(VIDEO) Srami se Hrvatska nacijo, za koju sam sa 18 i pol godina krenuo da bi nastala i postojala

SRAM ME JE ŠTO SAM SE BORIO ZA OVAKO NAKARADNU NEBRIGU ČAK SU I SPOMENICI POGINULIMA ZA HRVATSKU ZAPUŠTENI Krenuo sam u obranu svoje Hrvatske na sličan način kao i mnogi drugi domoljubi u hrvatskoj. Nije mi nitko trebao govoriti da idem već sam se sam prijavio. Netko mi je dao pušku pumparicu a ja onako mlad sa 18 i pol godina zajedno sa nekoliko svojih prijatelja sprežio sam i samo pitao gdje trebam ići. Još ništa nije niti bilo niti organizirano i ustrojeno tako da sam se pitao što i kako mogu pomoći, a puca se. Nije potrajalo dugo i raspoređen sam zajedno sa dva svoja prijatelja u jednu postrojbu koja je više djelovala kao samostalna satnija. Napokon sam bio sretan što sam dio onih koji su među prvima sebe stavili na raspolaganje u obrani moje napadnute Hrvatske. Prolazila je 91 godina i na samom početku 92 moj prijatelj je u jednom sukobu poginuo, odsjekao sam se, u mene se slila sva tuga ovoga svijeta. Ginulo se na sve strane. To me nije tješilo već mi je davalo još više snage i samopouzdanja. Govorio sam sebi, svog prijatelja i mnoge naše borce moraš osvetiti, moraš izdržati. Prolazile su i zime i ljeta i bljeskovi i oluje i napokon eto zahvaljujući dragom Bogu ostao sam, doduše bio jesam lakše ranjen ali to me nije spriječilo da idem do kraja, bio sam to dužan svom prijatelju iz djetinjstva, svojoj obitelji i svim onima koji su pali za Hrvatsku. No međutim što se sada događa. Zbunjen sam. Što je sad ovo, kakva je ovo zemlja? Gdje je onaj naš ponos nestao? Ne mogu sebi objasniti mnogo toga. Prolete mi misli kroz one dane 91 kada sam sa pokojnim prijateljem smijući se i pun samopouzdanja , mlad i još nezreo jedva čekao da budem negdje raspoređen u obrani svoje zemlje. Prošli smo mnogo i vidjeli svašta tih godina, pomislim pa pucalo se, rat je. Odrastao sam i sazreo prebrzo. Danas često idem na mnoge obljetnice iz tih naših slavnih ratnih dana. Sretnem ponekad svoje drage suborce i gledam ih sa čuđenjem, svi mi nekako izgledaju razočarano i zbunjeno. Ne pričamo o ratnim danima, nekako nam se svima izgleda ne da niti spomenuti na dane ponosa i slave, svi smo nekako tmurni i puni bijesa. Gledam one u prvim redovima kako se guraju do spomenika kako bi eto zapalili svijeće i položili vijence za našu braću po oružju. Gledam sa koliko nonšolantnosti oni to odrađuju i poslije se smiju i trče na nekakve ručkove ili domjenke. Uvijek ostanem među zadnjima i skromno i tiho zapalim svijeću moleći za sve njih. Poslije toga stanem i gledam spomen obilježja koja su zarasla u travu i korov. Pomislim, pa barem su se za obljetnicu mogli potruditi i očistiti spomenike. Međutim ništa od tog. Na nekoliko sam mjesta morao papirnatim maramicama brisati imena poginulih jer se u njihova uklesana imena već stvrdla prašina i pretvorila se u blato tako da se i ne vidi njihovo ime. Nitko to niti ne primjećuje, nije ih briga i plače mi se na tu nakaradnost i nebrigu. Čemu onda služi ministarstvo hrvatskih branitelja, čemu tolike udruge? Bože moj pa zašto postoji ministarstvo hrvatskih branitelja, čemu služi toliko braniteljskih udruga?! Sve to mi se u sekundi zavrti kroz glavu i onda se počmem sramiti, da sramiti i pitati se,što je sad ovo, pa i moje je ime moglo biti tu na nekoj od ploča zaraslo u trnje i prekriveno prašinom i blatom. Suze mi same navru na oči i ne mogu se suspregnuti da ne zaplačem od velike gorčine, zbog nebrige o spomenicima hrvatskim braniteljima. Počmem onda proklinjati i ministarstvo hrvatskih branitelja, i tisuće udruga hrvatskih branitelja i ministarstvo kulture i lokalne zajednice i tako sve redom. Sramite se svi. Srami se Hrvatska nacijo, za koju sam sa 18 i pol godina krenuo da bi nastala i postojala. Oni. Moja braća po oružju i sva njihova imena koja su uklesana na spomenicima zaslužuju Vaše poštovanje, zaslužuju da im spomenike pa bili oni samo mala spomen ploča ili veliki, čistite i glancate jezikom jer oni su to zaslužili. Zaslužili su da im ne držite glumatajuće prodike na tim istim spomenicima već da im se u tišini poklonite i pokušate se samo na trenutak prisjetiti ,što su sve oni prošli i na kraju su završili na spomenicima obraslim trnjem i korovom. Navik on živi ki izgine pošteno Bog i Hrvati Napisao- M.Ivan Izvorni članak možete pogledati OVDJE