nisu izdržali pritisak savjesti Neki koji su sudjelovali u strašnim zločinima su u međuvremenu "pukli". To su nazivali "Partizanska bolest". "Znamo da su za rehabilitaciju vršili na Bledu, na Kranjskoj gori, i da je u ludnici u Ljubljani bilo jedno odjeljenje s tima koji su kod ubijanja poludjeli", rekao je Dežman u dokumentarcu. Takozvana partizanska bolest neke će naknadno slomiti. Tako i načelnika Ozne 11. dalmatinske brigade Ljubu Perišu, koji je bio jedan od glavnih egzekutora. On je ubio i ženu i djecu i sebe. Šef celjske Ozne Milan Venišnik, kaže Dežman, malo je kasnije popustio "Partizanskoj bolesti", prije Nove godine '84., ubio se pištoljem u Ljubljani. Jože Dežman objasnio je, govoreći u dokumentarcu, kako postoji niz primjera gdje su sudionici pokolja kasnije imali zdravstvenih problema, pa tako navodi spavanje kod upaljenog svjetla, spavanje s pištoljem, sa psima u kući. Ivan Maček - Matija šef slovenske Ozne u vrijeme masovnih likvidacija, urlao je pred smrt, Zdenka Kidrič koja je sastavljala popise za likvidacije, također je ispuštala krike pred smrt i strašno teško je umirala, bilo je dosta suicida.... "Pepca Kardelj, ona se ubila. Ona je sve znala", kazao je Dežman. Pepca Kardelj bila je sestra Ivana Mačeka - Matije i supruga Edvarda Kardelja, slovenskog jugopolitičara. Epizodu možete pogledati ovdje.