Bivši Šešeljev potrčko, nekadašnji "generalni sekretar" četničke organizacije koja sebe naziva "Srpskom radikalnom strankom", "reformirani" četnik, Miloševićev "ministar za informisanje", ratni huškač, lažac, politički smutljivac i folirant, sadašnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, opsjednut je hrvatskom VRO 'Oluja'. Svaki čas je spominje i podsjeća nas na slavnu pobjedu Hrvatske vojske i srpski poraz. Čini se, nikako ne može zaboraviti i prežaliti granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag i bježaniju "srpskih junaka" (potomaka "slavne Kosovske vojske") iz kolovoza 1995. godine. A i kako bi, kad je samo koji mjesec ranije dolazio u Glinu huškati tamošnje teroriste i dizati im moral, zaklinjući ih da ne idu ni u kakve dogovore "sa ustaškim poglavnikom Tuđmanom" i obećavajući im život u "ujedinjenoj srpskoj državi". Nije samo on "hodočastio" tim "krajinskim" stazama u mjesecima prije velike bježanije. Dolazili su i drugi huškači i zločinci iz Srbije i "Republike Srpske" (počevši od patrijarha Pavla, Vojislava Šešelja, Željka Ražnatovića Arkana, Biljane Plavšić, Ratka Mladića do brojnih drugih) i svi su redom držali žestoke govore, izrugivali se s predloženim mirovnim planovima, vrijeđali i pljuvali po Hrvatskoj, našem narodu i dr. Tuđmanu i uz to svojski potpaljivali svoje "krajišnike" i huškali na sukob. A kad je razbojnička družina na čelu s Martićem i Babićem prevršila svaku mjeru i Hrvatska vojska krenula oslobađati svoju zemlju, ove bratije nigdje bilo nije! Ni traga od potomaka "slavnih obilića", "cara Laze" i "Kraljevića Marka", "besmrtnih 'solunaša' - 'junačina sa Cera, Kolubare i Drine'", ne bješe ni "Belih orlova", "Dušana Silnog", "Srpskog četničkog pokreta", "Srpske garde", "Tigrova", "Crvenih Beretki", "Škorpiona", "Šakala", "Pretorijanaca" i stotina drugih lešinara i krvoloka okupljenih u razbojničke bande koji su bili "junaci" samo kad je trebalo klati civile i zarobljenike, paliti, pljačkati i silovati - baš onako kako i njihova pjesma kaže: "Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše". Digla se rulja predvođena ratobornim akademicima, političarima i popovima 1991. godine ne bi li ostvarila "Veliku Srbiju" (mnogi su od njih javno govorili: "sad ili nikad") a za njima krenula većina Srba iz bivše "Juge", dočepali se "JNA" (vojske koju je i hrvatski narod krvavo plaćao, gradio i uzdržavao punih 45 godina), razoružali preko Generalštaba i četnika (s petokrakom) Blagoja Adžića Hrvatsku, potpalili svoje divljake i primitivce u "krajini" i BiH i krenuli s genocidom i etničkim čišćenjem. Akademik Milorad Ekmečić predviđao je kako će "Srba poginuti oko 250.000", a "Hrvata najmanje 750.000 i time će hrvatsko pitanje biti rešeno". Biljana Plavšić predviđa da će "Srba poginuti možda i tri miliona, ali će oni koji ostanu živjeti slobodno". Dok se pale tenkovi i oštre noževi, na sva se usta viče o "Jasenovcu kao najvećem srpskom gradu pod zemljom", o Srbima kao "ostatku zaklanog naroda", podsjeća se kako se "granice crtaju krvlju", a "veličina jednog naroda meri brojem nevinih žrtava". U istrebljenje onih koji nisu Srbi kreće se pod egidom "ugroženog srpstva" koje "mora braniti svoj biološki opstanak", postavlja se pitanje: "Ne boje li se neprijatelji naši krvi naše nenamirene?", srpski narod poziva da "pokusa svoju porciju krvi"…, traži se "naplata duga u krvi" (ili "krvarina" - kako su njihovi ekstremni intelektualci i popovi govorili). Trećinu Hrvatske je zločinačka rulja poharala u 5 godina divljanja i bezvlašća, pobila preko 16.000 ljudi (402 djece), stotine tisuća civila protjerala iz domova, srušila, spalila i opljačkala sve što je mogla i stigla. U tom ratu za "Veliku Srbiju" angažirali su i patološke ubojice i teške kriminalce koji će najbolje odrađivati "posao". Otvorili su kapije robijašnica i pustili ih kao bijesne pse s lanca da