„Meni je jasno da je potreban dugotrajan sudski proces da se riješi problem stanova u koje se nasilno ušlo, ali ja ga ne tražim 17 dana, već punih 17 godina! Da se od tada nije ništa moglo riješiti ne vjerujem. Pa gradonačelnik mi je u jednom razgovoru rekao da neka idem ja potražiti te ljude po Kruševu i sličnim selima, pa možda meni daju ključ kad već njima neće“ - Rajna Perica

Punih 17 godina Dino Perica iz Obrovca, priča nam njegova očajna majka Rajna, zatočen je u stanu zgrade na 6. katu. Zbog cerebralne paralize koju je dobio za vrijeme poroda, Dinov je život vezan uz invalidska kolica. Suprug Josip i majka Rajna dva puta godišnje uspiju ga iznijeti vani. U međuvremenu, 363 dana u godini, jedini Dinov svijet su televizija i oni. U kolovozu zadnji put izašao vani „Dino se rodio s dijagnozom cerebralne paralize. Dok je bio malen, bilo je lakše, jer smo ga uzeli u naručje i prošetali. Zadnjih 10 godina to je nemoguća misija. U kolovozu ove godine zadnji je put bio vani. To je strašno. Josip i ja uzmemo Dina i njegova kolica i stepenicu po stepenicu, njih 90, polako idemo dolje. I tako 15-ak minuta“ – priča majka koja više ne vidi izlaz iz ove noćne more. Jedino što želi jest dobiti zamjenski stan, no sluha za njihov problem, nažalost, nema nitko. „1995., nakon Oluje, iz Zadra smo doselili u Obrovac. Ovdje smo, na temelju statusa supruga koji je bio hrvatski dragovoljac u ratu, dobili stan u najmu. Danas ne tražimo ništa više. Samo da postojeći stan zamijenimo adekvatnim za Dinov život. Prvi zahtjev na adresu gradske uprave, gradonačelniku Županu, poslala sam 2000. godine. Nikad nisam dobila pismeni odgovor. Sve se svelo na to da im moram dosađivati, kucati na vrata, a odgovor je uvijek isti – stanova nema. Navodno, objašnjavaju mi, ima praznih stanova, ali u njih se ušlo nasilno i sada su ključevi u rukama ljudi koji ovdje ne žive. Meni je jasno da je potreban dugotrajan sudski proces da se sve razriješi, ali ja, zaboga, ne molim stan 17 dana, već punih 17 godina! Da se od tada nije ništa moglo riješiti ne vjerujem. Stvar je toga da nikoga nije briga za naše probleme. Pa gradonačelnik mi je u jednom razgovoru rekao da neka idem ja potražiti te ljude po Kruševu i sličnim selima, pa možda meni daju ključ kad već njima neće“ – priča nam Rajna i napominje kako je na adresu Grada došao dopis i Ministarstva branitelja i Pravobraniteljice za invalide u kojem se zahtjeva da se obitelji Perica, obzirom na okolnosti, hitno nađe zamjenski stan. Nebriga vlasti „Ima stanova, nitko mi ne može reći da nema. A dok mi čekamo, moje dijete propada. Za njegovu bolest nema lijeka, jedino rješenje su fizikalne terapije, na koje ne ide, jer to zahtjeva svakodnevno putovanje u Zadar. Bojim se da će mu svi mišići apostrofirati. Pitam se samo bili isto ovako bilo da je bolestan netko njihov. Pa najveći zločinci u zatvoru imaju barem sat vremena dnevno za prošetati u dvorištu zatvora“ – očajna je Rajna koja se pribojava za zdravlje svoga Dina. Postojeći stan, osim što od vanjskog svijeta Dina izolira već 17. godina, već je u poprilično raspadajućem stanju. Instalacije vode i struje propadaju. Vlaga u sobi koja je bila Dinova toliko je jaka, da Rajna i Josip spavaju u dnevnom boravku, a sinu su prepustili svoju sobu. „Meni nije problem moje dijete, već društvo u kojem živi. Iz Općine stalno izlazim u suzama, a pomaka nema. Mužev poznanik mu je nedavno sugerirao i da i sami napravimo ono što su drugi, nasilno uđemo u stan i prisvojimo ga, to nam ne pada na pamet. Moj Josip se borio za ovu državu, da bude samostalna i napredna zemlja, a sada bi trebali ko zadnji kriminalci provaljivati po stanovima. Ne dolazi u obzir“ – zaključno će Rajna. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE