Vojno-redarstvena operacija Oluja

04.08.2019. 10:02:43

Vojno-redarstvena operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) je velika vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policijaoslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržavaRepublika Srpska Krajina bez ikakvog međunarodnog priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije; međutim će ta i nekoliko narednih pobjeda Hrvatske vojske stvoriti uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske. U objektivnoj pripremi za Operaciju Oluja, snage HV su - uz suglasnost vlasti BiH - izvele u mjesecima koji su prethodili "Oluji" više uzastopnih operacija na područjima te susjedne države, koje su dovodile područje Knina u poluokruženje: akcije Zima '94.Skok-1Skok-2 i Ljeto '95., Sa svoje strane, srpske snage su tijekom 1994. godine bile pokrenule aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine - ovećeg, ali izoliranog područja pod kontrolom Armije BiH, koji je u velikoj mjeri sprječavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i BiH. Izuzev što bi ostvarivanjem takvog cilja nastala humanitarna katastrofa koja bi zacijelo nadmašivala pokolj u Srebrenici izvršen krajem srpnja 1995., njime bi se zaokružio i učinio vojno održivim prostor planirane "Ujedinjene Republike Srpske" sa središtem u Banjoj Luci; istodobno bi područja Republike Hrvatske koja spajaju sjeverne i južne dijelove zemlje - primjerice je kod Karlovca bio pod kontrolom hrvatskih snaga pojas širine svega 10 kilometara - bila izložena topničkoj vatri sa srpskih položaja. Operacija Oluja je za svega jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojski hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj. Planirana srpska akcija trebala je angažirati glavne srpske snage - uključivo one iz istočnog dijela BiHpopunjavane dragovoljcima iz Srbije - koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežni napad protiv postrojbi HV i HVO u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banje Luke), te u pravcu doline Neretve i Metkovića (iz pravca istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbi Armije BiH na području Zapadne Bosne. Operacija Oluja je posve omela te planove, a postrojbe bosanskih Srba pripremljene za Operaciju Vaganj - koje su se naposljetku pokazale znatno inferiornima Hrvatskoj vojsci - nisu uspjele zaustaviti ni napredovanje hrvatsko-bosanskih snaga na području BiH u kasnijoj Operaciji Maestral. Topništvo bosanskih Srba je raketiralo više hrvatskih gradova - od Županje do Dubrovnika. Vojne snage Srpske Vojske Krajine su do kraja Operacije Oluja također odstupile na obližnje područje BiH pod srpskom kontrolom, a 5.000 vojnika iz sastava opkoljenog 21. kordunskog korpusa SVK pod zapovjedništvom pukovnika Čede Bulata položio je oružje pred HV. Neposredno nakon "Oluje" nastavljaju snage HV u suradnji s HVO i Armijom BiH napadne akcije protiv snaga bosanskih Srba u BiH (Operacija Maestral i potom Operacija Južni potez) i dolaze nadomak Banje Luke, te u situaciji kada prijeti potpuni poraz srpskih projekata zapadno od Drine biva, uz međunarodno posredovanje, sklopljeno trajnije primirje. Potom, u studenome 1995. godine, rat dobiva epilog u Daytonskom sporazumu koji uspostavlja trajniji mir. Odmah po početku Operacije Oluja vodstvo RSK je, prema Odluci Predsjednika RSK Milana Martića br. 2-3113-1/96 od 4. kolovoza 1995. god., provelo "plansku evakuaciju sveg za borbu nesposobnog stanovništva", u skladu s ranije izrađenim i uvježbavanim planovima. Povratak evakuiranih civila i pripadnika vojnih snaga bio je vrlo postupan, a mnogi se nisu ni vratili u Hrvatsku. Vodstvo Republike Srbije do danas ponavlja naraciju o protjeranom stanovništvu RSK - posve zanemarujući okolnost da su vlasti te paradržave same organizirale, uvježbale i provele evakuaciju; također se zanemaruje okolnost da su se etnički Srbi kasnijih godina mogli vratiti na to područje,  što je mnogo tisuća njih i iskoristilo.  