kolju, pale, siluju i etnički čiste hrvatska sela i gradove. Bagra se naplaćivala plijenom, švercom oružja i droge, a ostatak robije im je opraštan zbog angažmana u "borbi za Otadžbinu". Protivno svim međunarodnim normama i zakonima, rezolucijama UN-a i odlukama drugih međunarodnih tijela (EZ-a, VE, KESS-a, Mirovne konferencije o bivšoj SFRJ itd.) na međunarodno priznatom teritoriju Republike Hrvatske odvija se terorističko samovlašće. Najprije se ubijaju policajci iz zasjeda i s leđa, masakriraju civili, ubojstava nisu pošteđeni ni novinari, snimatelji, liječnici, a potom "krajišnici" s "JNA", četnicima, "teritorijalcima", "specijalcima"  i "dobrovoljcima" iz Srbije kreću u totalni rat protiv Hrvata i svih drugih koji nisu Srbi. Više od 1.000 onih koji na vrijeme nisu uspjeli pobjeći iz "krajine" ubijeno je u UNPA zonama u kojima su "krajišnici" sklopili savez s "plavcima" i provode svoju hajdučiju. Likvidiraju se čitave obitelji, ne štede se ni starci, žene, djeca. Nakon 87 dana razaranja s kopna iz zraka i s Dunava, u do temelja razoreni Vukovar ulaze mješovite postrojbe četnika i vojnika "JNA" (kokarda i petokraka na istom krvavom poslu), uz pjesmu: "Slobodane, pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate". To je taj njihov "antifašizam", to je ogledalo "srpske časti" i "narodne vojske". Srušiti grad, pobiti civile, preživjele otjerati u logore, opljačkati i odnijeti u Srbiju sve - pa i umjetnine, crkvene relikvije, matične knjige, srušiti ne samo kuće i tvornice nego i škole, bolnice, crkve, kulturne spomenike, oskvrnuti groblja, uništiti gospodarstvo i infrastrukturu, etnički očistiti prostor i počiniti takve masakre i silovanja da se preživjeli nikad više ne vrate u svoja sela i gradove - to je bila strategija koju su provodili velikosrpski fašisti. No, kad se hrvatski narod koliko-toliko naoružao i ustrojio svoje policijske i vojne postrojbe te krenuo vojno oslobađati svoja područja, zločinačka rulja je dala petama vjetra i utekla. Potjerali su i jadnu sirotinju - civile - sa sobom, da im budu živi štit. Krili su se iza žena i djece kako naša vojska ne bi pucala po njima. I čim su prešli granicu, udarili u kuknjavu o "genocidu" koji smo mi "ustaše" izvršili nad njima. A puštali smo im čitave korpuse i brigade, ne taknuvši nikoga prstom. Samo na Banovini, razoružan je 21. kordunski korpus (kod Gline) i nakon što su ostavili naoružanje i tehniku svi su pušteni, kao i ostatak 39. banijskog korpusa (ono što nije pobjeglo do dolaska Hrvatske vojske) stacioniran kod Donjeg Žirovca. Znali smo da su među njima stotine zločinaca i opet smo ih pustili! Sve su to "zaboravili" Srbi u Srbiji i BiH, ali i ovi naši domaći, u Hrvatskoj. "Zaboravili" su, ustvari, sve što se događalo od prvih četničkih mitinga u Hrvatskoj (28. veljače 1989. godine) i rušenja balvana (od 17. kolovoza 1990. nadalje), preko napada na Pakrac, Plitvice, masakra u Borovu Selu, do napada na policijsku postaju u Glini. "Zaboravili" su i kako su razarali Vukovar, Dalj, Erdut, Aljmaš, Osijek, Gospić, Šibenik, Dubrovnik, okupaciju Baranje, istočne i zapadne Slavonije, Like, Banovine, Korduna, sjeverne Dalmacije, Gorskog Kotara, Zagore, Dubrovačkog primorja, "zaboravili" su masovne pokolje što su ih počinili diljem Hrvatske (od Tovarnika, Vukovara, Borova Sela, Dalja, Voćina, Četekovca, Čojluga, Balinaca, Antina, Lovasa, Baćina, Petrinje, Kuljana, Struge, Peckog, Dragotinca, Zamlače, Kozibroda, Kraljevčana, Skele, Stublja, Kusonja, Kostrića, do Saborskog, Škabrnje, Nadina, Lovinca, Joševice, Široke Kule, Vaganca i stotina drugih mjesta), "zaboravili" su kako su imali preko 170 logora (na području Srbije i na okupiranim dijelovima BiH i Hrvatske) u kojima je mučeno više od 30.000 ljudi, "zaboravili" su kako su držali posebne logore za silovanja žena i djevojčica (iz kojih su najčešće puštali nesretne žrtve koje su zatrudnjele tek onda