VJEČNI SPOMEN NA OSMERO NEVINE DJECE UBIJENE U PODGRADINI, VITEZ-10.06.1993

10.06.2022. 09:07:00

Zovem se Augustina Grebenar, mama i tata su me kao malu zvali Tina. Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe daleko od vas.
Da sam tog dana desetog u sestom mjesecu 1993 god, samo par minuta ranije usla u kucu napiti se vode, danas nitko od vas ne bi znao za mene.
Mozda smo krivi mi, nas osmero djece sto smo se igrali na djecijem igralistu to ljetno predvecerje.
Mozda su krivi nasi roditelji sto su nam dozvolili da se nas četrnaest igra u to vruce predvecerje??. Da je moj brat Velimir bar pjesmu isao zavrsiti mozda ne biste ni za njega znali.
Mozda smo krivi mi djeca sto smo se igrali.?
Da sam usla u kucu par minuta ranije mozda bih danas bila lijecnica, znanstvenica, filozof a mozda bih se bavila stradanjem djece u ratu! Mozda bih bila tuziteljica koja nocima ne bi spavala da istjera pravdu za neku ubijenu djecu.
Mozda smo mi krivi, nas osmero?!
Pitamo se cesto sta smo skrivili pa da nasi krvnici i danas hodaju slobodno i bez odgovornosti?!
Mozda vam nismo bili vazni, nitko od nas osmero djece koja su ubijena tog desetog u sestom mjesecu 1993 god?
Sjecam se svega od tog predvecerja, igrali smo se i bili glasni kao i sva djeca na igralistu..
Falilo nam je nekoliko djece da budemo svi na okupu.
Cujem neki zvuk nama djeci Viteza jako poznat.
Bojimo se jer znamo da je to granata.
Bilo je brzo i glasno, ni brat me nije uspjeo zagrlit.
Lezim ne osjetim nista!
Čujem nase mame i tate kako nas zovu i vriste..
Cujem neke ljude kako se smiju, sretni su! Zasto su sretni?
Opet cujem tatu i osjetim ga kako me podize sa zemlje.
Cujem moju sestru Dijanu kako vristi kao da je nesto boli,ne znam sta joj je ne vidim je.
Tata place, trci, ne vidim ga, mamin glas cujem u daljini kako me zove, i brata zove al njega ne cujem...
Ne boli me nista, vec nakon par sati sam stigla svom starijem bratu Velimiru.
Nakon nekog vremena svi smo tu... S
Sanja Garić (1975.)
Milan Garić (1981.)- brat Sanje Garić
Dragan Ramljak (1978.)
Dražen Čečura (1978.)
Boris Antičević (1983.)
Sanja Križanović (1978.)
Ja Augustina Grebenar i moj brat Velimir Grebenar (1981.)
Ovo pored su vam nase godine rodjenja.
Datum smrti nam je svima isti.
Deseti sestog 1993 god!
Mi smo djeca Viteza koju ste zaboravili!
Mozda smo mi krivi sto smo ubijeni??
Sigurno jesmo, nema drugog razloga da nakon 27 godina nitko nije odgovarao!
Gledamo mi ovdje sa oblaka nase roditelje, ono sto je medju vama ostalo od njih.
Njihove suze i krikovi su nijemi..
Njihova bol vam je nevidljiva!
Oni se nas ne sjecaju kakvi smo bili, slike koje su dozivjeli nakon pada granate nitko ne moze zaboraviti.
Mi smo bili djeca, nas osmero je ubijeno to predvecerje..
Sa nama je ubijena ljubav, pravda, djetinjstvo i sve ono sto je Vitez bio do tada!
Nemojte nas zaboraviti, mi cekamo 27 god!
Cekati cemo jos!
Vremena imamo jer smo u beskonacnosti, imate li Vi?
Mozda smo krivi mi jer vojnici nisu!
Vojnici ne mogu ubiti djecu na djecijem igralistu!!
Djecu ubijaju monstrumi i zlocinci.
Sjetite nas se i nemojte nas zaboravit!
Nas je bilo osmero!
Ja sam Augustina Grebenar
Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!

Izvor: Facebook

Izvorni autor: Dubravko Šlat/Foto: facebook

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.