Sukobljene strane

Sukobljene su strane bile Hrvatska vojska (HV) i Srpska vojska Krajine (SVK). Hrvatskoj je vojsci pomagalo HVO te 5. korpus Armije BiHVojska Jugoslavije nije nikako reagirala na hrvatski napad, možda i zbog iznimne brzine kojom se operacija odvijala, te je već drugog dana akcije pao Knin, glavni grad srpske paradržave, a čitava RSK razbijena je u svega tri dana. Vojska Republike Srpske iz susjedne BiH ozbiljnije je djelovala samo 7. kolovoza, kad je zrakoplovstvom napala hrvatske postrojbe na Savi i gradove KutinuViroviticuPožegu i Županju. Posljednji preostali korpus SVK, 11. slavonsko-baranjski korpus, ostao je u Baranji i nije se borio.

Hrvatska vojska

Hrvatska vojska je u trenutku napada bila ustrojena u tri grane: Kopnenu vojskuHrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska, koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. Policijske su specijalne snage bile velike kao jača pješačka brigada bez potpore karakteristične za vojsku. Snaga u vrijeme Oluje:
  • 25 potpuno opremljenih brigada
  • Stalna vojska: 50.000 ljudi
  • Mobilizirano: više od 100.000 ljudi
  • Ukupno vojnika u Oluji: 150.000-200.000
  • Pričuva za slučaj napada iz istočne Slavonije ili Srbije: 70.000 vojnika
  • 400 tenkova
  • Topništvo: oko 350 topova, neodređen broj minobacača
U Operaciji Oluja HV je koristila   snagu:
  • 5 gardijskih brigada,
  • 1. hrvatski gardijski zdrug,
  • 81. gardijska bojna,
  • 23 domobranske pukovnije,
  • 18 brigada (16 pričuvnih i 2 ročne),
  • 3 brigade protuzračne obrane,
  • 4 središnjice elektronskog djelovanja,
  • dijelovi 16. topničko raketne brigade, dijelovi 15.POtrbr Križevci, samostalni topnički i protuoklopni divizijuni, 33. inženjerijske brigade, 40. pukovnija veze,
  • Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana
  • dijelovi Hrvatske ratne mornarice
  • 3.100 specijalaca ministarstva unutarnjih poslova
Ostale snage HV osiguravale su Zapovjedno područje Osijek i Južno bojište od mogućih protunapada. HV je bio organiziran uz dosta improvizacija i sa zapovjednim kadrom koji je samo malim dijelom imao sustavno vojno obrazovanje. Naoružanje je uglavnom osvojeno od bivše JNA, uz dosta lakog naoružanja i opreme istočnoeuropskog podrijetla kupljene iz vojnih viškova nakon raspada Varšavskog ugovora početkom 1990.-ih godina. Obzirom da je izvoz oružja na ratom zahvaćeno područje bivše Jugoslavije bio zabranjen, nabavke oružja i vojne opreme su osiguravane u tajnim operacijama. Zahvaljujući takvim akvizicijama uspjelo se formirati dovoljno respektabilno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.[14] Hrvatska ratna mornarica, opremljena uglavnom plovilima oduzetima neprijatelju (na početku rata 1991. zaplijenile su hrvatske snage u Šibeniku približno četvrtinu jugoslavenskih plovila, te je u žestokim borbama taj plijen obranjen) i oslonjena na dovoljno snažne hrvatske brodograđevne i druge industrijske kapacitete, bila je dovoljno snažna da odvrati Jugoslavensku ratnu mornaricu od ugrožavanja hrvatskih voda. Domaća industrija je za potrebe HV također proizvodila znatne količine oružja i vojne opreme.[15] U proteklom razdoblju je u praksi bilo dokazano da su postrojbe HV sposobne organizirati i izvesti opsežne operacije, a gardijske i postrojbe specijalne policije - kojima su bile namijenjene najsloženije zadaće - bile su samopouzdane i već dosta iskusne.