kad je bilo kasno za pobačaj, kako bi "rađale četnike"), "zaboravili" su i to da su silovali čak i zarobljene muškarce i iz obijesti i "zabave" nagonili najbliže srodnike pod prijetnjom smrti na protu-prirodni blud (sinove i očeve, braću i sestre), primoravali članove najuže obitelji da gledaju silovanja majki, sestara, kćeriju, unuka, supruga, "zaboravili" su sva ona kastriranja što su ih radili po Tovarniku i drugim mjestima istočne Slavonije, na odsijecanja glava žrtvama (s kojima su se u Vukovaru i Borovu potom "našutavali" pred rodbinom i sugrađanima pokojnika), "zaboravili" su kako su protjerali stotine tisuća Hrvata i drugih građana iz njihovih kuća koje su opljačkali, spalili i srušili, pa i to da su Hrvatskoj ostavili preko milijun mina (od kojih i danas ginu naši ljudi koji rade na njihovom uklanjanju). Sve je to napravila zločinačka rulja koja je u kolovozu 1995. godine kukavički utekla, što u genocidnu tvorevinu "Republiku Srpsku", što u agresorsku Srbiju, a njihovi zločini su uglavnom ostali nekažnjeni! Nekažnjavanje tih zločina grijeh je i prema Bogu i prema hrvatskom narodu, pa i svima drugima koji su patili, podnosili žrtve i umirali za Hrvatsku, bili oni Mađari, Česi, Albanci, Makedonci, Romi, Muslimani, Nijemci, Francuzi, Talijani, Austrijanci, Ukrajinci, Irci, Srbi, Slovaci ili pripadnici ma koje druge nacije. Uvijek treba podsjećati na to i neka nama Hrvatima služi na čast da su se za Lijepu našu rame uz rame s nama borili i pripadnici drugih naroda koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i ovaj narod prihvaćaju kao svoj. Zna se što se dogodilo. Sve je snimljeno, zapisano, postoje nepobitni dokazi. I nije toliko važno to što su sve spomenute činjenice "zaboravili"  Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i njihovo društvo u Beogradu, ali je zanimljivo da se isti sindrom "amnezije" javio kod "naših" Milorad Pupovca, Dejana Jovića i njihove branše u SDSS-u, i SNV-u. Umjesto da priznaju realnost i jedni i drugi se i dalje nemilice nabacuju blatom na Hrvatsku i bezočno izvrću istinu o prošlosti. Njihova "amnezija" je takve naravi da im je potpuno "izbrisano" iz sjećanja sve što se u Hrvatskoj događalo do 4. kolovoza 1995. godine, a i ono čega se sjećaju, ostalo im je u memoriji u iskrivljenom svijetlu. Da nije tako, ne bi lupetali o "genocidu" nakon tolikog zla kojega su nam napravili njihovi sunarodnjaci. Danas nam čak akteri ratnog huškanja i agresije (Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin i drugi) dijele "lekcije" o tomu tko smo, što smo, kakva nam je država i kako se trebamo ponašati i to se pretvara u neviđenu perverziju, nešto što se može roditi samo u bolesnim glavama i pomračenim umovima. Istim se poslom bave, nažalost i  njihovi satrapi ovdje u Hrvatskoj - lideri SDSS-a, SNV-a i društvo koje se oko njih okuplja. Umjesto da rade na harmoniji odnosa između srpske manjine i većinskog hrvatskog naroda, oni te odnose truju kako bi politički profitirali. I jedni i drugi (i srpski politički lideri iz Beograda i ovi iz Zagreba) "zaboravljaju"  da je već odavno dokazano što, kako i zašto se dogodilo 90-ih godina XX stoljeća, da postoje autentične snimke i dokumenta pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu i da ih je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar domovinskog rata u Zagrebu većinu odavno objavio. Zna se koje su štete i ljudske gubitke uzrokovale agresorske postrojbe u krvavom i genocidnom ratu protiv naše zemlje i njezinih građana i iz tih materijala razvidno je sve - od agresije do srpske bježanije, pa i da su mjesecima prije 'Oluje' srpski teroristi i zločinci uvježbavali bijeg srpskog stanovništva iz "krajine" (s planom povlačenja civila kako bi imali više prostora za otpor "ustašama"). Na You Tube-u se i danas može vidjeti snimka jedne takve vježbe - održana u Tržiću na Kordunu srpnja 1995. godine.