Srpska vojska Krajine

Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba - Srpska vojska Krajine (SVK) - bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna topništva. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske, bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije. Snaga u vrijeme Oluje:
  • 40.000 vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; još je oko 20.000 bilo u 11. slavonsko-baranjskom korpusu, koji nije bojno djelovao. Oko trećine tih snaga činile su lokalne straže, često sastavljene od vojnih obveznika starijih godišta.
  • 200 tenkova
  • Topništvo: 250 topova i neodređen broj minobacača
Među ljudstvom SVK vladala je općeraširena apatija i nevjerica u budućnost paradržave koju su branili. Osobito je Operacija Bljesak u svibnju 1995. godine potaknula rešpekt prema snagama HV i nepouzdanje u vlastite snage. Na području Sjeverne Dalmacije je bila raširena spoznaja da su akcijama HV i HVO na obližnjem području BiH tijekom 1994. i 1995. godine dovedeni u poluokruženje i da se iz svojih zapuštenih gradića pritisnutih nestašicama (čak i električne energije) objektivno ne mogu braniti pred mnogobrojnijim i dobro organiziranim hrvatskim snagama koje nastupaju osloncem na veća hrvatska urbana središta poput Zadra, Šibenika i Splita. Kao strateška rezerva SVK služila je Vojska Republike Srpske - snage srpskih pobunjenika u BiH, koje su (s teritorijalnim postrojbama) brojile oko 180.000 vojnika. Te su snage - koje su u sklopu pripreme opsežne i vrlo ambiciozne Operacije Vaganj imale u borbenom rasporedu na terenu raspoređene znatne postrojbe - doista prihvatile postrojbe SVK u njihovom povlačenju iz Hrvatske i pružile otpor napredovanju snaga HV, ABiH i HVO na teritorij BiH, koje je uslijedilo nakon potpunog uspjeha Operacije Oluja.

Omjeri

Omjeri Srpske vojske Krajine i Hrvatske vojske:
  • Ljudstvo : 1 / 3,7
  • Tenkovi : 5 / 7
  • Topništvo : 5 / 4
Očita je nadmoć Hrvatske vojske u ljudstvu, te manja prednost u broju tenkova. Zbog podjednakog broja tenkova stvarni odnos snaga tenkovskih jedinica moguće je odrediti jedino utvrđivanjem broja suvremenih tenkova (T-72, M-84). SVK je bila nadmoćnija jedino po broju topničkih oruđa, ali ne bitno. Tome treba dodati i jaku želju Hrvatske vojske za pobjedom, te veliko iskustvo, uvježbanost, motiviranost i opremljenost profesionalnih vojnih jedinica (8 gardijskih brigada). Po broju vojnika i vojnih oruđa na bojnom polju kao i u pogledu morala, SVK objektivno nije imala nikakvih izgleda u sukobu s Hrvatskom vojskom. Međutim je osloncem na znatno snažnije snage bosanskih Srba i možda snage iz Srbije mogla pružiti značajan otpor i nadati se - uz dosta uvjerenosti - da bi napad hrvatskih snaga u konačnici mogao biti odbijen.

Gubici i ratni plijen

Ukupni hrvatski vojni gubici bili su 174 poginulih, 1.100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1.314. Nepovratni gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim podacima, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno pokopano 560 poginulih pripadnika SVK. Ratni plijen koji je zaplijenila Hrvatska: 4.112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76-152 mm), 6 višecjevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije i dr.

Prije Oluje

Nakon teških okršaja, Domovinski je rat početkom 1992. ušao u "mirnu" fazu, u kojoj se s jedne strane našla tzv. Republika Srpska Krajina, srpska tvorevina u okupiranim područjima Hrvatske, a s druge strane legitimna hrvatska vlast, dok su ih razdvajale mirovne snage UN-a (UNPROFOR i kasnije UNCRO). Velika je većina Hrvata na okupiranom području protjerana ili ubijena. U toj fazi, koja je trajala do jeseni 1994., Hrvatska je vojska djelovala uglavnom u pograničnim područjima Bosne i Hercegovine, a na području Hrvatske je 1993. izvršila dvije operacije ograničenih razmjera protiv pobunjenih Srba: u siječnju 1993. na širem području Zadra (Operacija Maslenica), a u rujnu 1993. u okolici Gospića (Operacija Medački džep). Nakon akcija provođenih 1994. i 1995. na području BiH, u svibnju 1995. god. izvršena je iznimno uspješna Operacija Bljesak na području Zapadne Slavonije, koja je u znatnoj mjeri skratila bojište i osigurala dominaciju HV na području sjeverno od Save. Neposredno prije Oluje, pod okriljem međunarodne zajednice provedeni su u Ženevi pregovori između Hrvatske i RSK, u kojima su predstavnici RSK rezolutno odbili prijedlog da se - u novim okolnostima koje je naznačila Operacija Bljesak - pristupi mirnoj reintegraciji njihove paradržave u RH. Ni vodstvo RSK, ni međunarodna zajednica nisu vjerovali da Hrvatska doista može na bojnom polju izvojevati pobjedu i završiti epizodu s paradržavom na svojem teritoriju.[16]

Akcije u pripremi za Oluju

Oluji je prethodila akcija Zima '94., poduzeta na području BiH u vremenu od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. kako bi se zaustavila srpska ofenziva na Bihać te za stvaranje povoljna strategijskog prostora za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH. Srbi su poraženi na Dinari i oslobođen je teritorij od 200 četvornih kilometara. Veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a. Uslijedila je jednodnevna akcija Skok-1 7. travnja 1995., kada su Srbi ponovno poraženi na Dinari. Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja. Najveća akcija Hrvatske vojske prije Oluje, operacija Bljesak, uspješno je izvedena u svibnju. Oslobodila je okupirani džep u zapadnoj Slavoniji i pokazala da se stanje na terenu promijenilo. Od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari je izvedena nova akcija, Skok-2 . Njome je oslobođen dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Otad se mogla nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamočkog polja te put Glamoč-Bosansko Grahovo. Akcijom Ljeto '95., opet na području BiH od 25. do 30. srpnja 1995. oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like. Početkom kolovoza 1995., nakon problema što su Srbi imali u BiH oko Bosanskog Grahova, gdje su u srazu s Hrvatima pretrpjeli ozbiljne gubitke, dobar dio njihovih jedinica nije bio spreman na odlučnu akciju Hrvatske vojske u Hrvatskoj, što nije očekivano jer se Hrvatskoj stalno iz Washingtona prijetilo sankcijama ako se krene sama oslobađati. Presudno je bilo akciju završiti u manje od tjedan dana: Bljesak je vojno trajao manje od 48 sati, i reakcije iz svijeta su bile pozitivne. S velikim hrvatskim napadom Srbi su računali od početka srpnja, a krajem mjeseca je očekivanje bilo na najvišoj razini. Ratno stanje na cjelokupnom području Krajine proglašeno je već 28. srpnja. Postrojbe za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske - koje su intenzivno pratile radio-promet u "Krajini" - na kraju srpnja su zaključile da svi civilni razgovori na području Like odaju strah i paniku među civilima u RSK, te da su ljudi fizički i psihički iscrpljeni stalnom psihozom i očekivanjem napada, te su na rubu snaga. Pripreme za evakuaciju unutar RSK počele su više dana prije samog napada.

Zborna područja i popis postrojbi i njihovih zapovjednika u Oluji 

Operacija "Oluja" - Zapovjedni stožer

Zborno područje Bjelovar

Glavni smjer djelovanja snaga: Jasenovac → Dubica

Zborno područje Karlovac

Glavni smjerovi djelovanja snaga: Ogulin → Plaški → Slunj Karlovac → Vojnić

Zapovjedno područje Zagreb

Glavni smjerovi djelovanja snaga: Sisak → Petrinja → Glina Sunja → Kostajnica

Zapovjedno područje Gospić

Glavni smjerovi djelovanja snaga: Lička Jasenica → Saborsko → Plitvička Jezera → Ličko Petrovo Selo, Gospić → Korenica Gospić → Udbina

Specijalne postrojbe MUP-a RH na Velebitu

Glavni smjerovi djelovanja: Sveti Rok → Gračac (Otrić), Sveti Rok → Počitelj → Medak i Sveti Rok → Lovinac

Zapovjedno područje Split

Glavni smjerovi djelovanja snaga:
  • Crena Zemlja → Knin
  • Sinj → Knin
  • Šibenik → Drniš → Knin
  • Zadar → Benkovac
  • Obrovac → Žegar → Ervenik
Zapovjedni stožer: Ljudski i tvarivni potencijal: Napomena: U ZP Split su se nalazile i postrojbe na teritoriju Bosne i Hercegovine na liniji od Grahova do Kupreških vrata:

Odvijanje Oluje

Mirovne snage UN-a koje su bile razmještene uz bojišnicu (UNCRO) unaprijed su obaviještene da će operacija početi. Oluja je počela 4. kolovoza u 5 sati ujutro, kada je najveći dio Hrvatske vojske zajedno s policijskim specijalcima krenuo u napad na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu, koja je bila duga 630 kilometara. Za obranu su se brinuli Zborno područje Osijek i Južno bojište. Prije samog napada, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je napalo neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta (JelavacPetrova goraBanski Grabovac i 

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.