Na sreću, mi Hrvati nismo tako zaboravni i danas kad imamo ovako snažnu, obučenu i opremljenu vojsku, nema nikakve dileme da ćemo znati odgovoriti na svaku ugrozu. Možda neće više biti "Bljeskova" i "Oluja", ali "Orkani" i "Uragani" nisu isključeni, bude li ikomu više palo napamet krenuti u takvu avanturu u kakvu su 1991. godine pošli naši istočni susjedi. Hrvat nikad nije bio osvajač. Uvijek je samo branio i čuvao svoje. I sačuvao, uz pomoć Boga Svemogućega,  žrtvujući se za obranu vjere, doma i Domovine. Od stoljeća sedmog do danas. I tako će i ostati. Dok nam živo srce bije - kako kaže naša himna. Jednom davno, časni Srbin, lirik i književnik Jovan Jovanović Zmaj napisao je:

"(…) Hrvat se ne bori da što otme kome

Čuva sveti plamen na ognjištu svome

I dok tako čini u najteži dani

I Bog su i pravda na njegovoj strani…"

(Iz pjesme "Šta se čuje", objavljeno u časopisu Starmali, 1883. godine)

On koji nije bio rođen u Hrvatskoj, osjećao je ovu zemlju i narod s kojim je dijelio dobro i zlo više svojima nego mnogi koji su tu ponikli i bili hrvatske krvi. I imao je toliko ljudskog poštenja i hrabrosti napisati što osjeća, a da ga nije bilo briga kako će se to dočekati u Beogradu. Gotovo sam siguran da nama danas nedostaje upravo takvih srpskih intelektualaca u javnom životu. I to je pravi problem. A što se Beograda i aktualne vlasti tiče, valjda su već i najveći skeptici shvatili s kime imamo posla. Njih promijeniti ne možemo, ali se možemo i moramo postaviti onako kako situacija zahtijeva. I jačati svoje oružane snage. Koliko god to koštalo, moramo biti spremni. Sloboda cijenu nema.   Zlatko Pinter